Amanda Gorman: „Naučili smo da tišina nije uvijek mir”
Inauguracija 46. američkog predsjednika Joea Bidena za male je ekrane prikovala ljude diljem svijeta. Ovaj događaj dugo je iščekivan, a cijela američka nacija, kao i svijet, nadaju se da će napokon prosvijetliti sunce koje će zasjeniti oblake koji su se nadvili nad nama. Osim emotivnih izvedbi Jennifer Lopez i Lady Gage, inauguraciju američkog predsjednika upotpunila je i 22-godišnja pjesnikinja Amanda Gorman, koja je u petominutnom govoru jasno ukazala na probleme s kojima se SAD susreće, ali iznijela i nadu u bolju budućnost.
Cum laude nacionalna pjesnička laureatkinja
U dobi od samo 16 godina Amanda je postala mladom pjesničkom laureatkinjom svoga rodnoga grada Los Angelesa, a nakon samo tri godine, kada je diplomirala sociologiju na harvardskom sveučilištu, dodijeljena joj je i titula nacionalne mlade pjesničke laureatkinje, prve crnkinje i prve žene u američkoj povijesti koja je zadobila taj naslov. Amanda je 2013. godine postala delegatkinja UN-a na što ju je nadahnuo govor Pakistanke Malale Yousafzai, dobitnice Nobelove nagrade za mir i jedne od aktivistkinja za prava djece.
Nastup na inauguraciji kao nada u bolju budućnost
Amanda je javnosti već otprije poznata po inspirativnim govorima te autorskim pjesmama u kojima progovara o svojoj životnoj priči zalažući se za društvene promjene i politički napredak. S pjesmom “In This Place: An American Lyric” nastupila je 2017. godine u Kongresnoj knjižnici prilikom inauguracije pjesničke laureatkinje Tracy K. Smith.
Trenutna prva dama SAD-a, Jill Biden, sama je zatražila da Amanda nastupa na predsjednikovoj inauguraciji, na što je ona pristala. U tu je svrhu napisala pjesmu „The Hill We Climb” kojom će, kako se nada, započeti nova era američke demokracije u kojoj će se Amerikanci ujediniti i zajednički boriti protiv neravnopravnosti. S pisanjem pjesme završila je dan nakon incidenta Trumpovih pristaša na Kapitolu početkom ove godine.
Svjetlo uvijek postoji
„Naučili smo da tišina nije uvijek mir”, rekla je, time nastojeći ukazati na važnost javnog istupanja i aktivne borbe za vlastita prava. Kao crnkinja, Amanda je na vlastitoj koži osjetila bič diskriminacije, no vjeruje da Sjedinjene Američke Države mogu i moraju napredovati, jer svjetlo uvijek postoji. Ljubav i nada kao glavni pokretači mogu dovesti do kidanja lanaca i rušenja barijera koje su oduvijek postojale u američkom društvu – samo ako se građani osude boriti.
Majka kao najveći uzor u pisanju
Strast za poezijom i pisanjem Amanda gaji već od trećeg razreda osnovne škole, na što ju je poticala njena samohrana majka Joan Wicks, jedan od njenih najvećih uzora. Isprva se bojala javnih nastupa zbog govorne mane koja joj je onemogućavala izgovor određenih slova. No, danas samouvjereno govori o svojoj životnoj priči i potiče ljude da podignu glas „jer šutnjom neće postići ništa”. Da bi odagnala strah prije nastupa, pomažu joj rituali, poput slušanja izvrsnih govornika, kao što je Martin Luther King. Amanda je, unatoč govornoj mani, odlučila pogledati u oči svojim strahovima, za koje kaže da su joj vjetar u leđa, dajući joj snagu da prebrodi sve nedaće.
Smatra kako se upravo zbog svojih slabosti i okrenula poeziji i pričanju priča. Budući da je poezija mnogima strana, a nekima nažalost i nedostupna, Amanda nastoji svima pružiti priliku da uživaju u poeziji, jer iako neće svi postati odlični pjesnici, ipak imaju pravo osjetiti moć poezije. 2016. osnovala je i neprofitnu organizaciju pod nazivom „One Pen One Page” kojom nastoji potaknuti mlade ljude na kreativno izražavanje, vjerujući da jedno dijete, jedna olovka i jedan papir mogu promijeniti svijet na bolje.
Poezijom do borbe za pravdu
Za Amandu, poezija je most koji spaja ljude, ali i način kojim može izreći svoje političko uvjerenje i zalagati se za društvene promjene. Stoga u svojim pjesmama ponajviše progovara o politici, nepravdi, neravnopravnosti, a od 16. godine istupa i kao feministkinja. Izrazila je želju da postane predsjednicom te se nada kako će se to ostvariti 2036. godine.
Amandi se nesumnjivo smiješi svijetla budućnost. Osim političkih ambicija, posvećuje se i pisanju te do rujna ove godine planira objavljivanje svoje zbirke pjesama „The Hill We Climb” i projekta za mlade pod nazivom „Change Sings: A Children’s Anthem”.
Amandin govor primjer je svima nama, poticaj da progovorimo o svojim problemima i izborimo se za prava koja nam pripadaju. Ponekad se bojimo iznijeti istinu, no šutnja nas nikad neće dovesti do napretka, a pasivnost će samo raspiriti vatru i uzrokovati kolaps. Stoga, neka se čuje naš glas, naša želja za boljom budućnosti i vjera u ravnopravnost. Neka i oni koji šute napokon podignu glas.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
