65. Berlinale: Povratak političke poruke na velika vrata
Filmski festival Berlinale ove godine je napunio 65 godina. I dok je u ljudskim godinama to trenutak za odlazak u mirovinu i ubacivanje u neku sporiju životnu brzinu, u festivalskim godinama to kao da je razdoblje najvećeg zamaha i snage, snažnih poruka i razbijanja predrasuda i stereotipa na međunarodnoj razini.
Tako otprilike izgleda jedini festival A kategorije kreiran u Njemačkoj, Berlinale. Stotine filmova za tisuće gledatelja, press konferencije i velika medijska pažnja, European film market i odlična zabava, a sve to u – Berlinu, njemačkoj prijestolnici multikulture na svakom uglu.
Crveni medvjed je simbol koji se deset dana svake veljače u njemačkom glavnom gradu ne može izbjeći, kao ni gužve i velika pozornost koja se pridaje festivalu. Za filmove koji se prikazuju u dvoranama diljem grada traži se karta više, a baš svatko može sudjelovati na festivalu kao gledatelj i to je ono još nešto što ga čini drugačijim od drugih – pristupačnost i raznolikost u prikazanim temama, publici i kritici.
Svake godine se za Berlinale prijavi oko šest tisuća redatelja sa svojim filmovima, od kojih tek oko 400 bude izabrano te se prikazuje na samom fesitivalu, a uz to se na European film marketu prikazuje još dodatnih tisuću filmova. Od svih ovih filmova čak oko 700 su svjetske premijere i to iz, kako ga već zovu uobičajene, Berlinale – mješavine: zlostavljanje djece, bulimija, posljedice globalizacije, povrede ljudskih prava. Uz ovakve teme, uvijek su aktualni i filmovi koji se bave etnicizmom i problemima specifičnim za određenu državu i područje. Uglavnom, uobičajne berlinalske teme koje ponekad teško padaju na želudac, ali zato drže budnima tijekom desetodnevnog maratona po kino dvoranama.
Zlatni medvjed kao jasna poruka Zapada Iranu
Sličnu tematiku nosi i Taxi, film iranskog redetelja Jafara Panahija koji je odnio Zlatnog medvjeda u glavnoj kategoriji za najbolji film. To je film koji pokazuje život na ulicama iranskog glavnog grada Teherana i to kroz mješavinu dokumentarnog i igranog, uz kamere koje je sam Panahi (koji i sjedi za upravljačem taksija) pričvrstio na armaturu automobila. Kamere tako postaju svjedoci ispovjesti gostiju taksija koji uglavnom svjedoče o teškoj svakodnevici u iranskoj metropoli i naravno, kritika su tamošnjeg režima. Film je očekivano u samom Iranu zabranjen, a Panahi nagradu nije mogao preuzeti jer mu je prije nekoliko godina izrečena 20-godišnja zabrana izlaska iz zemlje, ali i zabrana daljnjeg rada. Nagradu je umjesto njega u Berlinu preuzela njegova 10 – godišnja nećakinja, koja također glumi u filmu.
Film je za javnost nepoznatim putovima ipak došao do Berlinalea i na taj način kroz umjetnost progovorio cijelom svijetu u kakvom je stanju društvena i politička situacija u Iranu i kako se tamošnji stanovnici nose s time.
U prvim reakcijama njemačkih medija na dodjelu glavne nagrade iranskom redatelju prevladavaju poruke solidarnosti festivalske direkcije i samog žirija sa situacijom u kojoj je Jafar Panahi napravio film. Solidarnost se iskazala na najupečatljiviji mogući način – dodjelom Zlatnog medvjeda. Žiri pod predsjedajućim američkim režiserom Darrenom Aronofskyjem (Black Swan) izabrao je Taksi u glavnoj kategoriji kao “djelo koje svoju poruku o svakodnevici iranskog života prenosi kroz skriveni i višeznačni humor protkan melankolijom”. Tako je, unatoč činjenici da je direktor Berlinalea Dieter Kosslick ovogodišnji jubilarni festival prozvao smotrom u znaku “snažnih žena u ekstremnim situacijama” glavnu nagradu ipak odnio jedan snažan redatelj u ekstremnoj situaciji.
