novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Ziher bira 50 najboljih stranih albuma 2015. – 1/5

Vrijeme čitanja: 9 minute

Jesmo li vam nedostajali prethodnih par dana? Ako se pitate što je kolektiv muzičkih kritičara radio posljednjih tjedana, najbolje je reći da smo proveli inventuru. Starješine Ziherove glazbene redakcije na kratko su se izolirale od čitateljstva, u tajnosti obavili glasanje, piskarale u mraku i osami – posvećeni cilju da zajedničkim snagama izaberu 50 albuma koji su ih najviše oduševile. Ipak, s obzirom na količinu odličnih izdanja 2015., izbor je bio težak, a odlučili smo istaknuti najkvalitetnije dugosvirajuće uradke koje smo čuli ove godine. Godinu su obilježila velika imena današnjice, povratnički albumi popularnih zvijezda, ali i nove nade te glazbenici koji nisu toliko zastupljeni u našim medijima, a kojima smo također ustupili mjesta na našoj listi (nauštrb nekih popularnijih izvođača) iz razloga da ne nabrajamo samo po defaultu. Možda vas i iznenadimo. Počinjemo od zadnjeg mjesta, a sljedećih pet dana odbrojavamo do prvog. Deset po deset komada. Krenimo na posao.


50. Anna von Hausswolff – „The Miraculous“
Piše: Jelena Hac

Foto: facebook.com/annavonhausswolff

Nordijska mitologija prepričana u dugim bajkama, ispunjena Vikinzima, mračnim vilenjacima i patuljcima, prenosila se iz naraštaja u naraštaj kroz sjever Europe i šire. U Švedskoj, jednoj od skandinavskih zemalja, Anna von Hausswolff odrastala je u Gothenburgu što je uzelo maha na njezino stvaralaštvo. Njezin treći album “The Miraculous” kao da je soundtrack namijenjen za dočaravanje i bolju vizualizaciju  osoba koji su zarobljeni u vlastitom nokturnu, gotički ukrašenom imaginariju i maštovitim domenama. Svestrana Anna, ne samo da pjeva, već i sklada te svira  klavir i orgulje koje su fundamentalan element njezinih pjesmama.

Introvertirana mlada nada, sigurno i pomalo otkriva svoje kvalitete koje su primijetili svjetski poznati umjetnici kao što su Tindersticks, Lykke Li te M. Ward, pozvavši je da nastupi kao predgrupa na njihovim koncertima. Zbog svoga nekonvencionalnog glazbenog izražaja, uspoređuju je s engleskom pjevačicom Kate Bush, no točnije bi bilo reći da njezino stvaralaštvo  više nalikuje na rad Chelseae Wolfe. Ovaj album svakako nije za razbibrigu, ovaj album je ako želite nahraniti svoje uho, za bijeg od svakodnevice, a možda vam se na prvu neće svidjeti Annina priča, no nemojte samo tako lako odustati. Narativnost pjesama kroz alegoriju se može iščitati iz multiinstrumentalnih dijelova s kojima započinje svaku svoju numeru, sve dok okultističkim glasom ne ukrasi započeto što daje ovom materijalu posebnu notu zbog koje je završio na ovoj listi. (Recenzija)


49. City And Colour – „If I Should Go Before You“
Piše: Jan Vukasović

city colourKanađanin Dallas Green, također član post-hardcore benda Alexisonfire, kroz svojih je pet izdanih albuma pokazao kako je sasvim sposoban na redovitoj bazi izbacivati vrlo kvalitetna izdanja, bilo u poprilično akustičnom i kantautorskom izričaju ili pak u nešto drugačijem, u pratnji punog benda te zvukom ispunjenim atmosferom alternativnog rocka. Do sada mu je svaki album (izuzev „The Hurry and The Harm“) pobrao hvalospjeve publike i kritike, no čini se da je Dallas tek na „If I Should Go Before You“ došao do razine na kojoj potpuno uspješno spaja svoja dva različita izričaja. Melankoličan i težak, istovremeno momentalno poletan i živ, njegov posljednji studijski uradak vješto otkriva sve njegove kvalitete, ali i skriva eventualne nedostatke kao autora, a njegove skladateljske vrline očite su u pjesmama kao što su Woman, Wasted Love i Lover Come Back.


