Ziherov polugodišnji pregled stranih albuma 2015. – 2/2
Nakon što smo izlistali prvih dvadeset albuma koje smo poslušali kroz polovicu ove godine, vrijeme je došlo da se osvrnemo i na drugih dvadeset. Tako su se u sklopu ovog polugodišnjeg pregleda našla dva legendarna kantautora, ekstravagantne pop dive, indie folk fenomeni, britpop miljenici, mlade nade u usponu i black metal legende, a tu su naravno i albumi koji nas u potpunosti osvojili te neki koji su u potpunosti podbacili. Što nam je sve od stranih diskografskih noviteta do kraja lipnja 2015. privuklo pažnju, pročitajte i poslušajte u nastavku.
“Dark Bird Is Home”, Tallest Man On Earth
Ciljevi današnje folk muzike promijenili su se. O revolucionarnim idejama pjevaju neki drugi, a ono iskonsko i naizgled jednostavno ostalo je u rukama izvođača poput Kristiana Matssona, koji će emocije lako prenijeti gitarom i glasom. The Tallest Man on Earth jedan je od njih, a albumom u kojem je on ta ptica, vraća se u gnijezdo s dozom sumnjičavosti, ali bez straha gleda u budućnost i u ono što će ga snaći možda već sutra. Na trenutke zadire u problematiku društva, no više se koncentrira na doživljaje ljubavi, prirode i prijateljstva.→recenzija← →♫←
“Vulnicura”, Björk
Početkom godine dočekao nas je deveti studijski album islandske eksperimentalne pjevačice Björk. Njen novi diskografski uradak zvuči unikatno, baš poput svih drugih albuma nekadašnje članice benda Sugarcubes, a karakteriziraju ga duboki i emotivno nabijeni, iskreni lyricsi. Umjetnica Guðmundsdóttir crpila je inspiraciju iz široke palete osjećaja izazvanih prekidom s dugogodišnjim partnerom Matthewom Barneyem – a ovo, još jedno post-break up izdanje u svijetu muzike, kao njen svojevrsni healing process, uspjelo je direktno prikazati emotivna previranja u njenoj nutrini. Uvjerljivo i intimno.→♫←
“Grow”, CHON
Na prvo slušanje, album ostavlja dojam lakog štiva premda kompleksnost svakog instrumenta ostavlja i vrhunske glazbene znalce u blagom deliriju. Sličnosti s drugim bendovima mogu se pronaći u sitnim detaljima kao što su iznenadne promjene tempa i mjera poput The Mars Volte, netipičnom zvuku clean gitara koje su poput protagonista albuma te suptilnim bubnjarskim fillovima koji dodaju posebnu nijansu samome zvuku poput Porcupine Tree. CHON ima zaseban zvuk, tipičan za njih od samih početaka, no svakim novim izdanjem identitet benda čini se utvrđenijim.→recenzija← →♫←
“Rebel Heart“, Madonna
Pop kraljica možda još uvijek sjedi na svom tronu, no to je više-manje zbog stare slave, barem ako sudimo prema zadnjim izdanjima koje bismo u najboljem slučaju mogli nazvati solidnima. „Rebel Heart“ je hypean prije nego što je uopće izašao jer je navodno – „ukraden“. Da li je to istina ili je to samo odličan marketinški trik, morat ćete sami prosuditi. No, da ne bude baš sve crno, ovo joj je uvjerljivo najbolje izdanje unatrag deset godina od uradka „Confessions on a Dancefloor“. Kao pop album, „Rebel Heart“ relativno funkcionira, no ako ga se ocjenjuje po singlovima ne čeka vas ništa posebno.→♫←
“To Pimp A Butterfly “, Kendrick Lamar
Kendrick Lamar vratio se svojim korijenima u Afriku, glazbeno se uhvatio jazza i funka te eksperimentirao svojim glasom na svom trećem albumu „To Pimp a Butterfly“. Album je podigao veliku prašinu i tema je raznih razgovora na forumu, a svatko ima neku svoju interpretaciju. To su ti albumi kojima se svi dive, svi imaju svoju verziju njihovih značenja, svi nešto drugo čuju, a i sve nas zbunjuju. Pjesme su itekako složene i ovaj uradak je definitivno pravo remek djelo, a time i najbolji Kendrickov album do sada.→recenzija← →♫←
“Shadows in the Night” , Bob Dylan
Dylan se na svojem trideset i šestom studijskom izdanju latio prepjeva američkih tradicionalnih pop pjesama, čiji nastanak datira u doba prije rock’n’roll groznice – odnosno, u razdoblje od četrdesetih do sredine pedesetih. Unatoč zahtjevnom materijalu, vokal ovog legendarnog singer-songwritera, kao i inače, nije tu da impresionira – ali će kroz ekspresivnost svoje izvedbe baciti potpuno novo svjetlo na ‘šlagere‘ glamuroznog doba SAD-a. Tako ćete u Dylanovom ruhu čuti Sinatrinu I’m a Fool To Want You ili Autumn Leaves, čijeg su se obrađivanja prihvatili razni izvođači, od Erica Claptona do Marka Lanegana.→♫←
