“Blizina svega” (A.Z. Stolica): Od oglasa do uranjanja u intimno
Često, prije nego počnem pisati o nekoj knjizi, upišem njezin naslov u tražilicu da vidim ima li što zanimljivo. Tako sam sada upisala i „blizina svega“ bez imena autora. Prvih par stavki bili su članci o samoj knjizi, a malo nakon njih – oglas: Opatija stan/apartman, u prvoj zoni, blizina svega.
Ta sintagma može govoriti mnogo, a može i ne reći ništa i kao takva vrlo je pogodna za naslov knjige, posebno zato jer ostavlja čitatelju prostora da promišlja, a ostavljanje prostora za promišljanje karakteristika je dobre književnosti. Naslov je sam po sebi vrlo poetičan i, jednostavno rečeno, vrlo uhu ugodan, nekako domaći i prisan. A takva je, naime, i ova knjiga. Čak i naslovnica (čiji dizajn potpisuje Mislav Lešić) funkcionira kao sastavni dio cjeline uz sam tekst. Očigledno jutarnja vožnja autobusom punim putnika čita se kao jedna od crtica u knjizi i već ona nam je beskrajno bliska i već ona pobuđuje neke emocije i reakcije. Baš kao da je jutarnja vožnja kojom se otiskujemo na put u nadolazeći tekst i baš kao i ostatak priča i crtica, i ona je bolno poznata.
Jedna rečenica nad kojom vrijeme stane
Već sam prije čitanja imala stanovita očekivanja jer je Blizina svega knjiga koja je odmah po izlasku naišla na dobre reakcije pa je tako o njoj i Miljenko Jergović napisao jedan vrlo afirmativan i kvalitetan tekst. Kad sam ju dobila na čitanje odmah sam ju strpala u torbu i jedva dočekala prvu kavu na kojoj se mogu baciti na svoju omiljenu rabotu. Tako, u kafiću pored Filozofskog, u ugodnom brundanju i mrmorenju studenata i profesora na pauzama, upustila sam se u tu avanturu. Što sam očekivala? Ne znam. Ali dobila sam mnogo više od toga.
Radnje nema, ali na kraju možete složiti sve kockice i dobiti cjelovitu priču, iako ona nije ono što ovaj tekst drži na okupu. Usudim se reći da je to što ga drži osjećaj. Osjećaj i toplina pripovijedanja, ali ne ona toplina na koju inače mislimo kad karakteriziramo neki tekst, ne toplina koja vrije emocijama, nego ona neka koja dira točke u nama i za koju nemamo dobrog objašnjenja, bar ne onakvog kakvo bi se moglo složiti riječima. Događalo se tako da se jedna crtica sastoji od samo jedne rečenice i da nad njom vrijeme stane i ja vidim čitav jedan život navaljen na njezina krhka leđa. Jedna od takvih rečenica je i ova:
„Gore sva četiri žmigavca na parkiranom autu pogrebnog poduzeća.“
I doista, tragedija ove rečenice je golema, a ona je opet tako nevino jednostavna, izdvojena od ostalih crtica, od ostalog teksta, tako strši i zuri u čitatelja dok čitatelj zuri u nju i osjeća. Pomalo me podsjetila na onu najkraću priču koja se pripisuje Hemingwayu: „For sale: baby shoes, never worn.“ Vjerujem da ćete se složiti sa mnom da ove dvije mikropriče imaju vrlo sličnu težinu i kao što mogu funkcionirati kao dio cjeline, savršeno dobro funkcioniraju izdvojene iz konteksta. Jer, realno, kontekst im nije potreban, one ga nose u sebi kao teret od tisuću tona.
Brzo okretanje stranica i jednako brza izmjena emocija
Iako se Blizina svega sastoji i od duljih pasusa, često su najupečatljivije baš ove male „šake u oko“ koje tako izdvojene tjeraju čitatelja da osvijesti najobičnije svakodnevne situacije koje najčešće i previđa: autobusne postaje, letke, riječ siporeks, rečenice nasumično pokupljene u javnom prijevozu, jasno, prisluškivane… Sve one male stvari koje čine cjelinu, a koje nam nisu dovoljno bitne da ih pamtimo, da ih uopće osvijestimo kao postojeće. To neprestano očuđivanje svakodnevnoga upravo je ona svježina koja mi je dobrodošla, a nisam ni znala da ju trebam. Već dugo mi se nije dogodilo da ovako brzo okrećem stranice, a da nije riječ o nekom krimiću ili hororu u kojem želim vidjeti što će se iduće dogoditi likovima. Ovo je bio jedan čisti užitak u tekstu kakav nisam osjetila već dugo.
Možda baš zato što je Blizina svega jedna vrlo intimna proza, ali opet neopterećujuća, sa zdravom dozom humora tako da ćete se mnogo puta tijekom čitanja uhvatiti kako se smijuljite ili ćete se čak i koji put grohotom nasmijati, ali nemojte se iznenaditi ni ako vam se grlo stisne, a na oko navre koja suza. Lijepa je ovo i nepretenciozna knjiga, lagano, a opet nikako banalno štivo s kojim ćete se na kraju nevoljko pozdraviti želeći da postoji barem još koja stranica. Ante Zlatko Stolica svakako je glas hrvatske književnosti za koji se nadamo da ćemo ga u budućnosti često slušati.