48. Editors – „In Dream“
Piše: Helena Kezerić

EDITORS - IN DREAMPeti studijski album britanskog sastava Editors izašao je u listopadu, a razlikuje se od prethodnih po mnogočemu. Prvenstveno valja naglasiti da ovog puta produkciju za „In Dream“ potpisuje sam bend. Najnoviji studijski uradak obiluje orkestralnim dionicama isprepletenim sa synth i elektro pop momentima. Uz duet The Law i back vokale koje je na nekoliko pjesama odradila Rachel Goswell iz Slowdivea, po prvi puta imamo prilike čuti kako se ženski vokal plete uz prepoznatljivi, skoro pet oktavni vokal Toma Smitha. Zvuk je veoma grandiozan, naglašen snažnim tekstovima i pun suprotnosti koje su u savršenom skladu, ali na tragu opskurnosti koja se javila na “In This Light And On This Evening”. Teško je ovo ostvarenje usporediti sa zvukom ikojeg drugog benda ili izvođača. “In Dream” je Editorsima dao jedinstven identitet, kristalizirao naličje njihove glazbe, oslobodio ih kategorizacije i vinuo u neke nove sfere. Ne možemo više reći da su Editorsi indie rock, nisu dark wave, a nikako ni synth pop. Oni su jednostavno Editorsi. I to oni koji iz godine u godinu neumorno oduševljavaju zagrebačku publiku. (Izvještaj | Intervju)


47. Protomartyr – “The Agent Intellect”
Piše: Jan Vukasović

Protomartyr_LP2-560x560Američki bend Protomartyr ove godine uspio je iznenaditi svojim albumom “The Agent Intellect”. Premda su njihova prethodna izdanja nedvojbeno pokazala njihovu sposobnost skladanja vrhunskih post-punk pjesama u zeitgeistu, jednako je toliko nedvojbeno da im je aktualno izdanje ujedno i najkvalitetnije. Spoj melankolije, vokalnih dionica koje reminisciraju na one Nicka Cave iz ere The Birthday Partyja te ritmičko divljaštvo slično onom The Falla, uspješno su osuvremenili (ponovno) oronuli žanr bez zalaženja u preopskurne vode, već se čvrsto držeći već utabanog puta uz povremene žešće momente. Osim što se možemo veseliti višekratnom preslušavanju navedenog albuma, valja na umu imati činjenicu da ćemo taj isti album vrlo brzo moći čuti i uživo te ga tako doživjeti u nešto drugačijem ruhu.


46. Eternal Summers – „Gold And Stone“
Piše: Nikolina Lončar

eternal summersNostalgija prema devedestima prisutna je na glazbenoj sceni već dulje vrijeme, a jedan od mnogih bendova koji trenutno također traži inspiraciju u ovom razdoblju virginijski je sastav Eternal Summers. Dosadašnjim su izdanjima dokazali svoju kvalitetu te vješto baratanje raznolikim underground utjecajima tog vremena ali i suvremenim strujanjima, a ni recentni četvrti album „Gold and Stone“ nije iznimka u njihovoj karijeri. Čini se da je bend, kroz godine rada, uspio stvoriti mješavinu u koju je uklopio povremenu grandioznost dream popa Beach Housea, noise buntovnost Sonic Youtha, atmosferičnost shoegaze velikana pa sve do new age celestijalnosti jedne Enye, a bilo bi loše zanemariti i indie / punk rock prizvuk u uvodnoj pjesmi Black Diamond. Glas Nicol Yun varira od sirenske zamamnosti do nonšalatnog šaputanja i prigušenih urlika, a posebno je ljupko ispreplitatenje i s muškim vokalom u pjesmi Ebb Tide. Njene jangle gitare u pozadini asociraju na prošlogodišnje izdanje Real Estatea, čak iako sveukupan dojam više približava opusu benda Yuck (konkretnije, pjesmi Suicide Policeman).

