Ziherung S01E05: Već prvi album s liste natjerat će vas da nasmiješeni očekujete apokalipsu
Kao što sam i najavio, svibanj ili “rascveteni maj” (kako ga zove pokojni Zvonko Špišić) ispao je prosječnom ocjenom jako visok (7,25!). Uguralo se ovdje puno iščekivanih izdanja – što za ljetne mjesece mislim da neće biti slučaj. Nadam se da ću ih uspjeti obraditi u nešto kraćim periodima.
Cener nije skinut, iako ga je skoro dobio Misthyrming – no kako na polju inovativnosti nije toliko napredan koliko Gardsghastr ostao je na jakoj devetki.
Ako negdje bezbrižno uživate na plaži i slučajno mislite o tome kako je Ivan Pernar zapravo ok predsjednički kandidat, već prvi album s ove liste natjerat će vas da uživate još više te nasmiješeni očekujete apokalipsu.
Deathspell Omega – “The Furnaces of Palingenesia” 9/10
Nešto sporiji DsO nego ga pamtimo, dosta kompleksan na momente, ali izrazito slušljiv album. Doduše, nerijetko sam se u njemu našao potpuno izgubljen – ponekad ga morate baš pomno pratiti. Razvio sam nekakav love-hate relationship s bendom, budući da je unazad desetak godina stavljen na sam vrh black metala pa je bilo neizbježno konstantno preispitivati tu titulu. Bend kojem ne možete suditi po live nastupima i intervjuima jer live nisu nastupali, a intervju nisu dali od 2004. To se promijenilo s ovim albumom te je izbačen ekstenzivan intervju s Mikkom Aspom u kojem se poprilično raspričao. Ima neka mistika u tome što bend nije javno istupao niti nastupao. Lirika na albumu je suludo dugačka i svatko tko je vičan njenom proučavanju, modernom nihilizmu ili bilo kakvom obliku filozofske kritike postanka i apokalipse te smještanja modernog čovjeka u taj kontekst bit će izuzetno zadovoljan. Upravo sam saznao da je Franck Hueso, čovjek iza synthwave projekta Carpenter Brut, producirao određeni dio novijih albuma DsO-a. Kako god bilo, ovo je jedno od važnijih izdanja godine. Što god bend isprdne zarotirat će black metal svijet naopačke. Njihov pristup glazbi jednostavno je toliko kompleksan i temeljit da kvalitativno diže žanrovsku ljestvicu njegovim suvremenicima.
Misþyrming – “Algleymi” 9/10
Dok je debi album, “Söngvar elds og óreiðu” bio nekakvo dodvoravanje avangardnom black metal stilu kakav je utemeljio Deathspell Omega, drugi album predstavlja put u kvalitetno razvijanje vlastitog zvuka. Ono što odmah upada u uho je izrazito kvalitetan i jasan songwriting. Struktura pjesme je vrlo jednostavna za pratiti, no dovoljno je kompleksna i interesantna da zadovolji i avangardni black metal ukus. Bend je pritom najviše izgubio na hladnoj i reskoj atmosferi koje još uvijek ima. Utjecaji su razni, a ono čemu sam se najviše razveselio je ogroman Summoning utjecaj na klavijaturama i dubokom bubnju na pjesmi Með svipur á lofti. Dakle konačno se zadrlo i u taj izolirani svijet black metala, a da se ne radi o one-man projektu koji radi s jednom gitarom i ritam mašinom doma u podrumu. “Algleymi” je izrazito tečan black metal album koji zapravo ne izmišlja ništa novo, no objedinjuje najbolje od black metala kojeg znamo do danas. Na stranici The Metal Archives sam naišao da ga oslovljavaju s “A modern-day soon-to-be classic”, što i nije toliko suludo proročanstvo.
Caterina Barbieri – “Ecstatic Computation” 8/10
Izuzetno jak i kratak album talijanske kompozitorice. U žanru ambijentalne i minimalne elektronike jako je teško ostati unikatan, a pritom ne biti dosadan. Nerijetko mi se dogodilo da sam u ambijentalnoj elektronici uhvatio generične post-rock strukture. Ovdje se to ne dešava. Caterina balansira između umjerenog IDM-a i minimalizma, rastežući svoju izvedbu na nešto duže i ugodnije ponavljajuće pejzaže. Repeticija je najvažniji element ovog albuma, a najlakše ćete ga slušati – gotovo uvijek.
