Davor Šišović: “Pisci jedne nacionalne ili regionalne scene se moraju poznavati; ako je svatko pao sa svog vlastitog Marsa teško da književno može biti aktualan i zanimljiv”
Davor Šišović novinar je, publicist, urednik, književni promotor, rođen 1965. godine. Živi i radi u Pazinu kao novinar Glasa Istre. Jedan je od utemeljitelja i suorganizator je pazinskih književnih manifestacija “Put u središte Evrope” (međunarodni susret izdavača), “Dani Julesa Vernea”, Festival fantastične književnosti i SF-konvencije “Istrakon”. Urednik je godišnjih zbirki Istrakonovog natječaja za kratku SF&F priču, i godišnjih zbirki Festivala fantastične književnosti u Pazinu, uređivao je i izdanja pazinskog “Jules Verne kluba”, a za “Nakladu Zoro” iz Zagreba uređivao je SF biblioteku WARP i horor biblioteku MRAK. Koautor je nagrađene monografije Nikola Tesla – I bi svjetlo!. Prikaze SF&F knjiga piše u Glasu Istre, književnim časopisima i na blogu “Knjiga za plažu”, a godišnje vodi tridesetak književnih tribina u Hrvatskoj i inozemstvu. S predavanjima, izlaganjima i književnim promocijama sudjelovao je na SF konvencijama i festivalima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori, Sloveniji, Francuskoj, Italiji i Njemačkoj, a tekstovi su mu objavljivani i na talijanskom, engleskom, francuskom, nizozemskom, njemačkom, španjolskom, japanskom i kineskom jeziku. Za popularizaciju znanstvene fantastike nagrađen je 2006. Poveljom SFERA koju dodjeljuje udruga Sfera iz Zagreba. Pokretač je inicijative koja je 2010. urodila primanjem grada Pazina u Međunarodnu organizaciju gradova knjiga (International Organisation of Booktowns – IOB). Stalni je član žirija za dodjelu nagrade SFERA, nacionalne nagrade za fantastičnu književnost. Od 2006. godine vodi niz večeri horor-književnosti “Vampirske noći u Kringi”. Član je Programskog vijeća Kuća za pisce u Pazinu. Za priču Zavarivači objavljenu u zbirci Prsten sa one strane sna crnogorskog Festivala fantastične književnosti Refesticon 2014 u Bijelom Polju ove je godine dobio nagradu Sfera.
Vlasta Šafranić (čitateljica): Zašto i kada ste počeli pisati?
Da ne bude zabune: pisanje je moje zanimanje, ja sam novinar dnevnih novina, i u tom svojstvu pišem svakodnevno. Prvu priču sam napisao još za studentskih dana, bila je inspirirana jednom epizodom iz jedne Borgesove priče, ali se mom najboljem i najpouzdanijem prijatelju nije svidjela, pa sam pisanje literature zanemario na dosta dugo vremena. No, kako se zadnjih dvadesetak godina bavim pisanjem o knjigama, uređivanjem knjiga i provođenjem književnih natječaja, tu i tamo bi mi kapnula neka ideja koju sam u obliku fragmenta ili čak priče zapisao i objavio na mom blogu Bookaleta (http://bookaleta.blog.hr). Tek sam prije dvije godine napisao priču namijenjenu objavljivanju, odnosno poslao sam je na književni natječaj u Crnu Goru, tamo je objavljena, a ove godine čak i nagrađena Sferom u Zagrebu. Inače, mislim da pitanje o nečijem pisanju ne poznaje “zašto”, ljudi koji pišu imaju poriv za pisanjem i ne moraju se opravdavati zašto pišu; zbog ljudi koji pišu svijet je, nama koji čitamo, znatno ljepši, i neka samo pišu, koga briga zašto.
Vlasta Šafranić: Koliko šalica kave popijete dok pišete?
Pijem jako mnogo kave kroz cijeli dan, otkad se probudim, pa dokle ne odem na spavanje. Kod kuće kad sjedim za kompjuterom uvijek imam pred sobom i veliku šalicu kave, kad se isprazni, nadolijem ili skuham novu, pijuckam polako, i nisam siguran je li mi to stimulans ili naprosto ugodna navika, uglavnom, prija mi i ne odustajem od kave. Moram naglasiti da sam prije tri godine prestao pušiti cigarete, prešavši na električnu cigaretu, što mi omogućuje da više vremena provodim pred kompjuterom, ne moram ostajali i izlaziti da bih zapalio; ali ta nova “igračka” nije promijenila moje rituale s kavom, mogu čak reći da mi, otkako sam se oslobodio vonja duhana, kava mnogo više prija.
