Ziherung S01E03: Vremenski je ovo skup sport, odlični albumi vas zadržavaju da ih vrtite
Ožujak je ispao kvantitativno duplo manji, ali čini mi se da je briljirao kvalitativno. Vremenski je ovo skup sport, odlični albumi vas zadržavaju da ih vrtite. Nekakav cilj koji sam si postavio je poslušati dvadesetak albuma mjesečno, međutim vidim kako to neće biti moguće. Petnaest je nešto realnija brojka. Zato je ovaj mjesec i potrajao toliko, čekao sam entuzijazam da u opticaj uzmem nove albume, a zaokupili su me Sinmara, Solange, Devil Master, EBM i Billy Woods.
The Comet Is Coming – “Trust in the Lifeforce of Deep Mystery” 7/10
Na momente izrazito ugodan album, na momente repetitivni cvileći saksofon zna udarat po živcima. Imam osjećaj da će ovo biti jedno od komentiranijih alternativnih izdanja godine čisto zato što jazz predstavlja na vrlo jednostavan način pa je ciljana publika brojčano vrlo velika. Pjesma Blood of the Past na kojoj gostuje Kate Tempest je možda najupečatljivija, posebice zbog politički angažirane lirike. Činilo mi se kao drugi take na onaj govor iz filma Network. Mislim da je prošlo dovoljno godina otkada su to bendovi klišejizirano koristili da bi ovako nešto opet bilo dobro. Palac gore.
Devil Master – “Satan Spits on Children of Light” (2019) 8/10
Prvo, ime benda i naslov albuma. Kupljen sam odmah. Drugo, odlična i unikatna d-beat vizija black metala s vampirskom i okultnom tematikom – koja je dosta neočekivana za ovaj spoj žanrova. Genijalan death reverb, atmosfera je odlična, na tragu one koju su znali raditi Vlad Tepes. Iako, nemojte ovu usporedbu shvatiti predoslovno, samo sam oduševljen na koji su način punkeri skinuli black metal atmosferu.
La Dispute – “Panorama” 5/10
Viđao sam uz cover ovog albuma kraticu AOTY (Album of the year) pa sam se nekako natjerao da ga i poslušam. Zvuči dosta dobro, interesantne strukture, no ima ono nešto što me smeta prilikom slušanja – onu odbojnu patetiku. Tematika je naravno tužno-ljubavna i dosta deskriptivna. Kao da slušate Sun Kil Moona koji se priključio progresivnom emo-indie bendu. Ako ste u žanru vjerojatno će vam biti bolje od moje petice.
Solange – “When I Get Home” 8/10
Beyonceina sestra se vratila s četvrtim albumom koji po meni nadmašuje hvaljenog prethodnika. Jako eteričan album, tematika je pomalo sanjiva – pomalo politička, međutim sve je to zapakirano u neku verziju jazzastog electro-soula. Pitchforkove usporedbe sa spiritualnim jazzom Alice Coltrane i nisu toliko lude. Kriva sestra je popularna. Ili možda treba biti baš ovako.
Brutus – “Nest” 6/10
Gledao sam ih prošlo ljeto prije Chelsea Wolfe, pritom i slušao prošlogodišnji debi album koji je zapravo bio nešto novo na sceni – kombinacija shoegaze-a, pop-punka i metala. Uglavnom, od ovog sam albuma očekivao više, a ispalo je da je gotovo identičan prethodniku.
Flamen – “Furor Lunae” 5/10
Interesantne gitare, dosta melodije i atmosfere. Debi black metal benda koji će se izgleda orijentirati na srednjovjekovnu tematiku. Ima dosta intenzivnih trenutaka, ali sve osim vokala je dosta jednostavno. Međutim, ako ste na tragu pagan black metala, ovo će vam biti otkriće.
Sinmara – “Hvísl Stjarnanna” 8/10
Island već neko vrijeme proizvodi bendove kojima je očiti uzor kultni Deathspell Omega. Varijacijama oko gitarske disonance i monumentalnog bubnja podijeljenih u nekolicinu tematski sličnih jedinica – bendova, poput Svartidauði, Misþyrming ili Tabernaculum. Sinmara nakon odličnog “Aphotic Womb” imala dosta težak posao nadmašiti debi. Ne bih rekao da je uspjela, ali tu je negdje. Ovogodišnji album je vrlo dobar, treba mu neko vrijeme da sjedne, potrošio sam dosta vremena na njega ovaj mjesec, ali nije mi žao.
Ty Segall – “Deforming Lobes” (Live) 8/10
Odličan live album. Istina da ih ne slušam baš često, ali na ovom sam zapravo na dosta kvalitetan način osjetio energiju live nastupa. Svaka preporuka, čak i ako ne pratite izvođača.
Pond – “Tasmania” 4/10
Pond sam otkrio preko predzadnjeg izdanja “The Weather”. Mislio sam da će mi se Tasmania svidjeti na isti način, međutim sve u čemu uspijeva prethodnik, ovogodišnji album podbacuje. Ugodan, ali izrazito dosadan album.
Billy Woods, Kenny Segal – “Hiding Places” 8/10
Nekako me u zadnje vrijeme pogađaju dobri hip-hop albumi. Budući da sam žanr dosta namjerno izbjegavao dugo vremena, trenutno uživam u periodu kada ga otkrivam. Ovaj je album jedno kvalitetno otkriće, odličnog covera. Spoken word i vrlo interesantna glazba u pozadini koja u tek nekim trenucima eksplodira i ponese.
Epic Bearded Men – “This Was Supposed to Be Fun” 8/10
Jako zabavan album inteligentne i smiješne lirike. Beatovi u pozadini na isti način pridonose albumu. Definitivni favorit je You Can’t Tell Me Shit.
Obscure Infinity – “Into the Vortex of Obscurity” (DM) 7/10
Malo težak na prvo slušanje, no zapravo ispada da je jako pitak. Istovremeno i tehnički zahtjevan i melodičan death metal album – bez da pretjerano odlazi u elemente melo-deatha ili tehničkog death metala.
Christian Scott – “Ancestral Recall” 7/10
Istovremeno mi je čudno i nije mi čudno da nisam do sada čuo za lika koji miješa jazz fusion i hip hop, na ovakav, spiritualan način. Album je na momente odličan, međutim zna uči u neke neraspoznatljive periode – iako je moguće da to temeljim na površnom slušanju.
Magic Circle – Departed Souls 5/10
Ako ste sucker za tradicionalni doom ovo je album za vas, meni na neki način smeta vokal – zalovio sam se da želim da im pjesme odu u neke heavy metal balade, međutim nije tako. Balansiranje na granici žanrova se u ovom slučaju i nije isplatilo.