No, nikako se ne može reći da se ovdje radi o pukoj reciklaži, budući da bend svemu daje svoj originalni pečat. Nomen est omen, a Eternal Summers proizvodi takvu glazbu da ćete se i kad ih slušate zimi osjećati kao da je ljeto ili neko sretnije doba, unatoč sjetnim i turobnim lyricsima, koji će u ovom slučaju doći kao melem na ranu. Pogotovo kad pogledate izrazito simpatičan spot za pjesmu Togheter or Alone. Jedina je šteta što će u moru ‘sličnih’ bendova na globalnoj ljestvici ovaj sastav možda ostati nezamijećen, baš kao što govori i srcedrapateljan refren njihovog drugog singla The Roses, “Who am I for you to notice”? No na našoj su listi svakako zamijećeni i vrijedni spomena, i to ne u honorable mentions sekciji, već među prvih pedeset.


45. Mew – “+-“
Piše: Jan Vukasović

mewDanski bend Mew privlači na preslušavanje svojeg recentnog izdanja fantastičnom sposobnošću slaganja pjesama i kombiniranja žanrova poput prog rocka, sentimentalnog indiea i dreampopa. Poprilično čudan proljetni mix, zar ne? Čudno je, uostalom, riječ koja ih možda najbolje opisuje ako još niste naviknuli na njihov rad. Njihov vokal, veličanstveni Jonas Bjerre – usprkos prepoznatljivom njonjaju – uspijeva impresionirati sanjivim glasom koji se može rastegnuti poput amebe kroz svaku njihovu pjesmu. Kada ga slušate, i pritom zatvorite oči, možete vizualizirati prizore poput onih u Interstellaru i drugim sličnim SF filmovima. Upravo je to Mew. Putovanje na neko drugo mjesto, u neku drugu dimenziju, gdje vas čeka pomalo uvrnuta kombinacija svega što volite.

Također, ovaj je diskografski uradak produkcijsko remek djelo, a za to je zaslužan Michael Beinhorn koji je s njima ranije radio na najhvaljenijem izdanju “And The Glass Handed Kites” iz 2005. godine (što je samo jedan u nizu njegovih projekata, budući da je radio s izvođačima kao što su Red Hot Chili Peppers, Herbie Hancock ili pak Ozzy Osbourne). Svaka pjesma je besprijekorno ukomponirana i posložena na svoje mjesto na albumu; svaki ton, svaki zvuk, sve što je snimljeno i sklopljeno u pjesmu dovedeno je do one razine koju je bend želio i to je zaista hvalevrijedan i dojmljiv pothvat. Činjenica da su sami prezadovoljni izdanjem kojeg su kreirali dodaje ovom materijalu notu iskrenosti koja se čuje pri samom konzumiranju njihove najsvježije glazbe. (Recenzija)


43. Neon Indian – „VEGA INTL. Night School“
Piše: Nikolina Lončar

vega intlIza imena Neon Indian krije se electro sastav Alana Palome, glavnog pokretača i kreatora ovog benda. Iako čini osovinu teksaškog projekta, poznat je i po radu s Ghosthustlerom te kao solo umjetnik VEGA. Upravo zadnje izdanje Neon Indiana, objavljeno sredinom listopada, nosi ime njegovog drugog ‘alter ega za pozornicu’, odnosno punim nazivom “VEGA INTL. Night School”. Prije nekoliko godina osvojio je scenu pjesmama kao što su Should Have Taken Acid With You te Fallout, koji je sa svojim anime spotom reminiscirao „Discovery“ eru Daft Punka, prvenstveno vizualno no moglo bi se reći i muzički. Ipak, na recentom albumu kao da se Palomo, sa svojim bratom koji također sudjeluje u radu Neon Indiana, odlučio prepustiti megalomanskim tendecijama te obogatiti novi materijal sa implementacijom što više raskošnih syntheva, 16-bit dionica te semplova čineći novi korak u vlastitoj karijeri, dovoljno grandiozan kako bi osigurao da svima zapne za uho. A kako se čini, to mu je i uspijelo, a dobar dokaz za sve navedeno je i singl Slumlord Rising.