Matilda Mance (književnica): Kojeg književnika ili književnicu bi rado pozvali na ručak (večeru) i razgovor?
Upoznao sam jako mnogo pisaca i prilično vremena proveo u druženju s njima, te otkrio da su mnogi od njih vrlo društveni i zabavni, dok su drugi pak prilično zakočeni, i da u tom njihovom ponašanju u društvu zapravo gotovo da i nema korelacije s vrstom literature koju pišu. Jednog pisca, čiju prozu jako volim, još nisam uspio upoznati, a jako bi me zanimalo kakav je uživo, o čemu i kako priča kad ne priča o svojim knjigama, i je li mu diskurs drukčiji od njegova pisma. To je Igor Rajki, nažalost manje eksponirani pisac, čije knjige zdušno preporučujem, ali s upozorenjem da neće biti prijemčive baš za svakoga.
Mirela Osmanović Ćupina (pjesnikinja): Da li postoji nešto o čemu ne biste pisali i šta?
Mislim da, u ovom životnom i starosnom stanju, ne bih pisao o bolestima i umiranju, djelomice zato što sam previše knjiga pročitao koje upravo o tome govore, a djelomice zato što su mi putokazi u mom tek otvorenom literarnom stvaralačkom procesu mnogo optimističnije oblikovani.
Vladimira Becić (književnica): U jednom intervjuu ste spomenuli da radite na romanu. Hoće li on uskoro ugledati svijetlo dana?
Radim i dalje, ali svjetlo dana on tako skoro neće ugledati, u svakodnevnoj dinamici moga posla i aktivnostima kojima se bavim izvan posla, naprosto nemam vremena ozbiljno prionuti takvom nečem kao što je pisanje romana. Možda jednog dana… Postoji ideja cjeline u glavi, postoji pedesetak kartica napisanog teksta, sve to čeka na vrijeme fizički potrebno za – tipkanje.
Vladimira Becić: Nedavno ste objavili svoju prvu kratku priču. Kako to da ste s uređivanja prešli na “drugu stranu” i postali autor?
Odavno sam i sam želio pisati, ali nije bilo vremena ni prilike… Kako je na regionalnoj sceni književnih natječaja i festivala, pogotovo na polju znanstvene fantastike, krug ljudi koji se bave organizacijom natječaja i uređivanjem natječajnih zbirki prilično mali i svi se međusobno poznaju i međusobno surađuju, još odavno su neki od njih od mene iznudili obećanje da ću im poslati neku priču, i napokon su se stekle okolnosti da jedno od tih obećanja i ispunim.
Vladimira Becić: Sad kad ste krenuli s pisanjem, imate li u vidu i druge kratke priče?
O da, naravno, stvari se već događaju, nakon priče Zavarivači koja mi je u crnogorskoj zbirci objavljena 2014. godine, i ove godine sam im poslao priču, naslov joj je Čaporak, koja je također prihvaćena i objavljena. Imam neke vrlo ozbiljne ideje i za priče za sferakonski natječaj, a već sam nekolicini prijatelja ispričao i sadržaj skoro svih još nenapisanih priča za moju buduću zbirku SF i fantasy priča o Pazinu. Bit će priča, samo da bude vremena.
Matilda Mance: Da li biste sada, nakon proteka vremena od izdavanja romana, priče ili pjesme nešto u njima mijenjali?
Objavio sam samo jednu priču dosad, nadam se ne i zadnju (zapravo, i druga mi je već objavljena samo je još nisam vidio otisnutu), i prirodno je da svaki autor smatra da bi, da je imao više vremena, to što je već objavljeno napravio bolje.
Kruno Šafranić (pisac): Pišete pjesme?
Ne, nikad nisam pisao pjesme, ne čitam poeziju, osim rijetkih prigoda, može se čak reći da ne volim ili ne razumijem poeziju, to naprosto nije moj svijet.
Kruno Šafranić: Jeste osvojili koju književnu nagradu?
Eto, za prvu svoju objavljenu priču dobio sam književnu nagradu, odnosno nagradu Sfera za spomenutu priču Zavarivači.
Mirjana Pejak (pjesnikinja): Jedan vrlo interesantan intervju ste imali u 2009. godini gdje navodite; citat: „Primijetio sam da prosječni čitatelji jako malo čitaju domaće pisce, da čitatelji koji ponekad uzmu domaću knjigu uopće nemaju širi pregled scene i nemaju pročitano s čime usporediti; primijetio sam zaprepastivši se da čak ni ljudi koji pišu o knjigama ne prate domaću produkciju dovoljno široko, pa čak i da hrvatski pisci skoro uopće ne čitaju jedni druge.“
Prošlo je nekoliko godina, da li se Vaš stav o izrečenom promijenio ili imate isto mišljenje?
