navijačke
23. studenoga 2022.

Vrijeme čitanja: 10 minute Izvadite tu majicu s motivom hrvatske šahovnice s dna ormara, otvorite si pivo, kad ga već navijači u Kataru ne mogu popiti, i krenite s nama u potragu za navijačkim duhom.

2. studenoga 2022.

Vrijeme čitanja: 9 minute Na ovim našim prostorima žanr horora nikad nije u potpunosti zaživio, iako potencijal postoji. Pokušaja je bilo, a u nastavku vam donosim malu listu preoruka za gledanje.

Film

FRANCUSKA DEPEŠA: Andersonovo slabije filmsko izdanje

francuska depeša
Vrijeme čitanja: 3 minute

Najnoviji film Wesa AndersonaFrancuska depeša“ priča je koja je (ponovo) nastala s njegovim dugogodišnjim scenarističkim suradnicima Romanom Coppolom i Hugom Guinnessom te ponovo okuplja njegove omiljene glumce: Bill Murray, Tilda Swinton, Adrien Brody, Owen Wilson, Frances McDormand, Jason Shwartzman, Edward Norton, Saorise Ronan, ali i neka „nova“ imena kao Benicio Del Toro, Léa Seydoux, Timothée Chalamet, Elisabeth Moss

„Francuska depeša“ je film-posveta klasičnom novinarstvu i novinarskim redakcijama velikih časopisa koji su se u posljednjih deset godina jako promijenili ili, budući da se nisu mogli prilagoditi novom vremenu, zauvijek ugasili. Naslov filma je i naziv izmišljenog časopisa Francuska depeša, ispostava američkog dnevnog lista Liberty, Kansas Evening Sun, eksplicitno napravljen po uzoru The New Yorker i neke od njegovih klasičnih novinarskih zvijezda.

Značaj novinarske redakcije

The New Yorker je američki tjednik poznat po raznovrsnoj književnoj ponudi i humoru. Njegov osnivač, Harold W. Ross, objavio je prvi broj 1925. i bio urednik časopisa sve do smrti 1951 godine. Ross je ustanovio četiri osnovna književna naglaska časopisa: publicistiku, fikciju, poeziju i crteže te ponudio spoj reportaža i komentara, kratkih priča i poezije, recenzija i humora za sofisticiranu, dobro obrazovanu, liberalnu publiku. Rane godine New Yorkera sadržavale su redovite priloge pisaca i umjetnika kao što su Dorothy Parker, E. B. White te James Thurber. Godine 1946. časopis je ušao u povijest novinarstva posvetivši cijelo izdanje Hirošimi, a posebno se ističe članak Johna Herseyja. Prvi put u nekom američkom listu prikazane su posljedice američkog nuklearnog bombardiranja japanskoga grada.

Kod Andersona, Francuska depeša se objavljuje u periodu 1925. — 1975., kada je publikaciju osnovao Arthur Howitzer, Jr. (Bill Murray) sve do njegove smrti. Lik Arthura Howitzera Jr. upravo se temelji na Haroldu Rossu, dok je redakcija časopisa inspirirana novinarskim figurama poput Jamesa Thurbera i Jamesa Baldwina. Za razliku od The New Yorkera, Francuska depeša ima sjedište u Francuskoj, u imaginarnom gradiću Ennui-sur-Blasé gdje je Howitzer transformirao nedjeljni dodatak Libertyja, Kansas Evening Sun u putopis koji je ubrzo prerastao u književnu senzaciju.

Vizualno stilizirani triptih

Film je podijeljen u tri priče od kojih se svaka temelji na jednom članku  autora Francuske depeše te mini putopisom kao prologom u kojem Herbsaint Sazerac (Owen Wilson) upoznaje gledatelje s uredništvom te francuskim gradićem. Sazerac uvodi gledatelje u milje i situaciju te u prvih nekoliko minuta se prepoznaje tipična Andersonova kinematografija — sekvence povezane vrlo jednostavnim zapletom, izobilje gegova, slijed komičnih ili grotesknih događaja, nesvakidašnjih dijaloga, nostalgija prema prošlosti i skepsa prema budućnosti.

Prvi segment „The Concrete Masterpiece“ je članak umjetničkog kritičara J.K.L. Berensen (Tilda Swinton) i priča o Mosesu Rosenthaleru (Benicio del Toro), psihotičnom ubojici u zatvor koji ima dar za apstraktne slike. Drugi zatvorenik Julien Cadazio (Adrien Brody), koji je slučajno trgovac umjetninama, odlučuje kupiti Mosesov najnoviji rad i upotrijebiti svoje bogate ujake kako bi napravio buku u svijetu umjetnosti. Sve ide prema planu dok se Cadazio ne pojavi tri godine kasnije tražeći da vidi Mojsijevo najnovije remek-djelo.

francuska depeša
Foto: facebook.com/FrenchDispatch

U drugom segmentu, „Revisions to a Manifesto“, Lucinda Krementz (Frances McDormand) izvještava o „Šahovskoj revoluciji“, ustanku studenata koji počinje kao bijes zbog nedostatka pristupa u studentski dom i pretvara se u veliku revoluciju zbog studentskog regrutiranja u vojsku. Krementz se romantično povezuje sa Zeffirellijem (Timothée Chalamet), vođom revolucije, a kasnije piše dramu temeljenu na svom članku.

Zadnji dio, „The Private Dinning Room of the Police Commissioner“, govori o kritičaru hrane Roebucku Wrightu (Jeffrey Wright) koji opisuje kulinarske eskapade poručnika Nescaffiera (Stephen Park), policajca koji je ujedno i glavni kuhar svog odjela. Kada je sin šefa policije otet, Nescaffier koristi svoje kulinarske vještine kako bi spasio dan.

Slabo ostvarenje

Osim prepoznatljivog vizualnog stila, ovom Andersonovom filmu nedostaje dinamike, ali ima i neke scenarističke slabosti, za razliku od „Kraljevstvo izlazećeg Mjeseca“ ili „The Grand Budapest Hotel“. Čini se da je želja ostati dosljedan svojoj estetici na kraju svega previše pa je dojam mlak. Ono što se u filmu svakako ističe jest vizualni omaž francuskom redatelju Jacquesu Tatiju na početku filma: ured časopisa nalazi se na petom katu zgrade koja je identična onoj iz njegovog filma „Moj ujak“, kao i prolog Wilsona njegovom prvom cjelovečernjem filmu „Praznični dan“, dok scena s prometom u Ennui podsjeća na kultnu scenu iz filma „Vrijeme igre“.

(Visited 369 times, 1 visits today)
Be social
Što misliš o ovom filmu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari