novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Ziherung S02E03: Dosta je nezahvalno biti suvremenik razvikanih Idlesa

slušati
Vrijeme čitanja: 7 minute

Back to reality. Karantenu smo izgurali. Sad treba peći roštilje i objavljivati fotografije s plaže da drugi budu ljubomorni. Morate nešto i slušati kad radite stvari koje radite.

Dua Lipa – „Future Nostalgia” 6/10

Naslov albuma u ovom slučaju u dosta dobar detalj opisuje ono što se na njemu nalazi. Imam osjećaj da je Dua Lipa bila prisiljena na svoj način doskočiti trendu odličnih pop albuma kako bi se na neki način istaknula. To je i napravila, no meni ova nostalgija za retrofuturizmom i ne sjeda pretjerano.

Album jaše na retrowave-u i suradnji s Nileom Rodgersom, tako da na sebi ima disco momenata Rodgersovog projekta Chic (i onih koje je producirao), a kako je in-between svega fali mu nekakve katarze. Ne znam, moglo je biti dosta bolje, iako album nije loš – hitovi su jako prosječni.

Spectral Lore / Mare Cognitum – „Wanderers: Astrology of the Nine” 9/10

Neki albumi moraju trajati dva sata, najsvjetliji primjer je ovaj konceptualni album šetnje kroz Sunčev sustav. Ne znam što je veći klišej, to što su dva atmospheric black metal projekta napravila album o nekom motivu iz Svemira, ili to što se radi o one-man projektima. Oba su “benda” žanrovska perjanica, tako da je kvaliteta zvuka na prvi pogled bila neupitna, a iznenadio sam se kad sam čuo koliko je vokal namjerno stavljen u drugi plan. Albumu se digla vrijednost na ovom “jammy” konceptu black metala, što nije inače slučaj u mikrožanru.

Možda će vam pretjerano igranje na gitari ponekad ići na živce, ali unosi dosta jaku energiju u ovako dugačke pjesme. Moglo je i bez pjesama o Saturnu i prve o Plutonu – obično se takve ambijentalne stvari taktički srežu i služe kao nekakav orijentir za snalaženje po albumu – mogle su komotno trajati 2 minute.

The Weekend – „After Hours” 9/10

Sympathy for Mr. Heartless. Tako bi se vjerojatno zvao film sastavljen od trilogije spotova koji su objavljeni s ovog albuma, da ih je režirao Chan-wook Park. Odlično otvaranje albuma s Alone Again i Too Late – elektronika iza njegovog pjevanja je senzacionalna – jako dobra atmosfera ostvarena retrowaveom koji se najviše čuje na Blinding Lights.

Jedan od suradnika na albumu je i Daniel Lopatin za kojeg mi se čini da ga spominjem dosta često. Ovakve suradnje Abela Tesfayea prikazuju kao vrlo suvremenog glazbenika. Album vam ponekad može biti prespor ili preatmosferičan, ali takav je samo kratko vrijeme.

Old Man Gloom – „Seminar IX: Darkness of Being” 8/10

Aaron Turner već se s par izdanih albuma s Isisom etablirao kao jedan od bitnijih ljudi na alternativnoj sceni. Njegov kontinuirani rad u bendovima Sumac i Old Man Gloom prikazuje ga u tom svjetlu još jasnije. Ovdje je udružen sa Stephenom Brodskyjem (Cave In) i Nateom Newtonom (Converge, Cave In) pa je jasno da će ovakav projekt imati i nekih punk elemenata (poput recimo Bleeding Sun na albumu). Canto de Santos počinje jako eksperimentalno, gotovo neslušljivo – i to je ljepota ovog benda, kao i Sumaca – Turner ovdje radi što god želi. Album nije na razini do koje je došao recimo „Seminar III: Zozobra”, ali je jako kvalitetan album. Njegov nastavak izlazi u svibnju.

Childish Gambino – „03.15.20” 5/10

Album je OK, ali ostaje osjećaj da Glover nije u potpunosti iskoristio zamah koji je postigao s prošlim albumom. Suradnja s Arianom Grande je dosta praznjikava. Pozdravljam okretanje modernijem zvuku vođenom elektronikom, ali ostaje osjećaj da je bilo još toga za stilski istražiti u „Awaken, My Love!” vodama na koji je dominantno utjecao Funkadelic.

