Ziher Jacklista: Najbolji nastupi uživo Jacka Whitea
Jack White. Mislim da je ovo većini čitatelja i više nego dovoljan uvod u tekst. Samo ime modernog rock heroja izaziva tornado emocija od kojih je poštovanje zasigurno na prvom mjestu. Odlučili smo vam pripremiti ovu playlistu povodom Jackove objave kako nakon ugovorenih nastupa neće jedno duže vrijeme nastupati. Usprkos činjenici da svi možemo biti tužni što ga nećemo tako skoro gledati u Hrvatskoj (ili igdje) treba shvatiti čovjeka. Potreban mu je odmor. Već nekoliko godina Jack neprestano snima novi materijal, svira uživo i pritom daje sve od sebe te se trudi promovirati glazbenu kulturu diljem svijeta. Ne želimo da nam Jack pregori, zar ne? Zato smo vam složili playlistu njegovih najboljih nastupa uživo da vas barem malo utješimo.
Seven Nation Army je zasigurno najveći hit koji je Jack White ikada napravio. Taj jednostavni rif postao je planetarno popularan i uvrstio se među one rijetke pjesme koje dućani glazbenom opremom zabranjuju kako ne bi morali slušati klince kako fulavaju tonove na dnevnoj bazi prilikom isprobavanja gitara. To je definitivno uspjeh. Zanimljiva je i činjenica da je Jackov prijatelj, u trenutku kada mu je Jack pokazao rif, rekao da je sasvim u redu ali da nije ništa posebno te je Jack čak odustao od tog, sada legendarnog, rifa. Međutim, na našu veliku sreću, Jack se sjetio. Sjetio se napraviti pjesmu koja je obilježila jednu cijelu generaciju. Sam rif nije ništa komplicirano, svega nekoliko tonova sviranih s octaver pedalom kako bi gitara zvučala sličnije basu koji kasnije eskaliraju u distorzirano čudovište i krvožderni solo koji nadilazi vrijeme i prostor. Puno je vremena prošlo od nastanka same pjesme, a Jack ju nije ostavio u njenom originalnom obliku pa je tako sada svira u sasvim drukčijem aranžmanu nego što je to radio s The White Stripesima. Osobno mislim da je ovo vjerojatno i bolji aranžman. Produžen na sedam minuta instrumentalnih majstorija, uz dodatak basa, violine, pedal steel gitare, violine i svega ostalog, teško je ostati ravnodušan. White je čak promjenio gitaru na kojoj svira. Sada koristi svoju prastaru akustičnu gitaru, koju je dobio pod račun, čija je prednja stranica od najobičnijeg kartona s naljepljenim pickupom za gitaru. Ne morate čak niti pažljivo slušati da čujete koliko je to drukčiji ton. Još jedna važna stavka u ovom novom aranžmanu je svakako novi bubnjar, koji je, budimo realni, puno zanimljiviji i vičniji sviranju od, u zemlju propale, Meg White. Htio sam staviti video s ovogodišnje Coachelle ali je nažalost uklonjen zbog prava koja festival ima nad snimkama, stoga sam stavio drugi video. Vjerujem da možete sasvim dobro čuti sve o čemu sam se sada raspisao.
Solo karijera koju je već deset puta spomenuti gospodin ostvario nije nešto što ostaje u sjeni njegovog rada u prošlosti, dapače, vrlo vjerojatno će nadići The White Stripese, ako već i nije. Prvi album, „Blunderbuss“ bio je veliko iznenađenje za publiku te pobrao vrlo pozitivne kritike diljem svijeta, a njegov drugi album, „Lazaretto“, još je veće ostvarenje od prvog. Upravo se na „Lazarettu“ nalazi pjesma „Would You Fight For My Love“ koja je vrlo vjerojatno jedan od najuvjerljivih dijelova Whiteove cijele diskografije. White je možda luđak koji „siluje“ gitaru na pozornici, ali vjerujem da se u ovoj pjesmi može odlično primijetiti koliko je on vješt kompozitor. Pjesma se odlikuje vrlo mračnom atmosferom i zaista dobrim tekstom. Spot na navedeno djelo napravljen je po njegovoj ideji u samo 24 sata, a to stvarno pokazuje koliko je jasna njegova vizija svog vlastitog lika i djela u audiovizualnom obliku. Ova live izvedba, kao više-manje sve što je napravio, bolja je od studijske te pokazuje koliko je White sam po sebi vješt vokalist, ma koliko njegov glas bio nekonvencionalan i „neškolovan“. Možda je „neškolovan“ malo loš izraz budući da dotični gospodin ima vrlo vjerojatno najtežu vrstu škole koju glazbenik može proći. Od sviranja svojih ranih radova s Meg White na večerima otvorenog mikrofona po raznoraznim šupama do sviranja najvećih festivala svijeta dok publika kao jedna cjelina upija svaku njegovu riječ.
Treća navedena pjesma u playlisti je „Two Against One“ koju možete naći na albumu „Rome“ koji je napravio Danger Mouse u suradnji s drugim glazbenicima. Zanimljivo spora i u početku lagana pjesma s vremenom dobiva na težini te se gradi iz sekunde u sekundu, pravo malo remek djelo. Zanimljivo je čuti što White ima za reći izvan „svojeg“ opusa kojeg, više-manje, u potpunosti sam stvara. Kao što je slučaj i s „Would You Fight For My Love?“, Jack je odlično uspio uloviti karakter same pjesme uživo bez nepotrebnih promjena aranžmana, dodajući samo ono što je nužno te vjerujem da je pjesma svakako zaslužila svoje mjesto u ovom „Top 10“ izdanju.