“Strangers To Ourselves “, Modest Mouse
Unatoč tome što je album popraćen nabijenim emocijama te angažmanom oko situacije u društvu, a pritom se bavi i izumiranjem urbanog duha, i on sadrži neke svoje probleme. „Strangers to Ourselves“ je i više nego solidno povratničko izdanje nakon osam godina pauze, ali se doima da je bend možda ostavio svoj zlatni period iza sebe; iako još uvijek funkcionira kao uspješan sastav te je očito da je Isaac Brock još uvijek sposoban napisati niz odličnih pjesama. Međutim, ovo izdanje u globalu ne pruža onoliku količinu ugode kao njegovi prethodnici.→recenzija←→♫←
“Ask the deep”, Soley
Već smo prvim albumom dobili na znanje kako se ovdje ne radi o komercijalnim baladicama ili popastičnim prizvucima. Odmah iz glave izbrišite djevojku sa uvojcima iz bajke, koja prebire po žicama svoje akustične gitare. Islandska kantautorica Soley, nekadašnja članica sastava Seaber, svojim se unikatnim zvukom i glazbenim izričajem uspjela izdvojiti u nešto posebno, prelijepo i zaista jedinstveno. Na drugom je izdanju tugaljivo i melankolično opjevala snove, misli i trenutke začinivši ih sa veoma atmosferičnim i pomalo jezivim prizvucima.→♫←
“Sometimes I Sit And Think,And Sometimes I Just Sit”, Courtney Barnett
Album je upravo onakav kakav očekujete od albuma ovakvog naziva – djetinjast, razigran i neozbiljan. Ovo su zapravo epiteti koji krase svaku pjesmu i svaki stih, a najbliže s čim bi se mogao usporediti je rad Kimye Dawson. Ipak, Courtneyjina glazba bliža je rock glazbi, a to vrište gitarski riffovi i nekoliko briljantno ukomponiranih, besprijekornih solaža. Kad se takve gitare spoje s ovakvim, napola recitiranim, blesavim tekstom, nastane prelijepa kombinacija koja se do sada rijetko mogla naći u rock glazbi.→recenzija←→♫←
“I Love You, Honeybear”, Father John Misty
Fleet Foxes su možda na pauzi, ali se njihov nekadašnji bubnjar Joshua Tillman bacio u solo vode pod pseudonimom Father John Misty. Nakon prvijenca „Fear Fun“ izdanim pod ovim imenom, objavio je i drugi drugi diskografski uradak „I Love You, Honeybear“ koji je automatski poharao top ljestvice i osvojio srca obožavatelja (ili preciznije, obožavateljica?). Sofisticirane melodije uz inteligentan humor stižu u pomalo bizarnom, ali i senzualnom paketu, koji uz zdravu dozu ironije i cinizma tvori odličan album u bogatom indie folk aranžmanu.→♫←
“Pale Horses”, MewithoutYou
MewithoutYou su američki post-hardcore/indie bend čije je šesto studijsko izdanje, “Pale Horses”, izašlo početkom lipnja. Iako su dobar dio svoje karijere proveli ispod radara, uspjeli su izbaciti nekoliko zaista odličnih albuma, a najnoviji je kulminacija cijele njihove karijere u prekrasnom vrtlogu emocija izraženih kroz tužni melos kompleksne glazbe. Zrelo, iskreno, atmosferično i prije svega, emocionalno; počevši od pjesme Red Cow do one najsloženije, Lilac Queen, kao najefektnije pjesme na albumu premda se tu našlo i žešćih uradaka. →recenzija←→♫←
“Painted Shut”, Hop Along
Hop Along izdao je jedan od najzanimljivijih indie rock izdanja ove godine. Premda ime ovog filadelfijskog benda još nije toliko zvučno, sigurno će se naći na listama najboljih albuma. Karakteriziraju ga interesantni gitarski riffovi, kompleksna igra basa i bubnja, no najupečatljivi je ekscentrični vokal Frances Quinlan koji varira od melodičnog, ležernog pjevanja do potpunog pucanja po šavovima. Uz to još dodajte lako pamtljive turobne lyricse te energiju punka i dobili ste recept za jedan od uradaka koji će vas dugo proganjati, čak i ako ga ne zavolite na prvu.→♫←
“Multi Love”, Unknown Mortal Orchestra
Novo izdanje UMO-a predstavlja veliki iskorak u neo-psihodeličnom zvuku samog benda miješajući stilove poput funka i R&B-a u poprilično pop senzibilizirani zvuk. Sama činjenica da su se odlučili napraviti iskorak čini ovaj album i više nego vrijednim slušanja. Impresivna produkcija dala je do sada neviđenu toplinu bendu što se najbolje čuje u retro basevima i zanimljivim klavijaturama. Multi-Love je najuvjerljivije izdanje ovog benda; volja za eksperimentiranjem, makar i sa žanrovima kojih nam je već dosta, učinila je svoje te dovela dečke do nove sonične razine na kojoj zvuče bolje nego ikad. →♫←