Fire! Orchestra – “Arrival” 8/10
Senzualno ugodan i na momente neopisivo hladan album velikog jazz kolektiva. Brojka od 28 ljudi srezana je na aktualnih 15 koji su sudjelovali u snimanju ovog albuma. Poslušajte ovo ako volite ambijentalni jazz – nema pretjerivanja i jednostavno je za slušati, no slojevito je i glazbeno genijalno istovremeno.
for your health / Shin Guard – “Death of Spring” (Split) 8/10
Jako dobro. Nevjerojatno mi je da, iako su prije koji mjesec izbacili odličan LP, Shin Guard izbacuju i split album, gdje donose još odličnog materijala. Međutim, nisu oni zvijezda ovog split albuma, već for your health. Ne mogu da se ne smijem svaki put kad pročitam ime benda jer mi se pred očima stvori Dr. Steve Brule.
Batushka – “Panihida” 6/10
Bend za koji se dugo nagađalo tko su mu članovi prekinuo je svoj misterij tako da su se posvađali čovjek koji radi kompletnu glazbu (Krzysztof Drabikowski) i vokal (Bartłomiej Krysiuk). Ono što je ovdje neobično je da je osoba koja je zadužena za sve izvukla deblji kraj. Konkretno, ovaj album je bez labela objavio Drabikowski, dok mjesec dana kasnije izlazi album “Hospodi” kojeg je Krysiuku financirao Metal Blade Records. Kako Batushku ne volim toliko da bi me cijela svađa interesirala puno više od ovog, imam samo za reći kako je jako čudno da je ozbiljni label stao iza krive (možda krive) osobe i ne vidim kako bi financije toga dugoročno imale smisla, osim kratkoročno – na prevaru. Budući da je “Hospodi” izašao u lipnju, formalno ću ga ocijeniti u sljedećem članku, ali bitno je da znate da je ovaj album esencijalno bolji.
Full of Hell – “Weeping Choir” 7/10
Toplo-hladan, neke stvari su genijalne, neke su pretjerano kaotične. Da sve pjesme imaju odličan songwriting i tempirane ispade buke i kaosa, ovaj bi album bio na samom vrhu ove godine. Lijepo je vidjeti u što se pretvorio bend kojeg smo nakon debija, 2012. (ako se ne varam), gledali u Attacku.
Big Thief – “U.F.O.F.” 7/10
Interesantan lagani lo-fi indie rock. Ima nekih folk primjesa, na vokalu je djevojka. Izraziti easy listen. Sve mi se češće sviđaju ovakve stvari, nakon što sam si pola dana razbijao mozak bendom Full Of Hell.
Tim Hecker – “Anoyo” 4/10
Moguće da ne cijenim dovoljno ovakve zvukovne pejzaže. Iako je jednostavno čuti kvalitetu, dinamika razvijanja događaja u ovakvim elektronskim drone izdanjima mi je često nezadovoljavajuća. Htio sam da mi bude dobro, smislio sam si posla koji ću raditi s ovim u pozadini, ali sam bio blago Anoyo-ed.
Cult of Luna – “The Silent Man” (Single) 7/10
Jedna pjesma objavljena kao singl najava je LP-a “A Dawn to Fear” koji izlazi ove godine. Početak je odličan, zvuči dosta mračno – ima to konstantno trzanje po jednoj žici u svakom rifu, koje se proteže kroz cijelu taj dio, pomalo nalik nečemu što bi svirao Amenra. Sredina pomalo odlazi u lošija, post-rock razdoblja Cult of Lune, dok je sam kraj genijalan i s klavijaturama aludira na predzadnje izdanje Neurosisa. Najavljeni album mogao bi biti jedno od bitnijih izdanja godine.
