Ziher bira 50 najboljih stranih albuma 2015. – 4/5
Ako se pitate što je kolektiv muzičkih kritičara radio posljednjih tjedana, najbolje je reći da smo proveli inventuru. Starješine Ziherove glazbene redakcije na kratko su se izolirale od čitateljstva, u tajnosti obavili glasanje, piskarale u mraku i osami – posvećeni cilju da zajedničkim snagama izaberu 50 albuma koji su ih najviše oduševile. Nakon što smo prethodnih dana izlistali trideset albuma, onih koji su zauzeli pozicije od 50. do 41., 40. do 31. i 30 do 21. mjesta, danas se bacamo na sljedećih deset. Ušli smo u sam vrh ljestvice, prvih dvadeset albuma je pred nama, izbor je bio težak, a odlučili smo istaknuti najkvalitetnije dugosvirajuće uradke koje smo čuli ove godine, neovisno o žanru, tako da su vas poneki uvršteni albumi možda i začude – danas na spisku imamo svašta, od jazza preko hip-hopa do emo punka.
20. Turnover – „Peripheral Vision“
Piše: Jan Vukasović
Prokletstvo drugog albuma nesumnjivo je zaobišlo Turnover budući da je „Peripheral Vision“ jedan od najkvalitetnijih ovogodišnjih albuma u kontekstu svog žanra (spoj modernog ema, shoegazea i pop punka). Veliku ulogu u stvaranju ovog izdanja imao je producent Will Yip, čovjek koji se bavio recentnim izadnjima bendova poput Pianos Becom The Teeth, Title Fight, Tigers Jaw te brojnih drugih i uspio navedene dovesti do točke gdje zvuče puno zrelije i modernije, potez koji je stvorio žanr unutar žanra. Turnover predstavlja ponajbolje od ijelog jednog pokreta, reverbom ispunjena melankolija i zaigrane melodije garantiraju slušljivost u širokom spektru slušatelja, a o kvaliteti samog izdanja mislim da nema potrebe više razglabati.
19. Ryan Adams – „1989“
Piše: Filip Kušter
Prvo sam čuo za album Ryana Adamsa „1989“, a tek onda sam upoznat s albumom Taylor Swift i onda je sve dobilo svoj smisao. Ustvari nije prvi put da Adams čini svoje covere bolje od originala. Mnogi bi pozavidjeli na tom talentu, ali uz sve obrade, on ima odlične i svoje pjesme. Proglašavan, tamo negdje sredinom dvijetisućitih, novom nadom kantautorskog stvaranja, čini se da nije uspio u tome. Ostao je na nekoj margini, čudnoj i odvojenoj od nekakvog mainstream svijeta koji je čekao dolazak alt-country heroja s gitarom i nježnim glasom.
Od sveprisutnih hitova Blank Space i Shake It Off pa do Bad Blood i I Know Places sve zvuči maestralno, teče kao podmazano, možda i shvatite da Swift nije klasična pop princeza/kraljica, kakve već titule dobivaju žene u pop industriji. Teško je u popu ostvariti emociju koju je moguće u Adamsovim žanrovima. Dok su originali nakrcani back vokalima, bubnjevima i svakakvim elektronskim dodatcima, sasvim legitimnim za taj žanr, coveri se čine kao svijet za sebe u kojem se pronalazi ona druga strana obožavajući tonove koji se ne čuju, odnosno odsviraju. Na taj način spajaju se dva svijeta. Ljudi su zadovoljni onim što čuju od Ryana Adamsa ujedno shvaćajući da je to sve napisala Taylor (i njezini suradnici). Budući da je cijeli originalni „1989“ na nekim tragovima synth-popa i dance glazbe, onda znate koliko ga je Adams trebao preokrenuti da zvuči „njegovim“. (Recenzija)
18. St Germain – „St Germain“
Piše: Patricia Pajk
Ludovic Navarre poznatiji je kao St Germain, a ako vam ni tako njegovo ime ne zvoni, možda ga znate kao onog glazbenika čiju traku Stojedinica već dugi niz godina koristi kao svoj džingl. No, ni ako vam ni s tim podatkom njegove ime ne zvuči ništa poznatije, onda je krajnje vrijeme da ga otkrijete. Ludovic Navarre francuski je izvođač koji je u europsku elektronsku scenu uveo dašak svježine u onim godinama kada EDM nije bubnjao u svačijem autu, a radiostanice kao što su Antena ili pak Enter nisu nikome bile ni na kraju pameti. Odnosno, to je bilo one davne 2000. godine koja izgleda kao da je bila jučer, ali klinci koji su tada rođeni danas imaju već petnaest godina.
