novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Intervju

Hrvoje Laurenta o udruzi Kino mreža i nezavisnoj kinematografiji

Foto: Ziher/Marija Vukšić
Vrijeme čitanja: 7 minute
Foto: Ziher/Marija Vukšić
Foto: Ziher/Marija Vukšić

Hrvoje Laurenta diplomirao je novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i završio je Koledž za novinare u Salzburgu. Do sad je pokrenuo i organizirao niz kulturno-umjetničkih i edukacijskih programa, uglavnom u Zagrebu, Dubrovniku i Rijeci kao što su Revija Amaterskog Filma i Zagreb film festival. Od 2008. godine obavlja dužnost izvršnog direktora kina Europa. Upitali smo ga nekoliko pitanja o njegovim sadašnjim i budućim planovima.

Nedavno ste postali predsjednik Kino mreže, udruge nezavisnih kinoprikazivača. Što je to točno udruga Kino mreža?

Udruga Kino mreža udruga je nezavisnih kinoprikazivača koja okuplja zasada 27 nezavisnih kina iz 24 hrvatska grada, a osnovana je prije 2-3 tjedna s ciljem razvoja kino publike, programa i nezavisnih kina u svim malim i velikim sredinama diljem Hrvatske. Stvaranje udruge proizašlo je iz potrebe da zajednički rješavamo neke probleme koje imamo, kako na nacionalnoj tako i na svim lokalnim razinama. To su problemi s financiranjem, publikom i programima.Shvatili smo da ćemo biti uspješniji ako se udružimo jer zajedno smo jači i više ćemo postići nego da svatko od nas pokušava postići nešto sam za sebe. Snaga ove mreže leži u raznolikosti njezinih članova. U osnivačkoj strukturi imamo jako puno centara za kulturu, pučkih otvorenih učilišta, umjetničkih organizacija i tvrtki. Zato što smo raznoliki imamo mnogo različitih ideja i pogleda na naš budući rad i iz toga izvlačimo ono najbolje. Izazov nam predstavlja to što svi djeluju u svojim različitim lokalnim sredinama. Niti jedno kino nema identičan status. Mi u Zagrebu imamo jednu shemu, u Koprivnici imaju drugu, u Osijeku treću…  Prvo se kao udruga moramo usredotočiti prema unutra. Moramo udariti dobre temelje unutar udruge kako bi mogli pomagati svim našim članovima. Sad dovršavamo proces registracije koji bi trebao biti gotov za dva-tri tjedna. Nakon toga slijedi organizacijski dio. Moramo naći ured, tajnika, smisliti vizualni identitet, dobiti početna sredstva do idućeg natječaja i napraviti web-stranicu. Upravni odbor često komunicira preko maila, čujemo se i sastajemo svako malo. Osmislit ćemo razne programe i pritom ne mislim samo na filmske programe već i na obrazovne programe kao što su programi organizacijskog osnaživanja raznih kina. Kinima također treba otvoriti oči na činjenicu da moraju pratiti suvremene trendove. Od 27 kina koje sam spomenuo neki još nemaju ni Facebook stranicu, a to je najmanji korak koji se može napraviti kako bi se kino predstavilo ljudima u lokalnoj sredini.

Koji su ciljevi udruge Kino mreža, imate li specifične ciljeve koje želite postići za vrijeme mandata?

Probat ćemo osigurati neke preduvjete da svi što bolje radimo u kinu na lokalnoj, ali i nacionalnoj razini. Volio bih da javnost shvati da udruga Kino mreža nije rješenje svih problema, ali mi ćemo se jako boriti i truditi da napravimo dobar preduvjet i temelj za rješavanje problema kinematografije u Hrvatskoj. Volio bih da za nekoliko godina uspijemo napraviti cinema doctoring program koji bi omogućio da dvoje ili troje iskusnih voditelja kina koji imaju znanje programiranja i poznaju tehničku opremu odlaze u sredine gdje je to znanje potrebno i dva tri dana rade s tim ljudima i u tim kinima. Na taj će se način puno više toga ostvariti nego kad se vidimo na sastanku i dva tri sata pričamo. To je jedna od stvari kojima će se udruga baviti, probat će organizacijski i infrastrukturno pospješivati kina kako bi bila bolja u svojem djelovanju. Organizirat ćemo i mnogo sastanaka s distributerima, ali i sa svim kulturnim centrima koji djeluju u Hrvatskoj kako bi prikupili njihove filmske programe i predali ih udruzi da ih se proširi dalje. Osmislit ćemo neke zajedničke programe koje ćemo dijeliti između 27 nezavisnih kina članova udruge. Nastojat ćemo lobirati na nacionalnoj i lokalnoj razini kako bi se tim kinima osigurala veća financijska i bilo kakva druga potpora. Za sve će trebati mnogo vremena. Promjena se neće dogoditi u idućih par mjeseci nego za dvije, tri ili četiri godine. Da nismo krenuli sada, tko zna kad bi došlo do promjene i poboljšanja. Nikad nije prekasno početi.

