Top 10: Tame Impala – Najljepše pjesme o egzistenciji i ljubavi
Na pulskoj će se pozornici ovog ljeta predstaviti i Kevin Parker s poznatim australskim psihodeličnim projektom Tame Impala. Uzbudljive dvije koncertne večeri u ovom prekrasnom morskom gradiću otvorit će indie rock sastav Arctic Monkeys, a glazbenu će idilu sljedećeg dana, 17. kolovoza, nastaviti Kevin Parker kojemu će ovo biti prvi nastup u Hrvatskoj. Tri godine prošlo je od njegove posljednje turneje Europom, a sada se s Tame Impalom vraća na svjetske pozornice te nekoliko dana prije dolaska u Hrvatsku nastupa na poznatom glazbenom festivalu Sziget, u Budimpešti.
Ulaznice još uvijek nisu rasprodane te ih možete nabaviti na Eventimu, a cijene se kreću od 250 do 550 kuna.
Parker – Homo universalis
Tame Impala naziv je samostalnog psihodeličnog projekta australskog glazbenika Kevina Parkera. Parker piše tekstove pjesama, snima, izvodi i producira sve glazbene uratke. Ipak, na turnejama ga vjerno prate Dominic Simper (gitarist), Jay Watson (gitarist, vokal), Cam Avery (gitarist, vokal) i Julien Barbagallo (bubnjar). Parkerova izvrsnost dolazi do izražaja u svakoj pjesmi, u što ćete se i sami uvjeriti preslušavajući pjesme koje sam odabrala za vas.
1. Posthumous Forgiveness
Posljednji studijski album iz 2020. „Slow Rush” izrodio je mnogobrojne odlične pjesme, a meni je najdraža upravo ova. Pjesma je autobiografska, Kevin se prisjeća svog preminulog oca Jerryja, koji je bio njegova inspiracija u glazbenom stvaralaštvu. Otac je Kevina uveo u glazbeni svijet koji je ubrzo postao njegov drugi dom. Kevin je s ocem imao vrlo blizak odnos, njegova smrt ostavila je veliku prazninu.
Pjesma se dotiče teme oprosta; Parker teška srca oprašta svom ocu što je ostavio njega i brata da se sami suočavaju s okrutnom stvarnošću. Otac nije počinio samoubojstvo kako bismo možda pomislili, no Parker je duboko pogođen njegovom smrću i razočaran jer otac neće imati priliku vidjeti kako se on razvija u uspješnog pjevača. Cijela je pjesma zapravo jedna priča o odnosu s ocem, a jasno je uočljiva i tranzicija između prvog i drugog dijela. Pjesma traje šest minuta, što se možda čini neuobičajenim za modernu glazbu, gdje su skladbe sve kraće, no Parker ostaje dosljedan svojoj glazbi i stvara ju s podjednakim žarom neovisno o vremenu u kojem živi.
2. Borderline
Još jedna pjesma s najnovijeg albuma, koja je objavljena već 2019. godine kao najava izdanja, no kasnije je ipak izmijenjena kako bi se bolje uklopila u posljednji studijski uradak. Izraz “borderline” označava Parkerovo psihičko stanje; on se nalazi na ivici, raskoljen između patnje i užitka, a u duši osjeća veliku prazninu.
Pjesma se bavi egzistencijalnim pitanjima, raspravlja o životnim vrijednostima, ali donosi i krajnju tranziciju, odnosno vjerovanje da slijedi svijetla budućnost koja će zasjeniti mračnu prošlost.
3. Mind Mischief
Mind Mischief nalazi se na drugom studijskom albumu „Lonerism” iz 2012. godine. I u ovoj pjesmi do izražaja dolazi Parkerova svestranost; osim što je autor teksta, pjeva i pokriva sve prisutne instrumente.
Pjesma govori o djevojci koju je lirski subjekt izrazito volio, no ona se poigravala s njegovim emocijama. Tako govori: „Please, no more playing with my heart” (Molim te, ne poigravaj se više s mojim srcem) te joj sugerira da pronađe pravu ljubav kako više ne bi opterećivala njegov um. Najviše je razočaran jer je bio siguran u svoju ljubav, no ona ga je iznevjerila.
4. The Less I Know the Better
Jedna od najpopularnijih i najpriznatijih pjesama bez imalo razmišljanja upravo je The Less I Know the Better, objavljena 2015. kao dio trećeg studijskog albuma „Currents”. Također, vjerojatno i prva pjesma koja mnogima padne na pamet kada čuju za Tame Impalu. Pjesma koju sam često čula na još uvijek neprežaljenoj Stojedinici.
Jedna od onih koja odmah uđe u uho te iz njega nikako ne izlazi. Parker je jednom prilikom rekao da ova pjesma ne bi trebala biti dio albuma jer previše podsjeća na disco glazbu, pa ju je čak želio predati Marku Ronsonu, poznatom britanskom producentu koji je do sad surađivao s poznatim glazbenicima kao što su Bruno Mars, Lady Gaga i Adele. Ipak u konačnici to nije učinio te se naposljetku takav poletan i drugačiji zvuk pokazao kao puni pogodak.
Pjesma govori o neuzvraćenoj ljubavi zbog koje Parker pati. Djevojka koju voli nalazi se s drugim mladićem po imenu Trevor. Ona govori Parkeru neka ju čeka, da će za deset godina biti zajedno, na što Parker odgovara: „Just don’t make me wait forever” (Samo me ne tjeraj da čekam zauvijek).
