Jedna bitka za drugom: Čudni su putevi revolucije
Vratio se Paul Thomas Anderson – i to je samo po sebi dobra vijest za svijet filma. Pokušat ću se što trezvenije odnositi prema njegovom novom uratku koji je kod nas preveden Jedna bitka za drugom (One Battle After Another). Kod Andersona je teško ostati ravnodušan. Dovoljno je samo pogledati njegovu filmografiju i vidjet ćemo da je kao redatelj, u nepunih trideset godina rada, režirao točno deset dugometražnih filmova, a u svima se dodatno našao u ulozi scenarista, većinom i producenta.
Na posljednjem prije Bitke, osobno narativno najslabijem, ali estetski toliko toplom i s jakim autorskim potpisom, Licorice Pizza, uzeo si je dovoljno slobode da napiše generacijsku razglednicu kalifornijskom Valleyju. Ali ako samo pokušamo taj film svrstati u kategoriju prosječnih, onda se nalazi u ladici na kojoj piše PTA. Anderson je podigao holivudske standarde u protekla tri desetljeća. Započeo je s niskobudžetnim (za tamošnje standarde) prvijencem Hard Eight. S Boogie Nights i Magnolijom obilježio je kraj devedesetih, povukao ručnu s Punch-Drunk Love, da bi pet godina pripremao i posve oslobodio tinjajući potencijal s, pokazat će se krucijalnim, Bit će krvi (There Will Be Blood) 2007. godine.
Unutar dvije godine (2012. – 2014.) okušao se u sjajnoj psihološkoj drami The Master i neo-noir krimi crnoj komediji Inherent Vice koju je snimio po istoimenom romanu američkog mistika Thomasa Pynchona. Pokazat će se da su Pynchonovi radovi ostali inspiracija za Andersona i deset godina nakon adaptacije pa je tako za Jednu bitku za drugom u ruke uzeo Vineland, samo da bi ga djelomično prenio u svoju viziju i odao počast književniku kojeg neizmjerno cijeni. Teško je ne spomenuti i Fantomsku nit (Phantom Thread) iz 2017., drugi film u kojem mu glavnu ulogu preuzima Daniel Day-Lewis. S obzirom na glumčevu izbirljivost, dovoljno govori da je Day-Lewis imao povjerenje u Andersona u relativno kratkom roku te je nakon snimanja otišao na osmogodišnju pauzu od glume. Engleski se glumac vratio u posao tek ove godine s Anemone, filmu koji je režirao njegov sin Ronan (i pitanje bi li se vratio glumi da nije bilo obiteljske poveznice).
Eksplozije, ljubav, kodovi
Počinimo spajati niti. Ako bih trebao usporediti Andersonov najnoviji film s nekim postojećim u njegovom opusu, onda bi se on najviše približio Inherent Viceu. U redu, Pynchon je vrlo bitna spona, ali načelno je Jedna bitka za drugom čist redateljski potpis. Nema sumaglice i padanja tempa, ali ima prepoznatljivog humora koji nije napadan, već se doima spontan i primjenjiv na uloge. Spomenut ćemo i budžet – PTA je dobio preko 100 milijuna dolara za Bitku. Toliko nije dobio za Pizzu, Nit i Inherent Vice zajedno. Upravo se to očituje u režijski briljantno odrađenim akcijskim scenama prije nego što nam se na ekranu pokaže naslov filma, tamo negdje oko petnaeste minute. No, moramo biti svjesni da je kod Jedne bitke za drugom manje toga u akciji, a više u scenama između kada upoznajemo čime se to bave i kakvi su to ljudi Ghetto Pat/Bob Ferguson (Leonardo DiCaprio) i Perfidia Beverly Hills (Teyana Taylor).
Oboje su članovi revolucionarne skupine Francuski 75 (French 75) koja funkcionira na temelju sabotaža autoritarnog aparata – od raznih pritvora, imigrantskih kampova pa sve do bankarskih i političkih meta. Djeluju uz kodirani jezik koji se provlači kroz radnju kao lajtmotiv i pokretač je komičnih trenutaka. Pat i Perfidia, osim što imaju zajedničku ljubav prema revoluciji i borbi za potlačene, nemaju previše dodirnih točaka što se tiče osobnosti. DiCaprijeva uloga ne dominira u prvoj trećini filma, ali upravo ga takvim i trebamo. Ponajveća glumačka zvijezda današnjice ne dolazi do izražaja onako kako bi očekivali od nositelja radnje samo zbog karizmatičnosti, impulzivnosti i radikalnosti koju na ekranu ima Teyana Taylor u uvodu koji nam donosi i njihovu romansu.
Država i otpor
Iz njihove veze rađa se djevojčica Charlene (Chase Infiniti) koju kasnije posve upoznajemo kao Willu Ferguson pošto se stvari nepovratno zakompliciraju te je skupina Francuski 75 prisiljena umrtviti svoje djelovanje nakon masovnih vojnih racija, uhićenja i ubojstva članova. Drugi identiteti, drugi grad. Legalni posao privođenja pravdi ilegalne skupine provodi negativac kakav se rijetko susreće – pukovnik Steven J. Lockjaw u robusnom, opsesivnom, taštom prikazu, lako je priznati, maestralnog Seana Penna.