Kakav je status i kolika je zastupljenost hrvatskog filma u kinima?

Hrvatski film nije dovoljno zastupljen, ni u multipleksima, a kamoli u drugim kinima. Želimo da se osim hrvatskog filma, više prikazuju europski filmovi, filmovi koji su pobjednici raznih poznatih festivala i filmovi koji potiču razmišljanje. Hrvatski film postaje sve pop­­ularniji i polagano dolazi na razinu koju želimo. Zadnje dvije tri godine pojavilo se i nekoliko kino hitova. Nažalost, hrvatski film ima jednu generalno lošu sliku u javnosti jer neko vrijeme stvarno nije bilo značajnih filmova i ljudi su jednostavno odustali od njih. Jako je teško ponovo privući ljude, ali u zadnje se vrijeme rade stvarno dobri filmovi. Evo primjerice Svećenikova djeca (2003), serijali o Koku, brojni dokumentarni i igrani filmovi. Mi sad godišnje imamo dva-tri filma koji imaju više od 50 000 gledatelja što je nekad bilo nezamislivo. To znači da se stvari kreću u dobrom smjeru. Ljudima treba vratiti povjerenje u hrvatski film koji nam je zapravo bliži i značajniji od nekog stranog filma.

Kako festivali poput Pula film festivala, Zagreb film festivala i Dana hrvatskog filma utječu na publiku i domaći film?

Festivali su jako dobri jer stvaraju bazu publike, nude jako mnogo toga u malo vremena i posjećuje ih mnogo ljudi. Svaki festival nudi nešto posebno u svom programu. Svaki festival želi obrazovati ljude i pokazati im da postoji još nešto osim onoga čime su bombardirani na internetu i u multipleksima. Dani hrvatskog filma, Zagreb film festivalPula film festival i mnogi drugi mukotrpno rade kako bi senzibilizirali ljude za domaće filmove i pokazali im da su ti filmovi sve bolji i bolji. Mimo festivala koji pokazuju hrvatske programe, brojni su festivali koji pokazuju i međunarodne filmove. Primjer takvog festivala je Festival mediteranskog filma u Splitu. Prije njega, nije postojala ni jedna značajna filmska manifestacija u Splitu osim Splitskog ljeta. Kad se pojavio Festival mediteranskog filma, on je skupio jako mnogo publike i naučio ih da postoji jedan super program koji se može gledati na mjestima kao što su kinoteka Zlatna vrata i kina Karaman i Central. Manja mjesta kao što su Sisak i Pazin također nude sjajne filmske programe. Prvo su zapravo bili filmski festivali i oni su utrli put nezavisnim kinima i ovome svemu što se sada događa na domaćoj filmskoj sceni.

Što se promijenilo digitalizacijom kina i koji su daljnji planovi po tom pitanju?

Velika je stvar napravljena s digitalizacijom kina jer da nije bilo digitalizacije vjerojatno bi se zatvorilo 80% kina koje sam spomenuo. Format 35-milimetarskih filmskih traka više ne postoji. Sustav prikazivanja je zbog digitalizacije puno jeftiniji i jednostavniji. Omogućava veliki izbor filmova i ti filmovi stoje na serveru. Mogu se prikazivati više puta u dugom vremenskom razdoblju. Kad ste imali 35-milimetarsku traku, morali ste taj film za tri dana slati dalje i tko ga je vidio, vidio ga je. Digitalizacijom se popravila kvaliteta filmskih programa koji se nude i nadamo se da ćemo uskoro uvesti regularizaciju i sistematizaciju tih programa kako bi se znale konkretne informacije o kupljenim filmovima i kad će ih se prikazivati.

Kakav je status nezavisnih digitaliziranih kina u drugim gradovima? Smiju li prikazivati blockbustere ili moraju isključivo prikazivati nezavisne filmove?