Volahn – “El Tigre del Sur” (EP) 9/10
Jedan od bendova s Black Twilight Circle kolektiva – američkih black metal bendova iz Kalifornije čiji su članovi uglavnom meksičkog podrijetla te se i njihova glazba orijentira na slikovitu ratnu povijest naroda Srednje Amerike. Ovaj je kratak EP predstavljen kroz samo jednu dužu stvar, koja od utjecaja uključuje sve od klasičnog black metala, pa do bluesa ili surf rocka. Genijalno izdanje – čini se kao najava nekakvog stila kakav bi trebao zaživjeti na novom LP-u, tako da osobno jedva čekam čuti malo više ovog.
Psychedelic Porn Crumpets – “And Now for the Whatchamacallit” 5/10
Ime benda i stariji hitovi poput Denmark/Van Gogh & Gone nekako su me usmjerili prema uvjerenju da će ovo biti dobar album, no svaki puta kada sam ga preslušao osjećaj je bio ‘meh’ – ime benda i naslov albuma djelovali su vrlo uzbudljivo, no glazba ih nije popratila. U nekim momentima album zabljesne, ali nije ništa posebno.
Death Angel – “Humanicide” 7/10
Ne znam kad mi se zadnje ovoliko svidio tradicionalni thrash metal album. Kako očito nisam veliki fan žanra, ne znam točno što bih ovdje napisao osim da me album iznenadio. Nemam ga s ničim usporediti, osim s ljutim klasicima. Ništa od benda nisam čuo dosad. Poslušajte ako vam se sluša baš ono, metal.
Krypts – “Cadaver Circulation” 8/10
Netom prije izlaska albuma bend je gostovao u Močvari. Tko je bio, dobio je solidan preview albuma. Genijalan atmosferični death metal zvuk utire novi put death metal sceni. Meni kao fanu sporijih death metal dionica ovaj trend dolazi kao renesansa. I vi si možete priuštiti renesansu uz ovaj album. Renesansa ne mora uvijek biti ono što se događa drugima.
Darkthrone – “Old Star” 5/10
Darkthrone je već pozamašno zaglibio u dad-rock oblik black metala. Inzistiranje na oldschool jednostavnosti je dozlaboga limitirajuće, no često se zna dogoditi da Nocturno Culto i Fenriz pogode u nešto što može zadovoljiti contemporary slušatelja. Tako je i sad, naići ćete na polarizirajuće osvrte. U jednom trenu mi je album bio dobar, u drugom sam se pitao zašto ja ovo i dalje slušam.
Tyler, the Creator – “IGOR” 7/10
Iako mi je kao reminder za ovaj album dosta dugo stajalo – ‘Malo dosadno, nema nikakav standout’, u zadnjem mi se slušanju iskristalizirala estetika albuma. Očekivao sam jaki hip hop album, ali nisam očekivao toliku dozu soula. Kad sam je probavio uspijevao sam čuti genijalnost beatova. Izuzev memeova s coverom albuma “Wolf”, ovo mi je prvi susret s izvođačem i dosta je dobar.
Black Mountain – “Destroyer” 6/10
Od prethodnika “IV” bend je doživio značajne promjene u postavi pa je to jako utjecalo na zvuk. Iako sam četvorku slušao vrlo rado i smatram ga odličnim albumom, ovaj mi je album stilski bliže, a opet, nisam siguran da je nadmašio “IV”. BM je dodao više heavyja u svoju psihodeliju, pa tako ovdje besramno aludirajući na žanrovski zaokret prema heavy psihodeliji želim reći da su neke žanrovski karakteristične stvari odlično ukomponirali, a neke malo manje – primjerice master albuma je užasan, zvuk je jako pucketav, a za tim nema potrebe. Stilski genijalno, ali realizacija može biti daleko bolja.
Denzel Curry – “Zuu” 6/10
Aktivno sam blago iznerviran činjenicom da ne mogu naći psihodelične hip hop izvođače poput recimo Flatbush Zombiesa. Nedavno sam čuo live izvedbu ovog lika s nekog sessiona s bendom i blago rečeno izuo me iz patika, tako da sam se ovom izdanju dosta veselio. Kako to s iščekivanjem obično biva, finalni produkt može doći u vrijeme kada je iluzija o očekivanom nerealno visoka, tako da sam bio blago pokisao kada je album izašao. Preslušao sam ga, no ništa mi nije ostalo. Čini mi se da sam to napravio par puta u zadnjih mjesec dana. Konačno, jučer baš slušam album dosta pedantno i shvaćam da mu genijalnost nije u prvom planu, barem za mene – hip hop laika.