Snažne žene u ekstremnim situacijama i James Franco
No zaista, uz pobjedničkog Taksija, mnogo pažnje su u glavnoj natjecateljskoj kategoriji sa 19 filmova zaokupili filmovi u kojima glavnu ulogu nose žene.
Nesumnjivo je pritom jedan od tih filmova kojim je festival otvoren, Nadle quiere la noche (Nitko ne želi noć) španjolske redateljice Isabel Coixet, u glavnoj ulozi sa Juliette Binoche, koji prati putovanje dvije odvažne žene na Sjeverni pol. Film je dočekao negativne komentare kritike i nije odnio niti jednu nagradu pa se mnogi pitaju hoće li tradicija otvaranja festivala lošim filmovima, prekinuta jedino prošle godine Grand Budapest Hotelom, biti nastavljena.
U tom tonu nastavljene su i naredne premijere, pa je tako prikazan i Queen of the Desert Wernera Herzoga u glavnim ulogama s Nicole Kidman i Jamesom Francom. Kidman tumači ulogu britanske istraživačice Gertrude Bell koja je odigrala važnu ulogu na Bliskom Istoku u dvadesetim godinama dvadesetog stoljeća, a o kojoj se zapravo jako malo zna i koja je po Herzogovim riječima, “već godinama stavljena u drugi plan i zanemarivana u javnosti”. Na press konferenciji nakon same premijere, Kidman je najavila kako bi u budućnosti i dalje radila s Wernerom Herzegom “S njim je drugačije raditi, on nema walkie-talkie, on kad ti želi nešto poručiti jednostavno trči s jednog dijela seta na drugi – ne vjeruje u modernu komunikaciju”.
S Kidman je na filmu trebao surađivati Jude Law, međutim nakon problema s rasporedom, uloga je dospjela Jamesu Francu, a mnogi su se šalili da je ovogodišnji Berlinale “frankoiziran”, jer James kao da iskače iz paštete direktno na crveni tepih ispod Berlinale Palasta. Naime, glumio je u spomenutom Queen of the Desert, potom u Every Thing Will Be Fine pod režiserskom palicom Wima Wendersa i na kraju u I am Michael u ulozi gej aktivista. James Franco na komentare o svojoj povezanosti s Berlinalom sliježe ramenima i opušteno komentira kako mu je “u Berlinu jako zabavno”.
U glavnoj konkurenciji su uz spomenutog Herzoga bili filmovi poznatih redatelja poput Wima Wendersa, Terrenca Malicka ili pak Petera Greenawaya.
Srebrni medvjed za njemački triler Victoria
Ove godine niti Nijemci nisu otišli s festivala praznih ruku. Dugo najavljivani triler Victoria redatelja Sebastiana Schippersa koji je snimljen bez rezova u jednom kadru, oduševio je publiku i snažni aplauz na premijeri nije izostajao. Schippers je imao ideju: prikazati divlju priču mladih u Berlinu kroz kratko vremensko razdoblje koja u svakoj sceni donosi još više uzbuđenja, akcije i realnosti, a to je pošlo za rukom norveškom kamermanu Sturlau Brandthu Groevlenu, koji je za svoj rad dobio Srebrnog medvjeda.