Smiju prikazivati blockbustere.  Od 27 nezavisnih kina koje sam spomenuo, velika većina je zapravo jedino kino u gradu. Bilo bi dosta zeznuto da ta kina prikazuju samo nezavisne ili art filmove. Moraju imati raznovrsniji program i prikazivati i blockbustere i nezavisne filmove kako bi zadovoljili sve potrebe publike. Na primjer, Pula kao jedan veliki hrvatski grad ima samo jedno kino, kino Valli, i bilo bi šteta da u tom kinu ne prikazuju blockbustere i Oscarom nagrađene filmove. Naravno, dobar dio programa kina Valli i drugih kina čine nezavisni i umjetnički filmovi, ali blockbusteri privlače ljude i navikavaju ljude na kina nakon čega se dio tih ljudi zainteresira i za druge malo pametnije programe koji nude drugu vrstu filmova. Blocbustera će uvijek biti, ali trudimo se da se poveća broj domaćih filmova.

Jesu li multipleksi kao što je Cinestar prijetnja nezavisnim kinima i kinematografiji u Hrvatskoj?

Ne smatram multiplekse prijetnjama već ih radije vidim kao dobre partnere. Bilo da se prikazuju komercijalni filmovi ili nezavisni filmovi kao što je slučaj u kinu Europa, cilj nam je isti. Svi promoviramo filmsku umjetnost i vraćanje ljudi u kino. Ako ćemo gledati na multiplekse kao na partnere, svima će nam biti lakše. Nadam se da će i oni imati takav stav prema nama. Moramo jedni drugima pomagati i surađivati. Mi imamo jedan svoj put i jednu svoju ideju, ali to ne znači da smo protivnici, ja bih radije da smo mi dobri i kvalitetni suradnici.

Kakva je uspješnost hrvatskog filma u inozemstvu?

Ovisi o tome koliko se koji producent i domaći distributer potrude svoj film prijaviti na međunarodni festival. Nekoliko se filmova prijavilo za Berlin i Cannes, ali još ne znamo rezultate. Svako prikazivanje na jednom od takvih festivala zapravo je jako veliki plus za hrvatski film i kinematografiju. Zadnjih godinu dana porasla je svijest među stranim distributerima o vrijednosti hrvatskog filma. Sad je na prostoru bivše Jugoslavije hrvatski film daleko najnapredniji, a prije sedam-osam godina taj je položaj imao srpski film. O hrvatskim se filmovima pišu članci i rade se tv reportaže. Jedan od razloga rastuće popularnosti hrvatskog filma svakako je osnivanje HAVC-a. Druge zemlje imaju audiovizualne centre već 50-60 godina i kod nas se zapravo jako kratko vrijeme sustavno radi na promociji hrvatskog filma i rezultati se već vide, a bit će sve bolji i bolji. Domaći su producenti shvatili da je prijavljivanje na festivale važno i da nije dovoljno samo snimiti film i napraviti premijeru te distribuciju na kojoj se pojavi stotinjak ljudi. Film ima i jedan drugi put koji je nevezan za domaću publiku i to je festivalski put. Godišnje, dva tri naša filma završe na brojnim festivalima diljem svijeta i na taj način šire hrvatsku filmsku umjetnost i kulturu.

Što je novog u planu za kino Europa?

Jako puno novih programa. Trebale bi nam 24 kino dvorane koliko toga možemo prikazati. S dodavanjem male dvorane već smo napravili jedan korak naprijed, ali toliko je toga u planu da ne znam gdje ćemo sve to prikazivati. Povodom 125.godina od rođenja Charlieja Chaplina i 100. godina od nastanka njegovog lika skitnice, imat ćemo ovaj tjedan pet projekcija filma Cirkus uz glazbenu pratnju orkestra Zagrebačke filharmonije. S njima smo već surađivali na filmovima Nosferatu (1992) i Krstarica Potemkin (1925). To je bilo jako popularno, sve su se karte rasprodale, a mi smo shvatili da Zagreb treba takav tip zabave i ljudi su ga željni.  Nedavno je završio Vox Feminae festival, sad je u tijeku One Take film festival i nakon toga do 15. prosinca slijede Dani BiH filma u Zagrebu i Human Rights film festival. Bit će i sedam-osam premijera, raznih okruglih stolova, promocija knjiga i izložbi. Uz sve to, održavaju se i naše redovne projekcije koje vrtimo svaki dan u nekoliko termina. Bibijada, program za djecu, ima dva filma u rasporedu: Koko ljubav ili smrt i Pčelica Maja.  Kino Europa ima stvarno puno toga za ponuditi.

Be social

Komentari