Rammstein – “Rammstein” 7/10
Jedan od bendova koji je toliko konstantan, da mu naslijepo uvijek možete dati sedmicu. Baš kao što je i Jose Mourinho rekao za Paula Ferreiru kada ga je na čuđenje nogometnog svijeta doveo u Chelsea iz Porta – on je igrač koji će uvijek odigrati za sedmicu. Rijetko koji bend danas si može dopustiti da stilski bude toliko rigidan kao Rammstein, a da pritom ne zabrazdi u asimptotski zaborav. S Rammsteinom znate na čemu ste – jednostavni tekstovi na njemačkom, jednostavne industrial dionice, jednostavni monotoni bubanj, zvukovni metal klišeji, odličan pjevni vokal te prepoznatljive pozadinske klavijature/elektronika. Uz genijalne stadionske nastupe Rammstein je bliže pop kulturi nego metalu. Sada još više budući da elektronika uvedena na ovom albumu podsjeća na EDM. Poslušajte album i ako vam se čini da nema smisla da u 2019. slušate Rammstein, ne biste trebali biti razočarani.
Martyrdod – “Hexhammaren” 7/10
Crust s utjecajima d-beata i blacka. Brzi bubanj, melodična gitara i promukli vokal. Jedan od bitnijih bendova ove niše. Slušao sam samo jedan album prije ovog, čini mi se da se radilo o albumu “Paranoia”. Ako vam se sviđa opis i balansirate između punka i metala, ovo je album za vas.
Flying Lotus – “Flamagra” 8/10
Radi se o pra-nećaku jedne i jedine Alice Coltrane. Ako ovu činjenicu stavim na početak, sve nakon toga će vam biti malo jasnije. Slušao sam “You’re Dead!” iz 2014. i sjećam se da sam to doživio kao hip hop album, vjerojatno zbog kolaboracije s Kendrickom Lamarom. “Flamagra” istupa kao nešto što balansira između jazza, IDM-a i hip hopa (kad se izvođaču pridruže kolaboracije). Samo neki od gostujućih izvođača su: Anderson .Paak, George Clinton, Shabazz Palaces, Denzel Curry i David Lynch.
Miley Cyrus – “She is Coming” (EP) 7/10
Po dužini skoro LP, ali ovako dosta ekstenzivan EP od 6 dosta pitkih pjesama. Dosta politički orijentiran, posebice u Mother’s Daughter, što je vjerojatno potaknuto ili barem dolazi u savršeno vrijeme kada je u Alabami zakipjelo oko zakona o abortusu. S gnušanjem sam promatrao Mileyin ulazak na scenu od onog nastupa s Thickeom i preko velike popularnosti Wrecking Bowl-a koju nisam shvaćao, no ovakva Miley mi se sviđa. Čini mi se da bi ovaj EP mogao biti najava pop karijere još većeg kalibra – malo podsjeća na Lady Gagu. Još k tome pjeva ‘I’m a little bit unholy‘. I mi smo, Miley.
Beast Coast – “Escape From New York” 6/10
Hip hop super-kolektiv sačinjen od članova Flatbush Zombiesa, Pro Ere i Underachieversa. Iako postoje od 2012 i zajedno su nastupali na nekoliko turneja, ovo im je debi album. Iako album ima neke standoutove, u ovom kontekstu je izrazito primjenjiva klišejizirana izreka ‘Manje je više’. Vjerujem da ovolika količina izvođača teško nalazi zajednički jezik. Fali mi osjećaj albuma, pjesme stoje sama za sebe. Iako sam fan Flatbusha i na neki način mi je zadovoljena potreba za njihovim novim izdanjem, ostaje osjećaj da je ovo trebalo biti puno značajnije izdanje.
