KOŠNICA: Sjajan režiserski debi o traumama Balkana
Još od svjetske premijere na festivalu u Sundanceu, osvojivši čak 3 glavne nagrade, za najbolji film, režiju te nagradu publike u međunarodnom igranom programu, kosovski film „Košnica“ („Zgjoi“) redateljice Blerte Basholli dokaz je da se američka publika još nije zasitila filmova s Balkana koji se bave postratnim traumama. Svakako, glavni je preduvjet da je film dobar, što i jest u ovom slučaju.
„Košnica“ je bio i u užem krugu od 15 kandidata za Oscar za najbolji internacionalni film, ali nije uspio ući u pet nominiranih (možda je bio malo previše za članove Akademije da treću godinu zaredom imaju film s ovih prostora, nakon makedonskog „Medena zemlja“ i bosansko-hercegovačkog „Quo Vadis, Aida?“). Kako god, film je imao bogati festivalski život osvojivši više od 15 internacionalnih nagrada te ima redovna kino distribuciju u SAD-u i Europi.
Nasuprot tradiciji
Blerti Basholli je trebalo deset godina da istinitu priču o Fahriji Hoti prikaže na platnu. Odlična glumačka ekipa su Yllka Gashi, Çun Lajçi, Aurita Agushi i Kumrije Hoxha. Fahrijin muž nestao je za vrijeme rata na Kosovu 1999. godine. Godinama kasnije pčele koje je uzgajao prestaju proizvoditi med. Prisiljena pronaći novi izvor prihoda, Fahrije polaže vozački ispit i počinje proizvoditi i prodavati domaći ajvar u gradu.
Njezina ambicija da bude neovisna nije dobrodošla u sredini. Duboko tradicionalna i patrijarhalna seoska zajednica njezinu neovisnost dočekuje s agresivnim otporom. Muškarci koji sjede u lokalnom kafiću razbijaju prozor automobila i prozivaju je. Njezina kći tinejdžerica (Kaona Sylejmani) i njezin mlađi sin su protiv toga; svekar također. Ignorirajući napade, Fahrije ustraje u svojim naporima i udružuje snage s ostalim ženama kako bi se međusobno osnažile i postale financijski neovisne.
„Košnica“ je film koji prikazuje složenost obiteljskih obveza i održavanja tradicije; što se događa kada se krše norme te ljudska potreba da se krene naprijed. Basholli je napravila društveno angažirani film koji se bavi hegemonijom patrijarhata i tradicionalizmom kao kulturnim fenomenima, ali, u isto vrijeme, u određenom povijesnom i geografskom kontekstu. Također, dok se tisuće civila i dalje se vodi kao nestali, nijedno zatvaranje i „sretan završetak“ nije moguć.
Pričanje priča i suočavanje s traumom
Geoestetika Balkana, studija slika i mapa skrivenih metafora i zapleta obuhvaća i traumatizirani pejzaž. Rat se preispituje kroz vizuru traumatiziranih pojedinaca. Pojedinačna iskustva i sjećanja trebaju iscrtati kolektivnu traumatsku memoriju. Traumatično sjećanje opsesivno se vraća na dvije vremenske točke: izgubljeni objekt prije destrukcije prošlosti rekreirane u sadašnjost te idila i perfekcija. S jedne strane, nastoji stvoriti povijesni kontinuitet krećući se prema sadašnjosti i budućnosti predstavljanjem traumatskih događaja iz prošlosti koji su, paradoksalno, odsutni i prisutni. Zaboravljena prošlost zapravo ne zamjenjuje sliku današnjice, nego prolazi kroz nju.
Trauma u „Košnici” protkana je čitavim filmom; u selo kao kolektiv gdje je izvršen jedan od najvećih masakara tijekom rata i kroz svaku individuu kroz različite načine suočavanja s njihovom boli i neizvjesnošću.
„Ljudi pričaju i uvijek će pričati”, kaže jedna od žena koje prave ajvar. Priče o žrtvama ispričane su iz ženske perspektive, ali i kroz ženski pogled, ne prepričavajući samo povijest nasilja i gubitka, već, što je još važnije, preživljavanja i života koji se nastavlja. U nekoliko scena žene su okupljene u jednoj sobi, kao u pčelinjoj košnici te su svjedokinje-naratorice tog nasilja i gubitka koje su preživjele.
Film iznosi najdublje istine, već poznate iz drugih filmova o ratu — da je teže nastaviti živjeti nego preživjeti, da nas gubitak i nasilje uokvireno zamršenim odnosom između „sjećanja i sudjelovanja“ tjeraju da prepoznamo višestruke uloge koje igramo u „političkom tkivu tog vremena“.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
