Istaknuto
28.09.2022.

Vrijeme čitanja: 6 minute Britney Spears je planetarna megazvijezda, ali 13 godina bila je žrtva robovskog odnosa.

16.09.2022.

Vrijeme čitanja: 4 minute Nego, jeste li bili na gigovima kroz ljeto? King Gizzard and the Lizard Wizard su odradili dva fantastična koncerta u Šibeniku i nakon koncerta u Pragu otkazali ostatak turneje. Ovo su potencijalno koncerti o kojima će se dugo pričati.

Intervju

Alen Lipuš “Koncertni posteri navukli su me na grafički dizajn i ilustraciju”

11.12.2021. Vedran Grizbaher
Vrijeme čitanja: 6 minute

Alen Lipuš je koprivnički art direktor, dizajner i ilustrator sa zagrebačkom adresom. Nakon angažmana u agencijama Bruketa&Žinić&Grey i Señor početkom 2021. godine kreće u solo vode. Njegovi radovi su nam itekako zapeli za oko pa se činilo prikladnim predstaviti ih u sklopu rubrike ‘Gram umjetnosti. Uđite u Alenov kreativni svijet prepun raznolikih inspiracija. 

Kada bismo se vratili u tvoje najmlađe dane, što je bilo ono što je utjecalo najviše na tebe?

Još od malih nogu, pored gledanja crtića, popriličnu količinu vremena sam odvajao na crtanje istih. Pohađao sam školu crtanja i slikanja, gdje sam se upoznao s tradicionalnim tehnikama crtanja i slikanja poput ugljena, akvarela, tempera te ulja na platnu, jednako kao i s tradicionalnim temama poput pejsaža i mrtvih priroda.

Nisam se opterećivao crtanjem kao nečime što bih morao raditi, to je jednostavno bilo nešto što me zabavljalo i čime bih rado popunio slobodno vrijeme. Krajem osnovne škole sam sve zajedno ostavio po strani jer su mi tada izlasci i košarka postali uvjerljivo zanimljiviji dio života. Otprilike u 2. ili 3. razredu srednje škole sam se preko CD covera i koncertnih postera navukao na grafički dizajn i ilustraciju. Mislim da sam tom likovnom izrazu htio dati neki drugačiji smisao i zato sam pored štafelajnog slikarstva i klasičnih umjetnosti, odabrao one primijenjene. Vjerujem da je ranije spomenuti neobavezni pristup crtanju u djetinjstvu najbolji dio cijele priče o počecima, a koji mi je kasnije omogućio da vrlo lako odlučim kako je to ono čime se zapravo želim baviti.

Motivi su se do današnjeg dana mijenjali. Što je ono što te najviše inspiriralo tada i što je današnja inspiracija?

Sjećam se kako sam bio posebno sretan kad sam kao klinac prvi put nacrtao 3d model kocke, tad sam se baš osjećao kao vizionar i rijetko viđeni talent na kakvog se čekalo još od Rembrandta. Slične impresije sam imao nakon što sam, gledajući ilustraciju krave s popularnih ex-Yu šalica, nacrtao nešto što je donekle ličilo na tu istu kravu. Otada sam naučio ponešto o sebi i svijetu oko sebe.

Na inspiraciju ne treba čekati kao na nevidljivu zraku svjetlosti koja će ti proći preko glave pa ćeš odjednom znati što trebaš ilustrirati ili dizajnirati. Inspiracija je prije nešto poput bazena s našim interesima, iskustvima, stavovima i osjećajima po kojem, poput radoznale hobotnice, prebiremo i kojeg neprestano treba puniti. Mislim da se dizajneri, ilustratori i kreativci općenito ne bi primarno trebali inspirirati disciplinom u kojoj stvaraju. Motivi se svakako mijenjaju, osobni interesi i situacije iz svakodnevnog života se u autorskom radu poprilično reflektiraju. Nekad će to biti scenografija iz filmova Wesa Andersona, Pop-art, uspomena iz djetinjstva ili grad u kojem živiš.

Potonje je tema mojeg posljednjeg projekta – serija ilustracija I<3ZG inspirirana je Zagrebom, gradu u kojem živim proteklih 13 godina i koji je prožeo podosta široki spektar crtica iz djetinjstva, tema i interesa (TV serija „Smogovci”, Cibona i Dražen Petrović, Zagrebačka škola animiranog filma, Kino Europa, Jarun i savski nasip kao popularni punktovi za rekreaciju, Umjetnički paviljon kao omiljeni muzejski prostor u gradu).

Alen Lipuš

Alen Lipuš: Branimir mingle mall, suradnja s agencijom Señor

Koje su ti omiljene tehnike rada? Preferiraš li digitalno ili manualno kreiranje?

Tradicionalne tehnike su označile moje amaterske početke u osnovnoj školi, a do danas sam se gotovo potpuno prebacio na digitalne alate. Inicijalni proces, istraživanja i skice volim raditi olovkom na papiru, salveti ili nečemu sličnome, no ostatak odradim digitalno.


Što je ono po čemu je tvoj rad prepoznatljiv?

Možda bi na ovo pitanje publika bolje odgovorila. Sam se ne opterećujem stilovima u smislu da si zadajem imperativ da moram imati jedan ili da se k`o pijan plota iz godine u godinu hvatam aktualnih trendova. Ako bi moj rad trebao biti prepoznatljiv po nečemu, onda ne bih volio da to budu boja i oblik.