“The Monsanto Years”, Neil young
Kroz album „The Monsanto Years“ Young se najviše bavi kritikom korporacija koje proizvode GMO hranu te na taj način truju današnje društvo, a albumom Young još jednom dokazuje koliko ga (ni)je briga što drugi misle o njemu. Kada se sve svodi na reklamu i konzumaciju, nekako je čudno, ali i strahovito hrabro, vidjeti čovjeka koji poput Cervantesovog junaka juriša na tužnu prirodu današnjega društva. Uz to, iako možda više nema snage za famozne koncerte, dovoljno je mudar uzeti kvalitetne glazbenike koji će albumima dati dozu svježine, a njemu samome i dodatnu inspiraciju za daljnji rad.→recenzija←→♫←
“Magic Whip”, Blur
Putovanje u Hong Kong označilo je prekretnicu u karijeri britpop sastava. Festival na kojem su trebali nastupati bio je otkazan, a Damon Albarn i članovi benda našli su se s viškom vremena te se odlučili zaputiti u studio – što je bila odlična vijest, budući da je rezultat bio prvo izdanje nakon dvanaest godina pauze. „Magic Whip“ sa sobom donosi ugođaj ambient rocka pomiješan s daškom elektronike, a sve skupa zvuči poletno – poput zamamne vibre devedesetih umotane u celofan modernih vremena, a osvježavajuće kao sladoled na omotu.→♫←
“How Big, How Blue, How Beautiful”, Florence +the Machine
Florence Welch je sa svojim najintimnijim napravila najbolji album u dosadašnjoj karijeri. Pokazala je veliki napredak i kao tekstopisac i kao skladatelj, igrajući se s novim formama i mogućnostima, a pritom zadržavši prepoznatljivi zvuk benda. Glazbenica pokušava shvatiti svijet i naučiti kako živjeti i voljeti, lajtmotiv glazbene pozadine su puhači, a Florence pleše između radijskih pjesama catchy refrena, indie rocka i psihodelije. Uz sve to, postigla je zvuk koji će biti rado slušan jer je pitki pop sa zaraznim pjesmama, pritom zadržavši autorski integritet.→recenzija←→♫←
“Kintsugi”, Death Cab For Cutie
Osmo studijsko izdanje indie velikana nasljednik je u najbolju ruku prosječnog „Codes And Keys“ iz 2011. Sam album se teško može svrstati u najbolje trenutke ovog benda, no pokazuje svojevrstan povratak korjenima te vraća u igru najvažniju kariku – Bena Gibbarda. Težak razvod sa suprugom glavna je tema, a to se vidi od lirike pa do spota za najbolju numeru, Black Sun. Naime, karakteristika DCFC je gorko-slatka kombinacija plesnih i tužnih melodija sa srcedrapateljnim tekstovima, a „Kintsugi“ je primjer upravo takvih, klasičnih pjesama – od njega zapravo ni ne dobivate ništa neočekivano.→♫←
“Frontschwein”, Marduk
Možda će ovo zvučati čudno, no Marduk je od provjerene blesave i konceptualne ratne propagandne opet uspio napraviti album. Ne samo da je izdao još jedan uradak, već je napravio vrlo dobar posao. Album ima i svojih dosadnih dijelova, istina, ali ima i mnoštvo svijetlih trenutaka, koji začudo zauzimaju njegov većinski udio. Da bi bio jedan od cjenjenijih albuma benda, trebao je biti izdan ’99. godine, ovako će samo ostati kopija „Panzer Division Marduk“. Iako, vrlo je dobrodošlo osvježenje u pokušajima avangarde koji su pretrpali scenu. Black metal fundametalizam. Zauvijek.→recenzija←→♫←
“Waterfall”, My Morning Jacket
Južnjačka petorka na svom je sedmom studijskom albumu Kentucky zamijenila kalifornijskom plažom, a southern rock indie rockom i psihodelijom. Krajnji dojam ne oduševljava, ali je album trebao biti napravljen kako bi se sa sljedećim uratkom doseglo stepenicu više. Ima pjesama koje će u budućnosti pronaći mjesto na „best of“ kompilacijama, ali taj broj nije velik. Bend se čini kao u fazi traženja, Jim James ima okolne projekte te je to možda jedan od razloga variranja kvalitete pjesama.→recenzija←→♫←
“Drones”, Muse
Matthew Bellamy, glavna pokretačka snaga benda, poručio je kako je dosta elektronike te da se Muse vraća na dobro im poznate, utabane staze prljavog, beskompromisnog rocka u punom sjaju i da od novog albuma možemo očekivati puno. Ipak, dvojbeno je koliko je izjava ovog frontmena bila na mjestu. Glazba koja je mogla cijeli Wembley pokrenuti na skakanje i na ples kao da je svedena na nešto što se proizvodi samo da bi se proizvelo. Svira samo da bi se sviralo. Recentno izdanje pod nazivom „Drones“, objavljeno početkom lipnja, nije ništa više nego potvrda ove teze.→recenzija←→♫←