Navodno je novi album radio punih šest godina, a istraživanje je trajalo mnogo duže budući da je ušao u kontakt sa zajednicom imigranata iz zapadne Afrike. Istraživao je njihovu tradicionalnu glazbu i glazbala te je pri tome najviše komunicirao s došljacima iz najsiromašnije države na svijetu – Mali. Osobno, sa utjecajima afričke kulture koje su tako vješto implementirani u novo izdanje, St Germain me opet piknuo, i to onako dobro i nježno i kad imate potrebu vratiti pjesmu unazad jer se iz sekunde u sekundu nešto događa i možda ponekad ne stignete sve popratito ako niste potpuno posvećeni slušanju albuma. Više nego slobodno se može reći da je St Germain lektira svakog audiofila, producenta i DJ-a, tako da ako ga još niste otkrili, sad je trenutak. (Recenzija)
17. Oddisee – „The Good Fight“
Piše: Patricia Pajk
Oddisee, američki reper iz Washingtona, iza sebe ima velik broj albuma, EP-a te mixtapeova. Usprkos tome, i dalje je relativno nepoznat na našim prostorima – ili barem ja imam krivi feedback. Osobno, smatram ga zaista sjajnim. Njegov me rad oduševljava jer mu korijeni sežu u stari zvuk East coasta, asocirajući pritom na Rakim ili A Tribe Called Quest, odnosno, na onaj fini hip hop koji ne govori o droljama, drogi, alkoholu i ubojstvima. Ipak, tom zvuku Oddisee daje i neku novu notu i svoj pečat – a zbog svega navedenog jako me razveselilo kada sam čula da je spremio novi album za 2015.-u godinu, uradak pod nazivom “The Good Fight”.
Oddisee se u svako svoje izdanje daje stopostotno i ne čudi što je i ovaj album sam producirao. S obzirom na sve to, mogu zaključiti da je i ovaj put uspješno kreirao album koji je logična priča i cjelina, ali na kojem i svaka pojedinačna pjesma ima zasebnu fabulu. Drugim riječima, “The Good Fight” predstavlja sve što (po mom mišljenju) dobar rap album mora imati: priču, kvalitetan beat i što manje nepotrebno vulgarnih i plitkih lyricsa, to jest, kao što sam ranije napomenula – onaj dobar stari East coast zvuk. (Recenzija)
16. Royal Headache – „High“
Piše: Jan Vukasović
Uspješnost ove ploče može se promatrati iz više perspektiva, jedna je definitivno evolucija benda na bolje, prihvaćanje kvalitetne produkcije u okvirima lo-fi glazbe, ujednačavanje zvuka svih instrumenata tako da se sve ne svodi samo na gitaru, i više nego dovoljno lakopamtljivih dionica te pjevni, povremeno i himnični refreni. Uz te klasične ‘kategorije’ valja spomenuti da je „High“ album koji može privući podosta širu publiku od svog prethodnika iz 2011. godine. Zvuk je dovoljno punkerski da se to čuje odmah na prvu, no opet dovoljno pitom da ne bude agresivan, a na momente manjkava lirika ispravljena je gotovo virtuoznom uporabom ne prevelikih vokalnih sposobnosti. No, cijelu ploču nose osjećaji, od cmoljavih tekstova preko opsesivnih trkeljanja do besramnog pljuvanja po bivšima, a „High“ je emocionalni rollercoaster na koji se nije teško usuditi popeti zbog jednostavne forme u koju je upakiran. Album je na kraju krajeva zabavan, na momente zanimljiv, istovremeno i dobra podloga za pijane lamentacije o bivšim djevojkama u tri ujutro. Zar vam išta više treba od jednog lo-fi punk benda? (Recenzija)
15. Beirut – „No No No“
Piše: Filip Kušter
Peti album „No No No“ više je sličan onome što se čulo na „The Rip Tide“ iz 2011. nego na još starijim izdanjima. Očekivanja su takva da nas je Beirut navikao na zanosne trube i prekrasne Nantes, Venice, Scenic World, Guyamas Sonora, ali nakon ovog albuma mislim da Zachu i ostatku ekipe nitko neće ništa zamjeriti. Općenito, cijeli album ima neki proustovski ton u kojem se, ne toliko lirički koliko glazbeno, pokušava tragati za izgubljenim vremenom. Cijeli je album obojen nostalgičnom atmosferom, a pošto smo tako daleko zapeli s usporedbama i u kojem bi slučaju određena pjesma odgovarala, film Negdje redateljice Sofie Coppole, bio bi favorit u kojem bi se mogla iskoristi većina pjesama s Beirutovog recentnog izdanja.