Nažalost, i danas imam isto mišljenje. Tko ne misli tako, neka mi iz glave nabroji imena dvadeset domaćih pisaca, ili pak dvadeset naslova domaće književnosti koje je pročitao u zadnjih pet godina. Treba li biti drukčije? Naravno da treba, pisci jedne nacionalne ili regionalne scene se moraju poznavati, moraju znati što tko piše, moraju steći uvid u to koje su prevladavajuće generacijske literarne preokupacije, teme i motivi; ako je svatko pao sa svog vlastitog Marsa teško da književno može biti aktualan i zanimljiv. Kako to postići? Pa, sve je više književnih festivala na kojima se pisci, osim što javno nastupaju, imaju prilike i međusobno bolje upoznati i družiti; a jedan od sjajnih načina je i ovaj virtualni klub na Facebooku.
Mirjana Pejak: Što čitatelje/spisatelje po vašem mišljenju zapravo privlači stranoj književnosti?
Linija manjeg otpora, predrasuda da je strana književnost vrednija i kvalitetnija, možda nekoliko loših knjiga nakon kojih su izgubili volju dalje upoznavati domaću književnost, ali i nedostatak književne i recenzentske scene koja bi vrednovala domaću književnost u mnogo većoj širini nego što je slučaj sada, kada o domaćim knjigama pišu možda svega dva-tri medija u cijeloj državi.
Mirjana Pejak: Ima li u okviru granica Hrvatske po Vašem mišljenju kvalitetnih autora koji su svojim stvaranjem dotakli barem tragove pisca Julesa Vernea?
Jules Verne pripada svome vremenu, i on je u književnosti vidio sasvim drugu svrhu nego što je mi danas vidimo, naime on je smatrao da kroz popularnu avanturističku književnost treba širiti znanje, da mlade treba poučavati o novim geografskim i znanstvenim otkrićima. Tada nije bilo ni National Geographica, ni televizije, ni interneta. Svrha književnosti je od Julesa Vernea do danas jako evoluirala i to u nekoliko pravaca. Ako me zapravo pitate ima li danas u Hrvatskoj pisaca koji po svojoj kvaliteti zaslužuju proboj u svijet, odgovaram da ih ima jako mnogo, mnogo više nego vam se na prvi pogled čini.
Matilda Mance: Što biste mijenjali ( ako uopće mislite da nešto treba mijenjati ) u odnosu države prema položaju književnika u RH? Naime, Vi ste ipak i novinar i mediji su vam dostupni za neku akciju?
Ja sam novinar dnevnih novina koje su u privatnom vlasništvu, koje ekonomski propadaju zbog bahatosti i rasipništva svojih vlasnika, koje otpuštaju novinare i ostalo osoblje (čak i lektore!), i koje one koji su preostali tjeraju na gotovo robovski rad na popunjavanju dnevne doze stranica koječime. U tom smislu, mediji u današnjem kapitalističkom sustavu baš i nisu podloga za neku akciju. Akciju mogu poduzeti zastupnici u Saboru, no možete zamisliti koliko tamo uopće ima ljudi kojima je stalo do pismenosti uopće, a pogotovo do književnosti. Pisci će se u ovim grubim ekonomskim, političkim i socijalnim okolnostima morati sami izboriti za svoje mjesto u društvu, koje im, teoretski, nije jako problematično: i oni mogu imati status umjetnika, i oni mogu preko svojih strukovnih udruga ostvarivati svoja radna prava, i oni kao javne osobe mogu preko medija iznositi svoje stavove o društvenim problemima i inicirati društvene akcije, mnogi od njih to i čine. Ali u nas, u Hrvatskoj, nije u fokusu status književnika u hrvatskom društvu, već su problematična druga dva s piscima povezana statusa: onaj knjige, i onaj izdavaštva. Vraćen je PDV na knjigu, društvena skrb o knjizi je na vrlo niskim granama, izdavaštvo je u velikim ekonomskim problemima, što za posljedicu ima da se izdavači prema piscima čije knjige objavljuju odnose slično kao bilo koja tvrtka prema svojim zaposlenicima, dakle kao eksploatatori, iako to možda ne bi htjeli. S druge strane, kultura čitanja, te navika i potreba kupovanja knjiga su također na najnižim mogućim razinama ikada. Nema tu baš razloga za neki optimizam.