Burzum – „Thulêan Mysteries” 5/10

Najbolji Vargov dungeon-synth pokušaj. Više su mi se sviđali oni pokušaju krnjeg black metala na albumima „Belus” i „Fallen”, ne brojeći pritom njegove bitne black metal albume koji su sasvim druga kategorija. „Thulean Mysteries” je težak za slušanje ako niste izričiti ljubitelj dungeon-syntha ili Varga Vikernesa.

Igorrr – „Spirituality and Distortion” 7/10

Davnih dana mi se dosta sviđao „Nostril”. Odalamio je blagu šamarčinu cijeloj, tada popularnoj, djent sceni uvevši breakove preko breakbeatova te eksperimentirajući sa zvukom dosta ekstremnije. Nerijetko su se tu našli black metal utjecaji, ali i oni klasični – nerijetko iz francuske glazbe (harmonika). Međutim, nekih par godina kasnije izašao je video My Chicken’s Symphony zbog kojeg sam Igorrr blago zamrzio. Pretjerana konceptualnost u činu pisanja glazbe, preko teme koju udara kokoš kada nabada po minijaturnom klaviru preko kojeg su prosipane sjemenke, me dosta uznemiravala. Rađe bih slušao video svih epizoda „Friendsa” odjednom.

Igorrr je od tada izrastao u dosta jakog glazbenika, a ovaj album objašnjava i zašto je tako. Iako mi njegova estetika ponekad nije sjela jer je utjecaja i dalje previše, radi se o dosta odmjerenom albumu za standard benda.

Nicolas Jaar – „Cenizas” 8/10

Čak i za Nicolasa Jaara jako dekonstruiran album. Nedostatak instrumentacije nikada nije zvučao ugodnije. Događa se puno stvari pa nekad i tišina.

Four Tet – „Sixteen Oceans” 7/10

Nije dobar kao „New Energy”, ali je dobar album. Ugodan u cijelosti, sluša se dosta jednostavno. IDM naglasci su suptilni, iznimno blaga house pozadina dominira na prvom dijelu albuma, dok je drugi orijentiran u smjeru ambijentalne glazbe.

Wake – „Devouring Ruin” 9/10

Uf! Pustio sam ovaj album prvi put kada sam krenuo trčati. Znao sam si taj proces davnih dana maksimalno otežati pokušavajući shvatiti zašto je „To be Kind” dobar album. Zamrzio sam Swanse tad. Zavolio sam ih opet par mjeseci kasnije, ali to nije poanta priče.

Očekivao sam da će se ovog puta dogoditi slična stvar. Pokušavati doći do zraka kad ti u ušima tutnji nešto eksperimentalno jedna je od najefektivnijih tehnika mučenja poznata čovječanstvu. Wake nije toliko eksperimentalan, a „Devouring Ruin” je album s odličnom pričom koja ima glavu i rep. Samo što je cijeli album priča za sebe i tako biste ga trebali slušati. Odličan primjer kako je grind bend prihvatio dosta strukturiranije post-black utjecaje. Preporuka.

The Birthday Massacre – „Diamonds” 8/10

Je li nešto guilty pleasure ako se uopće ne osjećate krivo? The Birthday Massacre je jak bend iako coveri albuma možda ne upućuju na to. Vizualna estetika je takva kakva je, ali je konzistentna – kao i glazba. Zvuk koji je stvoren na početku karijere vrijedi i danas, s minijaturnim preinakama u dobrom smjeru. „Diamond” je odličan synth rock album s industrial goth utjecajem na kojem su nanizani pop bangeri. Flashback je jedan od interesantnijih highlightova.

True facts of truth moment: The Birthday Massacre je najdraži bend goth kida s ljubičastim hlačama iz South Parka.

Lil Uzi Vert – „Eternal Atake” 5/10

Nisam izrezonirao s emo-rapom nikako. Ima nekih svijetlih točaka, ali ne dovoljno da bih zanemario jako slabu vokalnu estetiku.

Korgonthurus – „Kuolleestasyntynyt” 8/10

Album „Vuohen Siunaus” mi je bio jedan od najdražih 2016. godine. „Kuolleestasyntynyt” je na istom tragu – sve vrišti i krešti. Iako su Finci, radi se o bendu koji više naginje norveškom stilu black metala. Melodije su dovoljno skrivene, a prisutne. Vokala, Corvusa, možda znate iz benda Horna. Jako dobar album koji nas prisjeća snage raw black metala.