The Dead Weather je pak jedna sasvim drukčija priča. Prije dosta vremena naletio sam na jedan komentar na Youtubeu u kojem je pisalo da bi se The Dead Weather mogao okarakterizirati kao mračna strana njegove karijere s čime se potpuno slažem. Naravno, ne mračna u smislu da je loša već tamna, izvrnuta i, ako je to ikako moguće, još neurotičnija i luđa. Naveo sam dvije pjesme, od kojih je moj osobni favorit ipak „Will There Be Enough Water“. Pjesma koja na samom albumu i nije nešto posebno, dapače, mogu reći da mi je pomalo dosadna, uživo prelazi u sasvim drugu dimenziju. Dimenziju gotovo seksualne napetosti dok White i Alison Mosshart, moderna kraljica rokenrola, zajedno dijele jedan i mikrofon, gledaju se u oči i pjevaju ovu bolno dobru pjesmu. Spori tempo, gotovo baladasti ugođaj i onda neopisivo dobri rifovi i solaže pod Whiteovim ravnanjem čine ovu pjesmu zaista posebnom. Iskrena emocija je jedina fraza koja mi pada na pamet pri slušanju (i obveznom gledanju) videa. Opet to moram spomenuti, ali kada Alison i Jack dijele taj mikrofon, čini se kao da će cijela dvorana izgorjeti u paklenom ognju, a tek kada krene žešći dio pjesme. Whiteu puca žica, nije ga briga, mijenja si efekte, vodi bitku s tom gitarom i odrađuje ono što kolega Tin Đudajek naziva „najboljim najgorim solažama“. Ako vam je imalo stalo do glazbe, pogledajte ovaj video, uspijeva uhvatiti samu esenciju onoga što nazivamo rock glazbom. Druga po redu je “Die By The Drop”, nju sam odabrao zato što najbolje prikazuje koliko je taj bend naprosto furiozan, ali i zanimljiv uživo kroz pjesmu koja je malo tipičnija za njihov cjeloukupni opus. Treća pjesma na listi The Dead Weathera u ovoj playlisti je obrada benda Pentagram „Forever My Queen“ na kojoj poznati gitarist – svira bubnjeve. Zapravo, u devedeset posto pjesama koje The Dead Weather izvode uživo, Jack svira bubnjeve. Za one koji ne znaju, on je prvo i počeo s bubnjevima i tek kasnije, za potrebe svog prvog benda, prešao na gitaru. Ova pjesma možda ne predstavlja nekakvo bubnjarsko majstorstvo, ali vjerujem da pokazuje koliko je White sposoban za sve i svašta. Također pokazuje koliko je vičan u coveranju pjesama bendova koje voli, a da ih pritom izmjeni tako da zadrže svoj originalni ugođaj. Upravo zato se ova pjesma nalazi ovdje. Ako ste zainteresirani za još pokoju obradu, proguglajte, s The Dead Weather ih ima nekoliko te još mora doći vrijeme kada ću naići na neku koja je loša.
The Raconteurs su za mene, kao klinca, bili dosta čudan odmak od The White Stripesa. Nekako sam očekivao, prije no što sam upalio sam bend, da će to biti kao White Stripesi, možda čak malo više u rockerskom điru jer su ipak cijeli bend. Zatim je uslijedilo iznenađenje. Raconteuri imaju iznenađujuće velik pop senzibilitet, ne oslanjaju se na bijesne solaže i pankerske rifove kao prethodni Jackov bend, već podižu ljestvicu dodajući više instrumenata, pa čak i puhačku sekciju na pojedinim pjesmama. “Steady, as She Goes”, uživo s Montreux Jazz festivala, dobro pokazuje koliko White odlično funkcionira u bendovskom aranžmanu, valjalo bi posebno obratiti pozornost na to kako se lijepo on i drugi pjevač nadopunjuju. Osim toga, ovaj malo promijenjeni intro je nešto genijalno. Sljedeća stvar je “Level” koja je također prepuna gore navedenih kvaliteta uz naglašeno poigravanje glasom kao instrumentom, opet odličan uvod koji nije nimalo tipičan. Također se može primijetiti koliko su Raconteurs više rockerski nastrojeni od The White Stripesa, gotovo da zalaze u sferu mainstream rocka, samo što su vrlo vjerojatno bolji od gotovo svakog “mainstream” rock benda danas, no to je priča za neki drugi put.
The White Stripes. Jednako kao i u uvodu u sam članak, nemam tu što puno reći. Legendarni i neprežaljeni garage rock duo koji je lansirao voljenog nam Jacka u orbitu. Neću vam tu puno objašnjavati, sve vam je vrlo vjerojatno sasvim jasno. Opet sam za početak izabrao jednu obradu. Ovaj put to je “Jolene”. Jedini razlog zašto je ta pjesma ovdje je to što Jack uživo uspijeva izvući svaki atom energije iz sebe i prenijeti osjećaj tuge i sjete samo da bi u jednom trenutku eksplodirao zajedno s Meg, publikom u dvorani i svakom osobom koja je čula ovu live izvedbu. Moram priznati da sam za zadnju stvar stavio “Aluminum” isključivo zato što obožavam taj njegov prljavi distorzirani ton gitare koji ovdje najviše dolazi do izražaja. Samo poslušajte taj čisti rokenrol i uživajte. Na zadnjem nastupu na Coachelli ove godine, Jack se na samom kraju koncerta nekoliko puta zaderao; Music is sacred! Da, glazba je sveta, a svaki rad ovog čovjeka potvrđuje koliko je njemu osobno bitno ono što radi.