Njegova opsesija s godinama postaju upravo članovi obitelji Ferguson koja se sada nalazi u gradu Baktan Cross, udaljeni od prošlih života, prisiljeni živjeti u sjenama koliko je god to moguće. Duh zajedništva među revolucionarima nakon godina sna probudi se kada Lockjaw nemilosrdno krene na sada 16-godišnju Willu. Upravo u tim trenucima, a sada već govorimo o zreloj fazi radnje, shvaćamo kako Anderson slaže svoje likove. Izvan stožerna dva do tri glavna lika, uvodi nam čitavu plejadu sporednih, ne trebajući nam nekoliko puta ponavljati tko su oni. Dovoljno je par minuta screentimea kako bi nam Benicio del Toro predstavio Sergija St. Carlosa, senseija i učitelja karatea, čovjeka zaduženog za puno više toga nešto što se na prvi pogled čini.
S druge strane, jedna od članica Francuski 75 je Deandra (Regina Hall). Ona daje neuobičajenu revolucionarnu smirenost i nesebičnost te u samo nekoliko trenutaka prikazuje hrabrost koja se ne postiže jurišima na vjetrenjače. S obzirom na to da Hall najviše pamtim iz serijala Mrak film s početka dvijetisućitih, ulogom Deandre bacila je sasvim novo svjetlo na to kako ću je ubuduće doživljavati.
Bez previše ‘truda’ dobilo se mnogo
Heroji u ovom slučaju više ne postoje – traže se samo načini kako izbjeći potpunu eliminaciju članova skupine revolucionara koji pak, svaki za sebe, vode svoje borbe. Bob Ferguson nalazi se između dva pola – svjestan je svoje očinske figure koja uvijek malo kaska za Willinim očekivanjima. Nije mu na odmet krenuti u „novu borbu“ kada mu se kćer nalazi u opasnosti, ali mu je aktivacija dizelaška.
Nakon godina provedenih u samotnom krajoliku uz lake droge, daleko od kodiranih riječi i imena, paranoja od vještog čovjeka napravi samotnjaka koji ne donosi uvijek najbolje odluke. Kako sam spomenuo, DiCiaprio je dovoljno vremena na ekranu, ali se ne vidi odskakanje u smislu podređenosti jednoj ulozi koju „moramo pratiti“ kada film ubacuje u višu brzinu. Svoj suptilni komičarski dar nije imao prilike previše pokazivati tijekom karijere pa je ovo osvježenje nakon uloga u kojima se i „previše trudio“ (zajedno s redateljima).
Willa Ferguson katalizator je radnje, ali bez komičarskih zahvata, već ozbiljnijeg pristupa, koliko to već može biti za tinejdžericu koja se nađe na granici života i smrti. Zato se do kraja na Willu gleda više iz etičko-moralne perspektive; više razmišljamo što će ona ‘biti’, nego što u tom trenutku jest.
Glazbena dramaturgija
Jedna bitka za drugom obiluje bijegom i potjerama u automobilima, a scena u zadnjoj trećini već sada se može označiti kao cestovni imaginarij koji će se provlačiti kroz razne analize filmaša u godinama i desetljećima ispred nas. Tempo filma zadaje zloslutna klavirska mašina Jonnyja Greenwooda. Uz povremeni proboj gitarističkih dionica kada se „situacija smiruje“, Greenwood je ghost writer koji diktira, krupne planove čini epskima, a crnohumorne scene još zabavnijima. Nevjerojatno je koliko dva sata i četrdesetak minuta može brzo proći kada se uz vizualnu poslasticu sluša cjeloviti album gitarista i klavijaturista Radioheada. Glazbenik iza sebe već ima poveći broj suradnji na filmskoj glazbi, a s PTA mu je ovo peta, zasigurno ne i posljednja.
Jedna bitka za drugom jedan je od filmova godine. Nakon prvog gledanja u pitanje sam doveo sam završetak te se zapitao je li se možda sve otelo patetici. Na drugo gledanje ta mi je sumnja nestala jer se ponovno razmišljalo isključivo o likovima, njihovim potezima, motivima i osjećajima, a ne očekivanjima gledatelja.
Političko-intimni ep
Moram još jednom prije kraja spomenuti pukovnika Lockjawa. Sean Penn pretvorio se u vojnika, progonitelja i rasističkog aparatčika koji vječno traži potvrdu svoje bjelačke nadmoći i spreman je na sve kako bi sačuvao dominaciju, oslanjajući se ponajviše na vladu SAD-a. Izrazito me podsjetio, kada razmatramo uloge negativaca kod Andersona, u jednog dobro poznatog oportunista, hladnokrvnog čovjeka i uvijek spremnog na manipulaciju kako bi došao do cilja. Ako je Daniel Plainview (D. Day-Lewis) u Bit će krvi bio personificirani kapital, onda je Steven Lockjaw još jedan demon muške moći – kotač represije državnog aparata.
Ne bih to nazvao problemom, iako se u široj slici o Hollywoodu to može nazvati tako – nedostaje dobrih autora. “Problem” kod Andersona je da se već desetljećima izdvaja kao filmski djelatnik, režiser, pisac, producent koji zna posao i radi ga sa stilom – prepoznatljivo, perfekcionistički i s polazišnom filozofijom upečatljivih, kompleksnih likova sa smislenim razvojem, uz potporu minucioznih dijaloga.
Kod njega nema prvoloptaške igre. Samim time i radnja ne kreće u smjerovima koje možemo razaznati na sredini filma. Film s Andersonom je uzbudljiv kao medij jer razmišlja kako dati pravo kinematografsko iskustvo, bez zapostavljanja umjetničkog aspekta. Žanrovska mješavina od političkog trilera preko obiteljske drame do satire koja nas bez problema drži aktivnim gledateljima preko dva i pol sata vodi nas prema tome da je zanat kod njega davno izučen, a umjetnost je ono što doživimo nakon filma i prepoznajemo konstantno se vraćajući njegovim djelima. Ništa drugačije neće biti ni s Jednom bitkom za drugom.
