Zašto je anketa o nejednakosti među umjetnicima koji žive od struke u SAD-u loša odluka?
Prije nekoliko dana tvrtka BFAMFAPhD objavila je studiju u kojoj tvrdi kako SAD ima veliki problem s diverzitetom unutar umjetničke struke, tj. s omjerom umjetnika koji žive od svoje umjetnosti. Pod kategorijom umjetnika smatrali su ne samo vizualne umjetnike već i pisce, glumce, performere, fotografe, glazbenike, pjevače, producente i redatelje. Studija je provedena na više od 1,4 milijuna ispitanika i 2 milijuna studenata umjetničkih studija. U obzir su uzeti omjer rasa unutar SADa koji je sljedeći: 63,2% su bijelci, 12,3% crnci, 5% azijati i 16,6% latino.
Došli su do zaključka o problemu raznolikosti tumačeći podatke u kojima je u samom početku bijela rasa jača po brojnosti. Anketa kaže da su 77,6% umjetnika koji žive od svog rada bijelci. Što se tiče ostalih rasa, rezultati su: 7,5 % su crnci, 3,9 % azijati, a 8,3 % latino. Kada su obradili podatke o studentima umjetničkih sveučilišta dobili su podatak da su 80,8 % polaznika bijelci, 4,4 % crnci, 7,0 % azijati i 5,7% latino, a 83% studenata koji rade za vrijeme studija u svojoj struci su bijelci. Da sama anketa nije dovoljno beskorisna pokazuje i podatak o problemu zastupljenosti spolova među onima koji se uzdržavaju od svog rada. Muškaraca je 55%, a žena 45%. Čovjek zdravog uma ne može vidjeti šovinizam ogromnih razmjera kada je razlika u zdravih 5%, ali ova anketa to uspijeva tako prikazati, ili barem onaj koji ju je na takav način prezentirao javnosti.
Koristan podatak jest taj da u rezultatima piše kako 40% ljudi koji žive od umjetnosti nemaju nikakvu diplomu s umjetničkih sveučilišta, a 7 od 10 najskupljih sveučilišta u SAD-u ima titule upravo takvih studija. Samo 15,8% umjetnika imaju diplome s umjetničkih sveučilišta. To znači da studiranje na takvim studijima potencijalno baca polaznike u veliki dug bankama, ali je ujedno i ohrabrujuće za one koji si ne mogu priuštiti studij, a imaju veliku motivaciju i talent za umjetničku struku. Amaliza pokazuje kako je u SAD-u ipak najvažnija zarada, a ne poboljšanje struke s potencijalnim progresivnim pristupima. Ipak je napomenuto da anketa ima neke mane. One obuhvaćaju uzimanje u obzir sve registrirane umjetnike u agenciji, ali ne i pitanje umjetničkog posla kao primarnog posla ili dodatnog izvora prihoda. Važna im je samo registracija.
SAD ima problem s nejednakošću, ali taj problem ne objašnjava ovakvu smiješnu anketu. Ako je ona koncipirana kao nešto što bi služilo samo kao pokazatelj trenutnog stanja, ona ne smije biti tumačena kao potencijalno oružje u vječnoj, sada pomalo patetičnoj, borbi za jednakost. Ona može služiti samo dodatnom potpirivanju vatre gdje tenzije već postoje. Sama činjenica da se anketa bori protiv rasne nejednakosti, a koristi termine kao što su bijelci, crnci, azijati- je rasistička. Nigdje se ne spominju ljudi. Naravno da će u zemlji biti većina bijelaca umjetnika kada ih u toj državi ima više od bilo koga drugoga. Bijelci imaju tendenciju više se prilagođavati tržištu i naravno da će biti zastupljeniji kada se lakše komformiraju zahtjevima duha vremena, dok su ljudi koje se klasificira kao manjine skloniji stvarati teme koje će prolaziti više kod pripadnika vlastite manjine. Kažu da na listi 100 najprodavanijih umjetnika nije prisutna niti jedna žena. Podatak nije poziv svih feminističkih udruga na ratni krik, već pokazatelj da mora proći još vremena prije nego postanu zastupljenije. Činjenica je da je zapadnjačka kultura imala preko dvije tisuće godina muškarce koji su bili i još se tretiraju najvećim umjetnicima povijesti čovječanstva. Ako su bili voditelji nekih radionica, a da su u njima radile žene to ništa ne vrijedi jer je djelo potpisano samo imenom voditelja radionice. Imena žena su nažalost prešućivana u pregledima povijesti umjetnosti, ali su prisutnija u umjetnosti dvadesetog stoljeća. Mali period u usporedbi s povijesti civilizacije. Uostalom, prije će neki likovno nepismen bogataš koji aspirira poznavanju umjetnosti kupiti Van Gogha za 700 bilijuna dolara nego neko djelo Kiki Smith.