42. The World Is A Beautiful Place And I Am No Longer Afraid To Die – „Harmlessness“
Piše: Jan Vukasović

hamrlesnessEmo revival je dosta osjetljiva tema u glazbenim krugovima, prvenstveno zbog prezasićenosti realno kriminalno lošim bendovima, no to ne znači da se isti treba u potpunosti odbaciti kao stvar prošlosti. Dokaz toga je „Harmlessness“ (ali i njegov prethodnik „Whenever, If Ever“) benda podugačkog imena, The World Is A Beautiful Place And I Am No Longer Afraid To Die. Miješanje emo glazbe, post-hardcorea, pitkog indieja te ponešto post-rocka (na svu sreću lišenog svih njegovih isklišejiziranih formi) čine njihova izadnja, a posebno ovo najrecentnije vrlo zanimljivim eksperimentom namjenjenim podjednako poznavateljima žanra, ali i slučajnim sidebar pustolovima. Osim svega navedenog, vrijedi spomenuti da je „Harmlessness“ nastavak priče započete na prvijencu što ga čini još impresivnijim, budući da se bendovi često izgube snimajući drugi album.


42. Deafheaven – „New Bermuda“
Piše: Luka Sinković

deafhBend koji je shvatio da se nalazi u vremenu koje je savršeno da se nekad elitistički black metal žanr proda van okvira metala aktualnoj publici koja voli i druge atmosferične glazbene pravce zapravo je pozamašno zagrabio u vreću novaca. Uspjeh koji je ostvario prethodnik „Sunbather“ rijetko je viđen na glazbenom tržištu. „New Bermuda“ je ove godine ostvario nešto manji uspjeh, vjerojatno iz razloga što mu cover nije roze boje, no nije loš album. Doživljavam ga kao atmosferičnu suprotnost prethodniku, pa ne bi bilo odviše loše zvati ga „Stargazer“. Vokal je doživio drastičan pomak na bolje, barem što se tiče black metal estetike, no jeftino koketiranje sa shoegazeom nije izostalo ni ovaj put, iako su se kod nekog djela metal publike uspjeli izvući s pokojim pravim metal riffom. Budući da je sve ovo napisano na tipkovnici starog black metal fundamentalista, završna tvrdnja bi trebala imati puno jaču težinu neko što će ljubitelju ovog albuma to djelovati – album je dobar.


41. The Black Heart Rebellion – „People, When You See The Smoke, Do Not Think It Is The Fields They’re Burning“
Piše: Jan Vukasović

black heartBelgijanci imaju još jedan bend kojim se mogu bezrezervno ponositi, a da nije unutar okvira običnog indijea. Zapravo, ne znam kako točno okarakterizirati ovaj bend osim kroz riječ atmosfera. Mračna atmosfera prožeta melankolijom, tamom te mirisima i okusima prirode i nekog drugog, mističnog vremena. The Black Heart Rebellion započeli su s takvom vrstom glazbe prije nekoliko godina izdavanjem albuma „Har Nevo“, realno puno slabijeg izdanja od ovog najrecentnijeg na kojem je unaprijeđeno apsolutno sve, od vokala do instrumentala, ali i storytellinga koji je esencijalan za njihv zvuk. Neobično remek djelo iz belgijskog mraka pod okriljem Church Of Ra, tamošnjeg glazbenog kolektiva čiji su članovi povezani zajedničkom, znatno mračnijom vizijom suvremene glazbe. Tako kolektiv obuhvaća više žanrova, od black metala, screama pa sve do progresivne glazbe. The Black Heart Rebellion još jednom su se pokazali kao zanimljiv glazbeni projekt te tako skrenuli pozornost portala poput Noiseya na sebe, a samim tim i velik broj novopridošlica njihovom glazbenom, ali i vizualnom izričaju.


1   |   2   |   3   |   4   |   5

Be social

Komentari