Schindlerova lista: Remek-djelo za sva vremena

Piše: Zvonko Lončar

Trideset i dvije godine nakon što je film Schindlerova lista (Schindler’s List) ugledao svjetlo dana, konačno sam ga pogledao. Za to sam imao dobar razlog: znao sam o čemu film govori i slutio da će to biti težak emocionalni izazov za svakoga tko ima imalo empatije.

Upravo zato dugo sam ga izbjegavao. Ipak, u svojoj trideset i osmoj godini, skupio sam hrabrost i upustio se u gledanje ovog izvanrednog filma. Izašao sam iz tog iskustva bez promjene u vjeri u ljudski rod; ni hrabrost ni žrtva pojedinaca ne mogu otkloniti osjećaj beznađa pred spoznajom da su destruktivne sile u čovjeku, zapravo, prirodan odraz naše naravi. Dobro i zlo, ovisno o okolnostima, dolaze nam prirodno gotovo kao disanje.

Redatelj filma je Steven Spielberg, dok glavne uloge tumače Liam Neeson, Ralph Fiennes i Ben Kingsley. Scenarij je napisao Steven Zaillian, a glazbu, koja je postala zaštitni znak filma, skladao je velikan John Williams. Među producentima bio je i Branko Lustig, dobitnik dvaju Oscara i preživjeli logoraš, koji je preminuo 2019. godine. Direktor fotografije bio je Janusz Kamiński, a za montažu je bio zadužen Michael Kahn. Schindlerova lista osvojila je ukupno sedam Oscara, uključujući nagrade za najbolji film, režiju, scenarij, kameru, glazbu, scenografiju i montažu.

Unutarnja transformacija

Schindlerova lista temelji se na istinitim događajima i prati sudbine poljskih Židova u Krakovu od 1939. do 1944. godine – od početka nacističke okupacije, kroz zločine i teror nad židovskom zajednicom, sve do sistematskog progonstva i masovnih ubojstava u koncentracijskim logorima. Film u središte stavlja borbu za opstanak i nevjerojatan pothvat Oskara Schindlera (Liam Neeson), njemačkog industrijalca koji je riskirao sve da bi spasio živote svojih židovskih radnika.

Glavni junak ove tragične epopeje je Oskar Schindler – isprva narcisoidni ratni profiter, industrijalac i član Nacističke stranke, opsjednut stjecanjem novca i osobnim uspjehom. Upoznajemo ga kao zavodnika, uvijek sklonog ljubavnim avanturama, ali i manipulacijama u poslovnom svijetu. Njegova se unutarnja transformacija odvija postupno: Schindler od čovjeka koji brine o radnicima ponajprije zbog osobnog profita prerasta u osobu kojoj briga za ljudski život postaje važnija od svih drugih vrijednosti. Taj je prijelaz spor i suptilno razrađen, pa time i upečatljiviji.

Krajnje zlo

Njegova protuteža jest poremećeni sadist Amon Göth, časnik SS-a i zapovjednik koncentracijskog logora Plaszow u Krakovu. Ulogu je izvanredno interpretirao Ralph Fiennes, udahnuvši liku uvjerljivu hladnoću i brutalnost. Götha, baš kao i Schindlera, pokreću narcisoidni porivi, ali za razliku od Schindlera, Göth svoje porive isključivo zadovoljava nasiljem i silom, potpuno nesposoban za bilo kakvo istinsko ljudsko povezivanje.

Stvarni tragični junak filma jest židovska zajednica u Krakovu; s njima film i počinje i završava. Njihov put čini temeljnu narativnu liniju priče, otvara teška pitanja o smislu života u suočavanju sa zlom i nasiljem nemjerljiva razmjera, ali i ogoljuje temeljne ljudske porive za slobodom, ljubavi prema bližnjima te potrebu da čak i najstrašnije scenarije pokušamo racionalizirati. Nasuprot njima, nacisti – od „običnih ljudi” do psihopata poput Götha – utjelovljuju onu drugu, tamnu stranu ljudskosti, mučnu za gledanje, ali nužnu za potpuno razumijevanje tragedije koja se odvija pred našim očima.

Identitet filma

Vizualni stil jedan je od temelja identiteta filma – gotovo čitava Schindlerova lista snimljena je u crno-bijeloj tehnici, dok se boja pojavljuje tek u tri ključna trenutka. Prva i posljednja scena u boji simboliziraju život prije i poslije tragedije kroz koju prolaze poljski Židovi. Treći, najupečatljiviji primjer pojave boje je prizor djevojčice u crvenom kaputiću, koji snažno označava trenutak unutarnje promjene u Schindlerovoj svijesti. Ovakva uporaba kolorita izuzetno je učinkovita i potpuno opravdana s umjetničkog i narativnog stajališta. Crno-bijela tehnika filmu daje još snažniju dramatičnost, omogućujući svjetlu i sjeni da dodatno istaknu najpotresnije trenutke koje donosi priča.

Kamera nenametljivo, ali promišljeno prati radnju filma, uvijek birajući najbolji način za prijenos filmske poruke. U scenama svakodnevnog života kadar je uglavnom statičan ili miran, dok u trenucima straha, nasilja i kaosa kamera postaje nemirna, naglašavajući osjećaj panike i nesigurnosti – kao da i sama izravno sudjeluje u zbivanjima. Zahvaljujući izvrsnoj montaži, film trajanja dužeg od tri sata ostaje ritmičan i napet, bez ijednog trenutka zamora ili dosade.

Nema jednostavne utjehe

Glazba u filmu zaslužuje posebnu pohvalu, što i ne iznenađuje kad znamo da ju je skladao John Williams – autor bezbroj prepoznatljivih filmskih tema trajno upisanih u kolektivno pamćenje. Njegov rad i u Schindlerovoj listi je izniman: glazba nenametljivo, ali snažno prati svaki kadar, produbljuje emotivne prizore i savršeno se uklapa u snažnu atmosferu cijelog filma.

Pisati o filmu poput Schindlerove liste iznimno je teško. Prvo, riječ je o remek-djelu pred kojim nam ne preostaje drugo nego pokloniti se. Drugo, teško je zamisliti težu temu od one koju film obrađuje – nakon ovakvog iskustva nema jednostavne utjehe niti izgovora za vlastitu savjest. Možemo si govoriti da su to bila druga vremena i drugi ljudi, ali, realno, ni genetika ni društvene okolnosti nisu se bitno promijenile. Napredovali smo, ali takav je napredak mala utjeha kada se suočimo s užasom stvarne ljudske patnje, u čijem je korijenu bestijalnost drugih ljudskih bića. Nažalost, svatko od nas i danas može prepoznati brojne slične primjere.

Sve u svemu, Schindlerova lista je umjetničko djelo toliko iznimno u svojoj filmičnosti, koliko je tragično u svojoj ljudskosti. Ako ga još niste pogledali, odluku prepustite sebi – možda ćete, na kraju, biti sretniji ako ovaj film preskočite.