Ziherung S03E03: Zadnji led u čaši se otopio još prije dvadesetak minuta

Nakon prošlomjesečnog solidno dugačkog uvoda koji je donekle bio potreban ne bi li se objasnio smjer u kojem je Ziherung krenuo, ovaj bih se mjesec poštedio pretjeranih litanija. Vrijeme je lijepo, kafići rade do ponoći, ljeto je na vratima, bit će vruće, jedva posežeš za mobitelom da prebaciš s Wolvennesta na Israela Nasha, zadnji led u čaši se otopio još prije nekih dvadesetak minuta. Vjetar je toliko topao, ali ipak si sretan kad zapuše. Aaahhh…

Stortregn – „Impermanence”

Trenutno vlada velika nestašica izvrsnih melo-death/black albuma pa je pojava ovog albuma pravo osvježenje. Ako se nalazite na potezu Dissection, Sacramentum, Keep Of Kalessin i Naglfar, ovaj bi vas album trebao oduševiti. Melodije su nekad pretjerane, ali ugodne što album više odvlači na melodičnu stranu death metala.

Floating Points, Pharoah Sanders & The London Symphony Orchestra – „Promises”

Album se žanrovski smjestio negdje između jazza, ambijentalne elektronike i klasike, međutim to nimalo ne prikazuje njegovu kompleksnost, razlike u volumenu i psihodeličan ugođaj koji je ostvaren tim kombinacijama. Kakvo fantastično i opušteno nakupljanje tenzije u albumu/pjesmi koja potom eksplodira na segmentu Movement 6. Da traje duže bilo bi predugo, da traje kraće ne bi se dogodilo puno toga – preporučite ovaj album svakome jer je fantastičan.

Wolvennest – „Temple”

Usporedbe ovog benda s Oranssi Pazuzu su nešto dalje od istine, kombinacija žanrova (doom/black) više vodi u smjeru usporedbi s bendom Tryptikon ili dosta unikatnim bendom s kojim sam se upoznao u nekom od Ziherunga prošle godine – The Eye of Nix. Wolvennest je teško smjestiti u kutiju i to je jedna od njihovih jakih strana. Ostale su duboki zvuk, okultno naricanje, slojevitost efekata, igra tereminom, polako građenje, dugačke pjesme te to što ne pretjeruju u ničem od navedenog.

Israel Nash – „Topaz”

Spoj countryja i psihodelije Pink Floyda. Israel Nash je izbacio naoko dosta pretenciozan album, ali kada ga preslušate u komadu otkrivate da to nije slučaj – nema kompliciranja, sve je dosta očito, lako pamtljivo i poprilično zarazno. Možda najviše slušani album s ovomjesečne playliste.

Dvne – „Etemen Ænka”

Bend koji se smjestio na žanrovskom presjeku progresivnog sludge metala i post-metala. Vokalnim kombinacijama najviše podsjeća na The Ocean. Dosta je daleko od bivanja unikatnim, ali album je u cjelini odrađen jako kvalitetno.

Chevelle – „NIRATIAS”

Nisam znao za postojanje ovog Tool-like benda sve do sad što me dosta čudi jer vokal zvuči jako slično Maynardovom. Preporuka za ljude kojima je dosadna ambijentalnost i sporo građenje albuma „Fear Inoculum”.

Lost Girls – „Menneskekollektivet”

Projekt eksperimentalne i ambijentalne elektronike Jenny Hval i multiinstrumentalista Håvarda Voldena. Album je prožet solidnom količinom naracije, što je dosta netipično i može zasmetati, ali se zapravo jako komplementira s glazbom koja je sama za sebe možda premalo. Ova konstantna igra dvije jake komponente dala je fantastičan album.

For Those I Love – „For Those I Love”

Slična situacija kao s albumom iznad, no ovdje naracija podsjeća na stil koji njeguje The Streets, a glazba ispod bliža je onoj Buriala. Priča oko albuma je zapravo dosta tužna – producent i vokal David Balfe nastavlja sam nakon što je njegov najbolji prijatelj Paul Curran, s kojim je nastupao u dublinskom punk bendu Burn Out, počinio suicid. Smješten u kontekst, ovaj spoken-word jakog naglaska zapravo dobiva smisao.

Youth Code and King Yosef – „A Skeleton Key in the Doors of Depression”

Prvi singl benda koji njeguje zaraznu kombinaciju EBM-a, hardcorea i industriala objavljen je preko Angry Love Productions (label benda Psychic TV). Na ovom im se albumu pridružuje King Yosef čiji jaki hardcore vokal nadopunjuje onaj Sare Taylor. Na stvari Head Underwater u ulozi „čudne gitare smještene u industrial kontekst” gostuje i Matt Pike – što je jako kul.

Blindfolded and Led to the Woods – „Nightmare Withdrawals”

Bend ima deathcore korijene (što se donekle vidi i po imenu) iako sada svira tekk death metal koji je bliži onome što radi Gorguts ili točnije, Pyrrhon. Core ostavština se zapravo i dosta čuje u zvuku gitara, ponekom breaku i u vokalu. Na stvari Atop the Wings of a Magpie gitarom je doprinio Karl Sanders (čini mi se da je zaslužan za prekrasni solo) – jedno od žanrovski uspješnijih ostvarenja godine.

Enforced – „Kill Grid”

Fantastičan thrash metal/crossover album. Jako dugo vremena nisam čuo nešto toliko zvukom slično Slayeru, a opet dovoljno unikatno. Odlično popunjavanje praznine koju je ostavio Power Trip.

Mare Cognitum – „Solar Paroxysm”

Nakon prošlogodišnjeg fantastičnog dvosatnog albuma, koji je nastao kao suradnja sa Spectral Lore, čovjek bi se pribojao da je Jacob Buczarski ove godine ostao s lošijim albumom za objavu. Mare Cognitum se odličnom lead gitarom u stilu melodičnih black metal bendova, slojevitošću druge gitare i basa te energičnim bubnjanjem, jako brzo isprofilirao u unikat scene atmo-black metala. Repeticijom podiže tenziju ne bi li osigurao katarzu pred kraj pjesama, što je recept koji je brzo počeo smrdjeti u post-rocku pa nam ostaje vidjeti koliko će ga dugo Buczarski držati interesantnim.

Ostali bendovi na playlisti:

Lunar Shadow – „Wish To Leave”
Sol Draconi Septem – „Hyperion”
Starscape – „Colony”
Herzel – „Le Dernier Rempart”
Arab Strap – „As Days Get Dark”
Vatican Shadow – „SR-71 Blackbird Survivors”
Tigers Jaw – „I Won’t Care How You Remember Me”
Wheel (FIN) – „Resident Human”
Leon III – „Antlers in Velvet”
Aara – „Triade I: Eos”
Genesis Owusu – „Smiling with No Teeth”
Wolf King – „Path of Wrath”
Noga Erez – „KIDS”
Worn – „Human Work”
KANGA – „You And I Will Never Die”
Feu! Chatterton – „Palais d’Argile”
Moanaa – „Embers”
Gizmachi – „Omega Kaleid”
The Anchoress – „The Art Of Losing”
Hannah Peel – „Fir Wave”
Krallice – „Demonic Wealth”

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.