Naime, Zach Condon i družina opet su pogodili. Ustvari, najbitnije je da su oni zadovoljni odsviranim, ali ovo je muzika iz duše i srca. Lagana i opuštajuća, u današnjoj glazbenoj industriji teško da može dolaziti na vrhove ljestvica i šteta je da nakon gotovo deset godina djelovanja, Beirut još uvijek ima nešto skromniju bazu slušatelja od drugih prenapuhanih izvođača. Prava dragocjenost bila bi čuti ovaj bend/projekt uživo jer upravo u trenutku imaju dobar odnos između količine pjesama, originalnosti i članova benda koji čine savršen sklad emocija koje samo glazba može učiniti tako jednostavnim. (Recenzija)
14. Mewithoutyou – „Pale Horses“
Piše: Jan Vukasović
Iako šesti studijski album ne predstavlja ništa posebno novo za fanove benda, kompletan rad kojeg je sastav uložio kroz ovih petnaest godina kulminirao je upravo na ovom diskografskom uratku – što možemo iščitati već kroz prve dojmove. Zrelo, iskreno, atmosferično i prije svega, emocionalno. Žanr unutar čijeg okvira djeluju, post-hardcore, se u zadnjih nekoliko godina miješao s post-rockom, folkom i sličnim glazbenim primjesama, pritom stvarajući čudan hibrid koji polako postaje prihvatljiviji sve široj publici (najbolji primjer su Pianos Become The Teeth). Premda se pri slušanju mewithoutYou može čuti sličnih utjecaja, ovdje se ipak radi o nešto klasičnijem alternative rock i indie pristupu s naglašenom emocionalnom ekspresijom, jednom od glavnih karakteristika ove glazbene struje.
Sve je samo ekspresija, čista potreba za izražavanjem. To je nešto itekako vrijedno spomena. U tekstovima se može naći i ponešto aktualnih tema poput rata (kada to nije aktualno), religije, droge i gubitka voljenih. Tu također dolazimo do nečeg veoma zanimljivog, a to je sam ton ovog albuma. Iako su teme teške, instrumenti ponekad zaista atmosferično sjebani te na granici depresije i grcanja u suzama, postoji neka lakoća. Najbliže s čim bih to mogao usporediti jest svima nam blizak bend, a to je Ekatarina Velika, gdje se uz svu gorčinu glazbe ipak nazire “svjetlo na kraju tunela”. (Recenzija)
13. Foals – „What Went Down“
Piše: Tim Hrvaćanin
Nakon što su dovršili intenzivnu promotivnu turneju za treći studijski album „Holy Fire“ (u sklopu koje su posjetili i zagrebački INmusic), oxfordska petorka Foals nije uzela pauzu, već je u Francuskoj pod producentskom palicom Jamesa Forda snimila album „What Went Down“. Recept je gotovo istovjetan onome s prethodnog albuma – nekoliko žešćih stvari koje su obavezne na koncertima (naslovna pjesma, Sanke Oil), nekoliko epskih laganica na tragu legendarne Spanish Sahara (izvrsna završna pjesma albuma A Knife in the Ocean) te nekoliko razigranih, plesnih hitova (ponajbolja Mountain at my Gates). Nadogradnja u odnosu na prijašnje albume je ta da im su riffovi još žešći, ritmovi više plesni, melodije sve zaraznije, a pjesme, gledano u cjelini, sve bolje. Pojedinačno ni jedna stvar ne nadmašuje Inhaler i My Number s prošlog albuma, ali „What Went Down“ nema slabe ili neupečatljive pjesme, dok su na „Holy Fire“ i „Total Life Forever“ ipak bile prisutne veće oscilacije. Izvrsna Fordova produkcija zakazala je samo u London Thunder, predivnoj baladi koja je pretvorena u pop pjesmuljak u stilu Sam Smitha.
