Eurofilm: Vivir es Fácil con Los Ojos Cerrados – Ljetni filmski tiramisu
Život je lakši zatvorenih očiju, sve što vidiš je nesporazum. Postaje teško biti netko, ali sve se na kraju riješi. Te je riječi napisao John Lennon u polju jagoda u Španjolskoj 1966. godine tijekom snimanja anti-ratnog filma How I Won The War. Iako je imao manju ulogu u tom filmu, u to vrijeme je bio iznimno popularan te se upravo njegovo lice koristilo za promociju djela. Manje je poznata informacija da je tek nakon boravka u Almeriji postao opsjednut cirkularnim naočalama koje su kasnije i neformalno dobile ime po slavnom glazbeniku.
Redatelja Davida Truebu je, uz ovu priču, zaintrigirala i jedna druga nastala u istom kontekstu. Tijekom proslave četrdesete obljetnice dolaska Lennona u taj andaluzijski grad, saznao je pojedinosti o velikom fanu Beatlesa koji je te 1966. godine pokušao ući na mjesto snimanja kako bi dobio ulogu u filmu.
Taj je obožavatelj seoski učitelj engleskog jezika Antonio (Javier Camara). U slobodno vrijeme sluša Radio Luksemburg, a svojim učenicima predstavlja taj jezik recitiranjem pjesme Help!. U to je doba civilizacija proživljavala velike promjene, ali ne i u Španjolskoj. Autoritaran režim Francisca Franca sušta je suprotnost njegovom idealističkom shvaćanju društva. Antonio ne šamara svoje učenike kad su zločesti i ne povlači ih za uši kad ne shvate poruke njegova gurua. Nakon što sazna da njegov idol dolazi u Almeriju snimiti film, Antonio kreće na putovanje i putem susreće dvoje autostopera koje poveze, najvećim dijelom zbog svoje duboke usamljenosti koju manifestira neprestanom nervoznom pričom. Oni su Belen (Natalia de Molina), 20-godišnja trudnica koja je zbog svojeg stanja neodlučna o posjetu svojoj obitelji, te Juanjo (Francesc Colomer), mladić koji bježi od doma i svojeg oštrog oca koji je nezadovoljan njegovom Beatles/Rolling Stones/Kinks frizurom (Trueba napominje kako je inspiracija za Juanja njegov stariji brat kojem se dogodila ista stvar). Njih troje kasnije razviju šarmantno i slatko, kasnije i pomalo komplicirano prijateljstvo unutar kojeg Belen i Juanjo pomažu Antoniu u nastojanjima da upozna Lennona.
Ono što krasi ovaj film je savršena Truebina preciznost pri stvaranju duha tog vremena. Svo troje su slobodoumni romantičari u potrazi za onim kontrastnim elementom koji će im dati nadu u bolje sutra u takvoj tvrdoj i nesretnoj Španjolskoj. Previše ljudi ovdje danas živi u strahu, kaže Antonio svojim suputnicima, aludirajući na brutalan i nasilan Francov režim, na drugačiju Španjolsku u kojoj su se godine kulturalne represije, cenzure i straha nakupljale u bocu koja je nakon njegove smrti pod pritiskom eksplodirala. Stoga je i Lennon centralni motiv filma. Doduše, on je prisutan na jedan suptilan način, kroz određenu iluziju slobode i izolacije od lokalne mržnje i nerazumijevanja, uobličenu u ono u čemu je bio najsnažniji – kroz pjesmu.
Trueba pritom ne pretjeruje s političkim, društvenim i kulturnim porukama. One su na jednostavan način utkane u pojedine scene. Primjerice, ondašnji pijanci koji dolaze u lokal u kojem su odsjeli protagonisti ne razumiju zašto Juanjo ima tako dugačku kosu te ga zbog toga automatski smatraju slabićem, pri čemu ga jednom prilikom pretuku kad ostane sam u lokalu. Još jedan primjer je scena pred kraj filma u kojoj Juanjo u automobilu na snimaču pusti svježe skovanu pjesmu, lajtmotiv filma, Strawberry Fields Forever, nakon čega njegov otac izjavi: Zar je to glazba koju mladi danas slušaju?
Teško je gledati na to kulturno nezadovoljstvo iz današnje perspektive, ali ovaj Truebin šarmantni uradak je dirljiva posveta vremenu kada je glazba ponudila novu i svježu viziju. U ovom je slučaju riječ o Lennonu, glazbenom magu koji, iako je imao svojih osobnih problema s retorikom koju je zastupao, nije bio u strahu kada je govorio o ljubavi, jednakosti i miru. Antonio, Juanjo i Belen predstavljaju te sile koje se danas u svijetu olako zaboravljaju. S jedne strane imamo Strawberry Fields Forever, odu tom zaboravljenom vremenu, a s druge Working Class Hero, još uvijek aktualnu himnu koja vrišti u ime nepravde koja obavija društvo. Može biti da je život ipak lakši zatvorenih očiju.