Mirela Osmanović Ćupina: Koliko su vam važna imena likova u vašim knjigama? Da li birate imena koja vam se sviđaju ili kako zvuče ili po njihovom značenju?
Mislim da su imena likova važna, to sam otkrio kao čitatelj, ali sam i kao urednik sugerirao autorima da promijene imena likova koja su previše slična pa bi kod čitatelja moglo doći do zabune. Kod imena likova važna je i zvučnost i značenje, s tim da značenje može biti i skriveno, odnosno može nastati prema stereotipima ili predrasudama. Ime lika se mora svidjeti autoru koji ga je smislio, ime mora opravdati karakter lika, moramo moći zamisliti takvu osobu s takvim imenom, tako da je smišljanje imena likova važan kreativni čin čije važnosti treba biti svjestan svatko tko piše.
Matilda Mance: Biste li radije na kvizu osvojili višemiljunski novčani iznos ili Kiklopa?
Radije bih osvojio višemilijunski iznos na kvizu, jer bi mi to omogućilo da se, neopterećen svakodnevnom borbom za egzistenciju, potpuno posvetim pisanju i objavljivanju knjiga, kako svojih, tako i drugih pisaca.
Mirela Osmanović Ćupina: Da li sanjate i koji vam se motivi najčešće ponavljaju u snovima?
Sanjam, naravno, i vrlo često se nakon buđenja sjetim snova, iako ih u nastavku dana brzo i zaboravim. Najdraži su mi snovi u kojima moja podsvijest na pomalo nadrealni način “prerađuje” ono što sam u vrlo nedavno vrijeme proživio, pogledao, poslušao ili pročitao, snovi u kojima dolazi do apsurdnih pomaka u logici ponašanja ne samo ljudskog tijela nego i sveg materijalnog svijeta. Zanimljivo je da u snovima kojih se sjećam uvijek zadržavam svoj subjektivitet, uvijek sam to “ja”, bez obzira u kojem sam materijalnom ili duhovnom stanju u snu oblikovan, iako naravno nisam uvijek u mogućnosti upravljati događajima. Neki od zanimljivijih snova događali su mi se ranije u mladosti, kada sam mnogo “mahnitije” čitao, kroz cijeli dan, u svim prilikama, pa kada bih čitao u poluležećem položaju i čitajući zaspao, ja bih u snu percipirao tekst knjige koji se nastavljao ondje gdje sam s čitanjem na javi stao, iako to naravno ne bi bio tekst koji je doista otisnut na toj stranici, nego onaj tekst koji bi mi se ukazivao u snu. Ponekad bih se tako nakon što bih zaspao čitajući, i nastavio “čitati” u snu, probudio ne shvaćajući da sam odspavao i probudio se, pa bih pomislio: “O, lude li knjige!”.
Mirela Osmanović Ćupina: Koje mjesto želite posjetiti, a niste do sada uspjeli?
Ako pod “posjetiti” podrazumijevamo boravak na nešto dulje vrijeme, dovoljno dugo da bi se to mjesto i njegovi ljudi dobro upoznali, onda bi to svakako bilo Sarajevo. U Sarajevu sam bio samo jednom, kratko, na školskoj ekskurziji, i nažalost nikad poslije, ali stekao sam mnogo prijatelja iz Sarajeva, znam kakav je duh toga grada, i osjećam da mi baš takav duh treba na neko vrijeme… recimo, na mjesec dana.
Kruno Šafranić: Gdje vas možemo čitati u virtualnom svijetu?
Na facebooku redovito objavljujem novosti iz mojih bavljenja raznim aspektima književnosti – oglašavanje književnih natječaja i njihovih rezultata, najave književnih promocija i festivala na kojima sudjelujem, komentare o pročitanim knjigama, dnevne reakcije na zbivanja u svijetu oko mene (posebno sam “alergičan” na jezične šlampavosti i nepravilnosti od strane ljudi kojima je baratanje jezikom profesija, primjerice kod kolega novinara). Odavno imam blog Bookaleta (http://bookaleta.blog.hr) kojeg sam nekoć više, a sada mnogo rjeđe, koristio i za opservacije o književnosti, a svoje književne prikaze i recenzije objavljujem na blogu Knjiga za plažu (http://knjigazaplazu.blog.hr). U “papirnatom” svijetu rado progovaram kroz predgovore i pogovore knjiga koje uređujem, a takvih je dosad bilo šezdesetak.
Intervju sa Davorom Šišović vodio Kruno Šafranić.