12. Kamasi Washington – „Epic“
Piše: Jan Vukasović
Premda jazz nije žanr kojeg često možete vidjeti na našoj stranici, „The Epic“, najnoviji album Kamasija Washingtona, jednostavno je nezaobilazno izdanje na listi ovogodišnjih najboljih albuma. Atmosfera reminiscentna onoj na jednom od ponajboljih jazz albuma, „Bitches Brew“ Milesa Davisa te cjelokupan dojam koji ostavlja ovo djelo nominirano za najbolji jazz album godine na više stranica, čine „The Epic“ upravo onakvim kako mu i samo ime kaže – epskim. Premda Kamasi Washington nije široj publici poznat po svom radu, čini se kako ova godina zaista pripada njemu. Izdavanje vrhunskog jazz albuma na kojem je u prvom planu njegovo tenor sviranje saksofona, ali i suradnja s Kendrickom Lamarom na „To Pimp A Butterfly“ (također jedno od vrlo hvaljenih ovogodišnjih izdanja) osigurali su mu prijeko potreban publicitet kako bi se nejgova glazba probila i izvan relativno uskih krugova slušatelja jazza.
11. Hop Along – „Painted Shut“
Piše: Nikolina Lončar
Iako su glas i intimni tekstovi u stilu Conora Obresta ono što nose cijelo izdanje, mora se reći da je drugi album Philadelphijskog benda (prije njega izašao je prvijenac „Get Disowned“) porastao kako u instrumentalnom, tako i u aranžerskom smislu. Premda je nastanku ovog indie rock / freak folk / emo punk benda prethodio solo projekt liderice Frances Quinlan pod imenom Hop Along, Queen Aisles; današnja postava koju čine Mark Quinlan na bubnjevima, Tyler Long na basu i Joe Reinhart na gitari uspjeli su kreirati nepredvidljivu i bogatu zvučnu sliku s malim, neočekivanim iznenađenjima i preokretima u tempu i progresiji, popraćenu eklektičnim solažama uz nešto jednostavnije ali glasne bubnjeve što ponekad savršeno naglašavaju Francesin stil neurotičnog pjevanja. „The world has gotten so small and embarrassing“, urla ona iz petnih žila, a upravo tu je jasno kako ima sposobnost komponirati pjesmu iz tek jednog trenutka, pogledati situacije iz više uglova i prenijeti takav moment na univerzalnu razinu te ga i više no uvjerljivo prepričati. U svakom slučaju, Hop Along objavio je jedno od najzanimljivijih indie rock izdanja ove godine, a čak iako ime ovog benda još nije toliko zvučno, zauzeo je visoka mjesta na brojnim ljestvicama top albuma. Kao što je rečeno, karakteriziraju ga interesantni gitarski riffovi, kompleksna igra basa i bubnja, no ono što je najupečatljivije upravo je taj ekscentrični vokal koji varira od melodičnog, ležernog pjevanja do potpunog pucanja po šavovima. Uz to još dodajte turobne lyricse koji odražavaju stvaran život autorice te energiju punka i dobili ste recept za jedan od uradaka koji će vas dugo proganjati, čak i ako nije materijal kojeg zavolite na prvu.