Pantha Du Prince – „Conference of Trees” 6/10

Dekonstrukcija elektronike u ovakve prirodne pejzaže je konceptualno interesantna, no izrazito je situacijska za slušati. Dolazi do izražaja tek kao nekakva pozadinska ili live glazba. Nadam se pogledati koncert u Ljubljani, koji je radi pandemije odgođen za prosinac. Elektronika nikad nije zvučala “drvenije”.

King Dude – „Full Virgo Moon” 5/10

Nešto slabije izdanje od trenda na koji smo navikli kod Kinga Dudea. Sveo se samo na gitaru i vokal – dosta podsjeća na recentnog Nicka Cavea s nešto dubljom intonacijom.

Varboska – „Heat Death and Remixes” (EP) 7/10

Poznajem ovog čovjeka pa imam osjećaj kao da ove redove pišem s nepotizmom na ramenu. Nadao sam se da se radi o nešto više autorskog materijala – objavljena je jedna pjesma s remixevima ostalih ljudi sa scene. Međutim, mislim da prvi put slušam izdanje domaće elektronike u album/EP formatu i sviđa mi se. Sretan sam zbog činjenice da se radi o sceni u nastajanju i interesira me kako će se razviti. Uz original koji je više ambijentalni landscape, banora remix je odličan materijal s nešto izraženijim beatom. Čekamo LP!

Myrkur – „Folkesange” 8/10

Konačno se oslobodila sjene slavnih producenata i boljih gitarista. Garm iz Ulvera je producirao prvi album, Randall Dunn iz Master Musicians Of Bukakke je producirao drugi. Telloch iz Mayhema je bio prisutan na gitarskom dijelu prvog, dok se na „Mareridt” na nekoliko stvari pridružila Chelsea Wolfe. Čini mi se da je taj trenutak značajan u karijeri mlade glazbenice koja je, čini se, konačno našla nišu. Nakon što je Chelsea Wolfe počela svirati stadionski dark rock, dark folk ladica se pošteno ispraznila. „Folkesange” ju zadovoljavajuće popunjava.

Psychonaut – „Unfold the God Man” 7/10

Dosta dobar album, negdje na trajektoriji The Ocean – Tool – Intronaut. Ovo bi me puno više zabavljalo prije koju godinu, ali da sam imao više vremena slušati album, vjerojatno bih i više zapeo.

Malokarpatan – „Krupinské Ohne” 6/10

Da nije bilo ovog korona blitzkriega, bend bih u travnju vjerojatno gledao s Cult Of Fire u Beču ili Ljubljani. Ovaj njihov NWOBHM pomiješan s black metalom ima dosta smisla, dvije melodične gitare koje se isprepliću, dugi bubnjarski prijelazi – žanrovi se ne razlikuju puno kada ih rastavite na neke osnovne značajke. Međutim, da me u cjelini oduševilo – nije.

Sørgelig – „Sørgelig” (EP) 9/10

Odličan brzi i melodični black metal EP. Sve je organski, krešteće i vrišteće. Vokalno me jako podsjeća na njemački bend Aaskeria, a kao cjelina ide u smjeru Gorgorotha. Da je duži, možda ne bi bio tako dobar jer ove 4 pjesme idu odlično jedna za drugom, mogu komotno i u loop.

Lamp of Murmuur – „The Burning Spears of Crimson Agony” (demo) 8/10

Uronite u trend raw black metala, ne znam što da vam drugo kažem. Čak se i ne radi o albumu – izgleda da je ponovno počeo trend demo snimki. Što se mene tiče full-length izdanje niti nije potrebno.

Viagra Boys – „Common Sense” 6/10 (EP)

Dosta je nezahvalno biti suvremenik razvikanijih Idles. Viagra Boys su dobar bend – slušao bih ovaj album vjerojatno i više da nisam toliko zapeo na devetkama.

Lurker of Chalice – „Tellurian Slaked Furnace” 5/10

Nema neku vrijednost veću od kolekcionarske – izdano je kao kompilacija nakon što su na jedno mjesto prikupljene neizdane stvari projekta. Wrest je ionako ustvrdio da Lurker of Chalice više neće izbaciti novi materijal. Međutim, na albumu ima nekoliko jako interesantnih indikacija u kojem smjeru je projekt mogao otići – dalje u ambient, u elektronika smjeru, a ima i nekih industrial elemenata. Interesantno, ali nećete se pretjerano nauživati.

Be social

Komentari