Vjerujem da je stil nešto što proizlazi iz samog procesa rada, karaktera i ideala kreativca; koliko voli istraživati, kakav humor koristi, kojim umjetničkim pravcima je sklon i kakve izložbe posjećuje, kakvu glazbu sluša, koliko je znatiželjan i posvećen tome što radi, čije filmove gleda i slično. Svi ti faktori se reflektiraju u radu i to je ono što me najviše zanima. Bilo kakav stvaralački posao je nemoguće raditi bez znatiželje i ljubavi prema samom procesu stvaranja te radu općenito, popriličnoj količini istog, i mislim da je to nešto što klijenti i publika mogu prepoznati. Ako pričamo o idealnoj impresiji publike, volio bih da kažu nešto poput „Alen se potrudio, dao je najbolje što je znao i umio”.

Kako se snalaziš u komercijalnom radu? Uspijevaš li se dovoljno izraziti u zadanim okvirima?

Ne bih se složio s premisom da komercijalni rad nužno za sobom povlači bitna ograničenja i nezanimljive projekte. U proteklih 15-ak godina hrvatska dizajn i advertising scena kreirala je projekte poput godišnjeg izvješća čije ilustracije i tipografija postaju vidljivi nakon što se stave u pećnicu i ispeku na 100 stupnjeva, izložbeni paviljon koji svijetli u mraku, kampanju u čijem spotu se cvijeće ledi u tekućem dušiku tako da ne možemo reći da komercijalan rad nije poligon za kreiranje super rješenja.

Izazovi će vječito biti prisutni i obje strane su odgovorne za rješavanje istih, i klijenti i kreativci. Uvijek će postojati neke prepreke i na prvu manje zanimljivi projekti, no na nama je da u svakom od njih tražimo prilike, damo svoj maksimum i ponudimo najbolje rješenje. Nekad će proći, a nekad ne – bitno je baciti karte na stol. Da naposljetku odgovorim na pitanje – da, uspijevam se dovoljno izraziti u zadanim okvirima. 🙂

Možeš li izdvojiti neku suradnju na koju si najviše ponosan?

Ponos je prilično snažna riječ, nisam siguran da li je već sad red za nju. Zadovoljan sam s prevladavajućom većinom svojih radova zato što znam da sam u datom trenutku dao najbolje što sam mogao, iako moram priznati kako mi se lice solidno izobliči kad vidim neke stare radove, ali to mi je skroz okej – mislim da je doza kritike i samokritike dobrodošla i nezamjenjivi je dio razvoja.

Kao posebno dragu suradnju ću izdvojiti onu s portalom Vizkultura. Smatram da je platforma Plakatiranje sjajna inicijativa, što za afirmaciju mladih autora, što za slobodno istraživanje i eksperimentiranje i drago mi je da sam imao prilike biti dio projekta.

Što su ti ciljevi u bližoj ili daljoj budućnosti?

Trenutno sam u završnoj fazi serije 3d ilustracija, cijeli projekt je big deal jer ću pokazati estetiku i skillove koji podosta odudaraju od svega što sam dosad radio. Uz to radim na nastavku serije ilustracija o Zagrebu i ovih dana se pitam da li je zapravo riječ o life-long projektu.

Zagreb je grad koji me dosta inspirira pa možda i nije loše da sam projekt ode u tom pravcu. S obzirom na to da sam na početku solo karijere, mislim da bi mi jedan od dugoročnih planova morao biti konstantan rad na work-life balanceu. Vjerujem u onu All work and no play makes Jack a dull boy” te koliko god da volim svoj posao, volim i svoje slobodno vrijeme i dobro odspavati i nemam namjeru odreći se ijednog od toga. Mislim da je svima, bez obzira na zanimanje, potreban prostor za dolce far niente mod. Iduće ljeto u Hrvatsku stižu Simple Minds i Arctic Monkeys, nakon ljeta možemo pričati o nekim novim planovima.

Kome se posebno diviš i čiji opus najviše pratiš?

Popriličan je popis ljudi koji su me inspirirali, motivirali da eksperimentiram i istražujem na pojedinim stilskim odrednicama svojeg rada i slično. Intervjui Mirka Ilića i recimo Kobe Bryanta su me u počecima potaknuli da preispitam svoje radne navike i ozbiljno se prihvatim posla. Mirko je, pored humora i poruka koje se lucidno asimiliraju između redaka, u ranim radovima koristio tehnički iznimno detaljan, precizan i bogat crtež. Svaki put kad bih pogledao neki od njegovih radova, prvenstveno iz faze Novog vala, pomislio bih „Pa dobro Mirko koliko ti je vremena trebalo da iscrtaš sve te linije?”.

Kad si na početku, završavaš srednju školu, priče o izvanserijskim talentima i rješenjima koja pojedinci bacaju iz džepa kao od šale djelovat će ti pomalo apstraktno i zbunjujuće. Super je kad u takvom periodu naiđeš na top profesionalce, koji u svakom intervjuu naglašavaju koliko je šljaka bitna i na kraju presudna.

Mnogo je autora i autorica iz različitih područja koji su me u određenom periodu inspirirali ili čiji rad jednostavno volim, ovo su samo neki od njih: Milton Glaser, Cy Twombly, Jean-Michel Basquiat, Robert Rauschenberg, Guy Bourdin, Boris Bućan, Alex Webb, Stefan Sagmeister, Jessica Walsh, Paolo Sorrentino, David Byrne, Michel Gondry, Vanja Cuculić, Vedran Klemens, Imelda Ramović, Lonac te Nebojša Cvetković, s kojim sam jedno vrijeme zajedno radio i od koga sam imao prilike učiti.

(Visited 351 times, 1 visits today)

Komentari