Radnja prati petero likova u dvadesetim godinama kroz jednu noć, koja od bezazlenog izlaska i mladenačkih divljanja preraste u kriminalne radnje sa žestokim posljedicama. U središtu radnje je lik Victorije, mlade Španjolke koja ne govori njemački, a u Berlin je došla kako bi slijedila neku bolju budućnost koju joj rodna Španjolska ne pruža. Kad se upozna s lokalnim Berlinačnima, oni kreću u avanturu na ulicama Berlina. Realni ulični jezik lokalnih adolescenata, film bez pretencioznosti i koji upravo zbog uloge španjolske mlade glumice Laie Coste daje još jednu sasvim moguću nijansu i dodir sa stvarnošću, a to je da mnogi njemački gradovi u posljednjih nekoliko godina bilježe rast mladih useljenika iz drugih dijelova Europe koji su došli slijediti svoje snove i boriti se s prvotnim poteškoćama jezika i nove kulture, je ono što ovaj film čini snažnim i mnogim domaćim kritičarima ulijeva nadu u njemački film koji već godinama (neki kažu i desetljećima) ne uspjeva svojim filmskim jezikom doći do šire publike kako kod kuće tako i u inozemstvu.
Iz kamera izbjeglica
Što se tiče filmova iz jugoistočne Europe, snažnu reakciju publike na premijeri je imao Flotel Europa mladog dansko – bosanskog redatelja Vladimira Tomića, koji je nastao u koprodukciji danskih i srpskih producentskih kuća. Tomić je kao dijete pobjegao iz ratom zahvaćene Bosne iz Hercegovine s majkom i bratom u Dansku na brod – plutajući hotel, odnosno flotel.
Danas, kad tih nekoliko godina života na brodu pripadaju prošlosti Vladimira Tomića, on je počeo skupljati VHS snimke koje su izbjeglice na flotelu snimali kako bi pokazali svojoj rodbini i prijateljima u Bosni i Hercegovini kakav im je život u izbjeglištvu. Od stotinjak sati snimaka, Tomić je uz pomoć prijatelja i montažera Srđana Keče iz Pančeva digitalizirao i montirao film o prvim mjesecima bosanskih izbjeglica u Danskoj. Sve to je uz emocijama nabijeni kometar redatelja iz offa na međunarodnoj publici ostavilo snažan dojam, a pokazalo i da su zemlje bivše Jugoslavije i nakon mnogo godina i dalje u filmskom stvaralaštvu tematizirane kroz prizmu rata u Jugoslaviji. Flotel Europa dobio je i nagradu čitatelja poznatih njemačkih dnevnih novina “Tagesspiegel”. U konkurenciji 31 filma, čitatelji su izabrali ovaj koji govori o tražiteljima azila: “Izbjeglice ne samo da su uzele u ruke vlastitu sudbinu, nego i kameru i sve to zabilježile”, obrazložila je pritom svoj glas jedna od čitateljica ovog dnevnog lista.
I računica je: Manje glamura za više realnosti
Direktor festivala, Dieter Kosslick, drži samog sebe odgovornim da program Berlinalea uvijek slijedi šarenilo tema i raznolikost problematike koju prikazani filmovi tematiziraju. Tako na Berlinaleu postoji cijeli niz nezavisnih filmova, čije autore gotovo nitko i ne poznaje. A onda se na festivalu pojave Wim Wenders i Werner Herzog te crvenim tepihom prošetaju zvučna holivudska imena koja uvijek privuku medijsku pažnju i fanove koji na oštroj berlinskoj zimi čekaju trenutak kad će se po tepihu prošetati Kidman, Franco, Christian Bale ili Robert Pattinson.
Strategija je jasna, mješavina provjerenih redateljskih imena zajedno s novim svježim licima pobjednička je formula ovog festivala. Otvorenost ne samo prema medijima i stručnoj publici već prema svakome tko se u veljači zatekne u Berlinu i podjele nagrada filmovima poput Taxija, koji ne samo da su estetski odlično napravljeni, već i progovaraju o važnim društvenim problemima čini Berlinale i dalje jednim od drugačijih festivala koji se odupire bilo kakvim snobovskim holivudsko nabrijanim etiketama.
Svake godine sve stariji i politički relevantniji, Berlinale i dalje snažno stupa naprijed stazama razbijanja predrasuda i slanja jakih političkih poruka u svijet. A publika ga predano slijedi: prošle godine je prodano 325 tisuća karata, a ovogodišnja bilanca zasigurno neće biti slabija.
