Otto Muehl – Izložba u New Yorku: Ljudsko tijelo kao alat u izričaju
Galerija Maccarone u West Villageu predstavlja ekspresionističke slike po kojima je umjetnik prskao boju i na koje se zalijetao vlastitim tijelom pred, kako kustos kaže, pedesetak ushićenih članova svoje komune u Friedrichshofu pokraj Beča. Uz slike su priložene i tri snimke koje dokumentiraju njihovo stvaranje. No, to nije jedina izložba u kojoj Hubert Klocker preuzima ulogu kustosa. Paralelno s onom posvećenoj isključivo Muehlu, izložba Rite of Passage: The Early Years of Viennese Aktionism, koja je smještena u galeriji Hauser & Wirth Muehleu priključuje ljude s kojima je surađivao u skupini Bečkih akcionista. U pitanju su Gunter Brus, Hermann Nitsch i Rudolf Schwarzkogler.
Bečka grupa bila je jedna od najekstremnijih u svojem postojanju zbog neposjedovanja straha u propitivanju granica koje je tadašnje društvo postavljalo. Kod njih nije postojalo nešto preko čega nisu mogli prijeći jer su sve radili u ime umjetnosti, a umjetnost je bila istina i nju se trebalo prestati odvajati od života. Taj je njihov program uključivao svođenje kazališta na ono što zapravo i jest, a to je krvoproliće. Snimali su se video zapisi o vlastitim kastracijama, a niti državne himne nisu bile zapostavljene. Brus to dokazuje pjevajući austrijsku himnu i obavljajući nuždu pred auditorijem. Zbog toga je morao pobjeći u Berlin kako bi izbjegao kaznu od pola godine zatvora, ali je dokazao da nema istinske slobode govora.
Muehl, uza sve te performanse koji se se odvijali od 1960.-1971., najdalje u svojoj umjetnosti odlazi osnivajući komunu u blizini Beča. Na prvom svjetskom festivalu porno filmova u Amsterdamu 1970., The Wet Dream Festivalu, okupio je ljude koji su se tada smatrali alternativnima i slobodnima u svojoj seksualnosti. Otto Muehl bio je onaj koji je trebao održati performans. On je bio nešto poput dežurnog umjetnika koji bi elevirao događaj na neku drugu razinu. Kada je nag donio gusku i nož na pozornicu te se u publici počelo pričati što će napraviti, jedan Britanac otima mu gusku iz ruku i oslobađa je iz zgrade. Pričalo se kako će Muehle dekapitirati gusku i zabiti njezino tijelo goloj ženi kraj sebe u vaginu. To su bile spekulacije, ali se iz toga iščitava koliko je daleko bio spreman otići u ime nečega u što je vjerovao. Publika još nije bila spremna za takve stvari i ne mora značiti da ikad i treba biti spremna za tako nešto. Te godine okuplja istomišljenike s kojima se seksualno oslobađa od okova društva i osniva komunu prvo u Beču, a zatim s puno većom bazom u Friedrichshofu, kasnije s podružnicama diljem Europe.
Svojim djelovanjem pokušao je pokazati i dokazati ljudima da žive u konstruktima društva koje ih odgaja kako bi bili poslušni. Pojava takvih ličnosti ne samo u Beču, već diljem svijeta u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata pokazuje potrebu odmaka umjetnosti od onoga što je do tada bila. Oni su se makli od kiparstva, od slikarstava ili grafike. Oni koriste svoja vlastita tijela kao alate za prikazivanje svog izričaja, kao neposredni efekt neke slike ili kipa na osobu. Oni su ljudi koji su htjeli tu neuhvatljivu formu koja je uvijek zamaskirana u šarene pakete prikazati kao nešto svakodnevno i prijeko potrebno, istinito. Oni nam nisu htjeli lagati, ali su možda bili prebrutalni i stoga ostaju kao dokument vremena kada su se vizualni umjetnici morali drugačije izražavati.
