Recenzija – ‘Jutarnji mrak’ (Kišević, E.): Pjesme staroga kova

U studenome 2016. godine pjesnik i glumac Enes Kišević u nakladi Frakture objavio je novi zbir pjesama Jutarnji mrak. Knjiga se sastoji od izabrane miksture objavljenih i neobjavljenih pjesničkih mikroprodukata.
Kišević je inače autor nesuvremen i izvan dominantnih poetičkih kolosijeka na kolodvoru suvremene hrvatske lirike. Takav je pjesnički put ujedno i dar i prokletstvo, odnosno agregira i višak i manjak estetske vrline. Višak vrijednosti u zaista izvrsnim pjesmama, manjak u onima utopljenima u vodama prosjeka. Uostalom, dvosjekli mač odabrana samosvojna puta vidljiv je i u Jutarnjem mraku.
Osnovni su pravci poetske karte zbirke aforističnost i jednostavnost. Pjesnik se općenito vodio teorijskim naputkom Josipa Užarevića o kratkoći i perceptibilnosti kao temeljnim odlikama lirske pjesme.
Fizionomija zbirke
Motivski pejsaž sastoji se od dviju grupiranih vizura: arhetipskih (priroda, most, rijeka, zemlja, život, biće, sunce, voda, rat, ljubav, majka, pjesma, izvor) i vjersko-identitarnih (Bog, arapsko-islamski korpus, vjera i molitva, tijelo, duša).
Zbirka je prošarana vezanim i slobodnim stihom. Vezani stihovi mahom su ili izosilabički ili akcenatsko-silabički, ritmički (3, 4 stope), često s rimom. Dominiraju šesterac, osmerac, deseterac i dvanaesterac, no nađe se i zanimljivijih metara, primjerice četverotaktni jampski pentametar u pjesmi Prepisan san.
Premda su pjesme većinom užarevićevski kratke, njihov je fizički i grafijski raspon od tro- i četveroredčanih do dugačkih pjesama-rijeka. One vezanoga stiha češće se odranjaju jekom (rano)modernisitičkih poetičkih formacija, iako je ta tendencija prisutna neovisno o formi. Rijetka je suvremena iznimka fotografska snimka Kupačice s mobitelom.
Fiziologija zbirke
Pjesmotvor se sadržajno sastoji od nekolicine neformalnih ciklusa. (1) Prirodni je ciklus svjedok izvornosti i autentičnosti, u čijem je središtu motiv jabuke kao jak simbolički kulturni i umjetnički kapital. Prikaz bijega u prirodu zapravo je prikaz kulturne neiskvarenosti kulturom.
(2) Itinerarski ciklus sastoji se od ponešto putopisnih pjesama. U (3) pseudofilozofskom ciklusu iktus je na biću i bitisanju, odnosu prema životu. (4) Ljubavne su pjesme adresirane ženi lirskoga subjekta. (5) Antiratni ciklus zbir je izvrsnih nenametljivih i potresnih, zapravo antizločinačkih pjesama (Sarajevo: „Pas bez očiju / djetetu bez nogu / suze liže.“ //)
Pjesma Jutarnja molitva svojom magijskom dimenzijom riječi, ponavljanjima i izokolijom sasvim opravdano funkcionira kao pars pro toto svih izabranih pjesama.
Po-etika života – pohvala i zahvala
U središtu je Jutarnje molitve / Jutarnjeg mraka (zbirke) po-etika života – pohvala i zahvala životu, od postanka, rasta, ženidbe, potomstva, bivanja do smrti. Ponegdje u njoj probiju brzice Maka Dizdara: „Zbog obilja bilja što zemljom izmilja, / što dna mora i vrh gora zeleni.“
U duhu hermeneutike i filozofije egzistencije lirski glas nam poručuje da nas svijet u kojemu boravimo stvara i oblikuje. Premda, svikli na njega, mislimo da gospodarimo i formiramo, mi smo formirani i nakon de-formacije svijet ostaje nekome drugome: „Navikao si me na noći. / Navikao na dane. / (…) / A sve i bez mene / bit će ko i prije. / Ni sjena se na me / naviknula nije.“
Maniristički žubor
Kiševićevi muzikalni i zvučni, laki stihovi žubore i prelijevaju se kao brdski potočić. Govor o njegovoj lirici ne može proći bez spomena poslovičnoga sintagmatskog predikata estradnog stiha. Budimpešta je jedan takav žovijalan, uspio i šarmantan šlager te je uz Molitvu lošinjskog mornara paradigmatska za lakoću estradnog stiha.
Kap nad Senom eufonična je posveta Cesariću i starim (rano)modernistima: „Iz mutne Sene / izdvojiš li kap, / ona je ko suza čista. / (…) / No čim je vratiš / u Senu / ponovno mutna će teći.“ Pjesme AH i IH te Bilig očigledno su dizdarevske: „Gdigdi dah, gdigdi prah. / Gdigdi IH, gdigdi AH.“ „A se ležit. / A se jest. / Na vse / vike vikova.“
Valovanje je sumirani kompendij stilsko-formalnih značajki zbirke, rimovani sonet u dvanaestercu koji ponavljanjima, geminacijama, paralelizmima, onomatopejom, asonancama i aliteracijama oponaša zvuk i ritam valova. Poetske strukture Istarska zvona i Sve je u svemu predstavljaju virtuoznost forme svojevrsnim zrcalnim manirizmom, gdje se tekst čita i s početka i s kraja.
Složene forme
Jutarnji mrak sadrži i dva sonetna vijenca. (1) Ljubavni vijenac Pred partiturom mora koji je u akrostihu magistrala posvećen Asji Kišević smisaono je orijentiran na odnos umjetnosti i ljepote. Krhka i nježna umjetnost preživljava u svijetu koji je nemilosrdan.
Retorički upiti reflektiraju žal i sjetu za prođenom ljepotom ranonovovjekovnoga (renesansnog i baroknog) kova. Lirski subjekt ljepotu shvaća bodlerovski – jednokratno, prolazno, ali tim vrednije, vrijednosno neprolazno.
(2) Sonetni je vijenac Voda je moja mati lirsko-mistično snatrenje o vodi.
Knjiga čiste poezije
Svakako, bez obzira na estradizam, i usuprot pitkosti Kiševićeva gorskog potoka, neke su poruke u pjesmama banalne upravo stoga što su ili općepoznate ili potrošene. No i takvi se poetski mikrotekstovi uklapaju u poetičku makrocjelinu. Takav je slučaj s ciklusom ljubavnih pjesama osrednje kvalitete. (Npr. „Moja ljubav prema tebi nikada neće odrasti.“)
Jutarnji mrak knjiga je čiste poezije pjesnika staroga kova. Što upravo znači da je u svom apsolutnom zahtjevu i u skromnoj i nenametljivoj impostaciji na mahove manjkava. Ali tamo gdje nije manjkava, a to je priličan broj zbirkinih listova, tamo je Kiševićeva knjiga puna života, ljepote i ljubavi.