BELFAST: Filmski memoar Kennetha Branagha o rodnom gradu
Jedan od filmova koji je sasvim nenametljivo (i najava onoga što slijedi na dodjeli Oscara) ušao u utrku za velike filmske nagrade je novi film Kennetha Branagha „Belfast“. Film je nedavno bio nominiran za Zlatni globus za najbolji film – drama, dok je Branagh bio nominiran za Zlatni globus za najboljeg redatelja i odnio nagradu za najbolji scenarij. Nominirani su bili i dio od inače sjajne glumačke ekipe: Caitríona Balfe, Jamie Dornan i Ciarán Hinds. U filmu igraju i Jude Hill, Judi Dench te Lewis McAskie.
Idealizirani grad u mračnim vremenima
„Belfast“ je filmski memoar, coming-of-age drama, inspirirana Branaghninom djetinjstvom u predgrađu Belfasta kasnih 1960-ih, razdoblju kada započinje sjevernoirski sukob (The Troubles), jedan od najdugotrajnijih i najkrvavijih sukoba u suvremenoj Europi. Branagh smješta priču upravo u 1969. godinu kada su na brojne katoličke kuće, škole i poslovne zgrade bili bačeni Molotovljevi kokteli te prati devetogodišnjaka Buddyja (Jude Hill), čiji se idiličan mikrokozmos u trenu preokrene.
Prijateljsko susjedstvo u kojem su protestanti i katolici do tog dana živjeli jedni pored drugih odjednom postaje bojno polje gdje se dižu barikade, sukobi s policijom su svakodnevica, a lokalni nasilnici su u kampanji da se „očisti zajednica“ od katoličkih stanovnika. Unatoč rastućem nasilju, film je utemeljen na mladenačkim sjećanjima na grad: družba u susjedstvu, prve ljubavi, prvi filmovi u kinu…
Branagh ne ulazi u propagandu, ne zauzima strane te uspijeva snimiti, naizgled, apolitičan film o političkom. U pozadini priče su okidači za nadolazeće nasilje – nejednakosti i podjele kod irske radničke klase i maloj zajednici koje su uživale određeni stupanj integracije. Buddyjeva obitelj ima problem s novcima i dugova, stariji imaju zdravstvenih problema, vanjski WC te sanjaju neki novi život daleko od Belfasta, možda Sydney ili Vancouver koje gledaju u brošurama. Čak i vjerske šale uglavnom idu na račun obiteljskih protestantskih predrasuda.
Autoreferencijalnost i posveta popularnој kulturi
Vjerojatno najveća kvaliteta „Belfasta“ je kamera Harisa Zambarloukosa koji s Branaghom radi posljednje desetljeće. Crno-bijela fotografija daje mu gotovo dokumentarni izgled, kao i krupni planovi te dinamična montaža, posebno za dramatične scene. Ideja je bila gledateljima dati utisak kao da gledaju ekran crno-bijelog televizora u Buddyjevoj kući, za razliku od velikog platna i Technicolor filmova koje Buddy gleda u kinu. „Belfast“ obiluje referencama iz pop-kulture iz tog razdoblja: Buddy i Will svaki tjedan prate „Zvjezdane staze“, obitelj ide u kino na glazbenu fantaziju „Chitty Chitty Bang Bang“ i na znanstveno-fantastični „Prije milijun godina“ s novom „hollywoodskom božicom seksa“ Raquel Welch u kožnom bikiniju; zatim Buddy s bakom gleda predstavu „Božićna priča“, kazališnu adaptaciju najpopularnijeg djela Dickensa, Branaghino sjećanje vlastitim glumačkim počecima. Tu je i autoreferencijalnost – u jednoj sceni Buddy čita strip o Thoru, liku kojeg je Branagh kasnije adaptirao za Marvel.
„Belfast“ je idealizacija rodnog grada, ljubavna posveta njegovog redatelja. Svakako, soundtrack Vana Morrisona je dio priče; Morrison je rođen u Belfastu, već je imao karijeru sa svojim bendom Them u istočnom Belfastu, a zatim je započeo svoju solo karijeru i izdao „Brown Eyed Girl” 1967. Njegova glazba je neraskidiv dio redateljevog djetinjstva. Glazba je, koja kao i filmovi, u tim mračnim vremenima bila bijeg u nepoznati i čarobni svijet.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.