5. Feels Like We Only Go Backwards
Kao i The Less I Know The Better, i ova je pjesma jedna od najpoznatijih i najuspješnijih u cjelokupnom Parkerovu opusu. Nalaze se na istom albumu „Lonerism” iz 2012. Te je godine Feels like we only go backwards proglašena najboljom pjesmom.
Kao i Alexu Turneru, djevojke su Parkeru vječna inspiracija za pisanje tekstova pjesama. Ovdje on govori o odnosu u koji jedino on ulaže trud i nastoji uvjeriti sebe da njegova bolja polovica gaji podjednake osjećaje. Nažalost, iako se nada da će stvari krenuti na bolje, čini se da sve ide unazad.
6. Lost in Yesterday
Vraćamo se na posljednje izdanje, „Slow Rush”. Klasičan Tame Impala zvuk koji ne možete ne primijetiti ako ste barem malo upoznati s njegovom glazbom. Premda se ova pjesma nalazi tek na šestom mjestu, meni je jedna od najdražih ikad (toliko o tome da je vrlo jednostavno napraviti selekciju).
Parker govori da boli kad se prisjećamo svoje prošlosti i da ćemo ju jednog dana trebati ostaviti iza sebe, premda je tu činjenicu vrlo zahtjevno osvijestiti. Naglašava da je najvažnije osvrnuti se na sadašnji trenutak i živjeti iz dana u dan, ne razbijajući glavu o onome što smo mogli učiniti. Fascinira me koliko je moguće poistovjetiti se sa svakom pjesmom, kao da me je Parker poznao u dušu.
7. Let It Happen
Let It Happen uvertira je u album „Currents”. Zanimljivo je da je pjesma snimljena na različitim lokacijama diljem svijeta, traje gotovo osam minuta, a Parker se poigrava s različitim, kreativnim uzorcima napravljenima tipkovničkim samplerom.
Parker je rekao da je ideju za pjesmu dobio kad se približavao svojoj hotelskoj sobi u Oklahomi. Nadalje, refren je nastao na glazbenom festivalu u Mađarskoj ili Turskoj, a srednji je dio osmislio u vlaku. Ponovno je vidljiv njegov, gotovo nerealan, talent za glazbeni izričaj.
Pjesma govori o pokušaju pronalaženja sebe u kaotičnoj svakodnevici koja se nimalo ne uklapa u tvoju osobnost. No, koliko god se čovjek pokušava isključiti, shvaća da je najbolja solucija pomiriti se s činjenicom da se nalazi ovdje gdje je, premda mu to nije po volji. S takvim se osjećajem većina može poistovjetiti u određenoj životnoj fazi, kada smatramo da ne pripadamo okolini, ali ipak moramo naučiti koegzistirati za vlastito dobro.
8. Yes I’m Changing
I dalje ostajemo na istom albumu, čini se kao da su sve pjesme toliko dobre da ih se jednostavno ne može izostaviti. Naišla sam na jednu interpretaciju ove pjesme koja kaže da je pjesma zapravo nastavak Feels Like We Only Go Backwards. Da imamo priliku pratiti čovjeka koji prolazi tranzicijsku fazu iz neodlučne osobe koja druge stavlja na prvo mjesto i uvjerava samu sebe (premda zna da je lažno) da su joj osjećaji uzvraćeni, u osobu koja je napokon svjesna stvarne situacije i potrebe da promijeni svoj način razmišljanja.
Mogućnost da je ova pjesma zapravo nastavak Feels like we only go backwards produbljuje smisao glazbe koja povezuje. Posebno mi se urezao u pamćenje stih: „They say people never change but that’s bullshit, they do”. Parker uvijek zna pogoditi pravu riječ.
9. New Person, Same Old Mistakes
Nikako da se odvojim od albuma „Currents” koji je teško opisati riječima jer se sve one čine toliko male naspram veličini ovih umjetničkih djela. Čini se da se ovaj album fokusira na ljudsku egzistenciju, mijenjanje samoga sebe, ali i prihvaćanja svojih mana i pogrešaka u trenutku kada je to najzdravije za osjećaj unutarnjeg mira. Da, osjećam se kao sasvim nova osoba, ali radim one jednake stare pogreške. Parkera za životnog gurua!
10. Elephant
Kao šećer na kraju, vraćamo se nešto starijem izdanju iz 2012. koje pripada albumu „Lonerism”. Sam Parker rekao je da je ova pjesma jedan od njegovih najstarijih uradaka, koji je dugo bio skriven. Svirali su ju često na tonskim probama, no nikad nije bila studijski snimljena.
Parker je odlučio da se uvrsti na album, i naravno, nije pogriješio. Premda ju je u početku smatrao pomalo plitkom, sada ju cijeni, jer je stvorio lika koji prema njemu savršeno prikazuje egoistične ljude, koje u ovom slučaju simbolizira slon.
Oni smatraju da su važniji i veći od svih ostalih te zbog toga imaju pravo vrijeđati druge. Parker često koristi metafore u svojim tekstovima, zbog čega je vrlo zanimljivo proučavati njihovo značenje. Ljepota u tome je što takve pjesme nisu univerzalne, odnosno svatko od nas ih može shvatiti na sebi svojstven način, što je zapravo i smisao glazbe za dušu.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
