Denis Butorac: Poslanica kojom ogoljuje svoju borbu s poimanjem muževnosti

Ime Denisa Butorca mnogima je poznato iz svijeta mode jer je riječ o već etabliranom modnom fotografu, no on je više od toga.

Za potrebe diplomskog rada nastala je ova izložba fotografija koja je zaintrigirala javnost jer se on u njoj ogoljuje – doslovno i figurativno. Doslovno ogoljenje na autoportretu pada u drugi plan jer je ovo primarno ogoljenje njegovih emocija i obiteljskih odnosa, posebice s jednim članom obitelji.

Uspio sam uloviti Denisa nasamo, proveo me kroz postav i ispričao motivaciju za svoj rad te objasnio kome je adresirana njegova poslanica. Specifičnost ove teme zapravo je plod zadataka koje je dobivao na fakultetu.

“Na 2. godini preddiplomskog studija, kao jedan od zadataka za ispit dobili smo temu: “Obiteljska fotografija”. Nisam znao kako to realizirati pa sam na kraju odlučio ići linijom manjeg otpora tako što ću roditelje isključiti iz tog procesa i portretirati samo tri mlađa brata. Shvatio sam da braća imaju jako malo fotografija iz djetinjstva pa mi je spašavanje obiteljskog arhiva bila prvotna motivacija. Kao najstarije dijete, moji obiteljski albumi su prepuni, dok već rođenjem mlađeg brata, obiteljska fotografiranja pomalo opadaju. Najmlađi brat gotovo da i nema zabilježenu vlastitu obiteljsku povijest jer smo tada kupili digitalni fotoaparat nakon čega se te fotografije više nisu izrađivale. Fotografirajući braću shvatio sam da mi medij fotografije može poslužiti i kao sredstvo za povezivanje s obitelji jer sam zbog tog zadatka bio zapravo primoran družiti se i komunicirati s njima što je pridonosilo razvijanju boljeg odnosa.”

Obiteljski portreti 

Ipak, nije se uspio izvući te se fakultet pobrinuo da povezivanje s obitelji ne stane samo na braći. Tako je na prvoj godini diplomskog studija fotografije, dobio zadatak “Majka”.

“Htio sam se odmaknuti od klasičnog prikaza majke kao žene koja obavlja kućne poslove. Tada sam se sjetio da me jednom prilikom mama pitala bi li je znao obojati. Nakon što sam to prvi put i učinio, ona strpljivo čeka svaki put da ja dođem kući kako bih ju obojao ponovo. To je postala naša zajednička aktivnost pa sam odlučio da ću je fotografirati za vrijeme tog procesa i tako je nastala fotografija nje s bojom na glavi.” 

Kroz oba spomenuta rada proteže se ista ideja uspostavljanja komunikacije i boljeg odnosa s obitelji te rušenje stereotipa obiteljske fotografije. Uslijedio je diplomski rad i zapravo je bilo logično da će tema biti intimna, obiteljska.

“Razmišljajući o temi za diplomski rad, primijetio sam da tatu do sada nisam uključio niti u jedan svoj rad. To mi se činilo i neizvedivo jer jednostavno nemamo otvoreni odnos. S obzirom na to da sam sve vrijeme opterećen osjećajem nepripadnosti jer se ne uklapam u očekivanja koja mi se nameću kao najstarijem djetetu, odlučio sam napraviti izložbu kojom ću ogoliti sebe i svoj odnos s ocem. Uvijek sam zamišljao da ću mu napisati pismo u kojem ću mu reći sve što se nisam usudio uživo, a mučilo me u našem odnosu.“

Poslanica se primarno povezuje s tekstom religioznog sadržaja, no prema svojoj definiciji tumači se i kao javno, otvoreno pismo upućeno jednoj osobi. Upravo ovo i je njegova vizualna varijanta poslanice koja sadrži u sebi i poveznicu s religioznim jer potječe iz tradicionalne obitelji pa i sama izložba odiše tim duhom. 

Odnos s ocem

“Ovo je zapravo na više rad o meni nego o njemu jer prikazujem svoj identitet, svoje nepripadanje. On je samo simbol muškosti u obitelji koja je za mene bila nedostižna. Kako je on imao očekivanja od mene, tako sam zapravo, očekivanja imao i ja od sebe samog. Koliko god se mi ne razumjeli jer mu je neshvatljiva moja potreba da se bavim nečim kreativnim, a ne nečim doslovnijim od čega se može bolje živjeti, opet mi je stalo do njegovog mišljenja. Ja sam samo odlučio biti tvrdoglav utoliko što ću ići za onim što mene zanima, ali to ne isključuje njega, ne radim mu ništa u inat. Vjerujem da on to sada prihvaća, ali rekao bih da i dalje ne razumije u potpunosti.“

Denis nam priznaje da u trenucima kada je imao jasnu motivaciju brinulo ga je kako to prikazati u galeriji. Motivacija mu je dakle bila prisjetiti se tih nekih situacija iz djetinjstva koje su ga na neki način obilježile, a bile su ključne za odrastanje i za osjećaj nepripadanja. 

Performativni dio izložbe

Nakon uvodnog objašnjena krenuli smo s analizom eksponata počevši s lijevim zidom prizemlja gdje se nalaze njegova tri portreta u fazi šišanja irokeze. Ovdje se Denis prisjeća epizode koja se zbila za 18. rođendan kad mu je otac dopustio da se ošiša na irokezu, ali mu je dan nakon rekao da se može normalno ošišati jer mu je prošao rođendan s klasičnim obrazloženjem “Dok si pod mojim krovom…”. 

“Irokeza je zapravo simbol bunta općenito kroz povijest, a ovdje je moj vlastiti tihi bunt protiv partijarhata i rodnih stereotipa u obitelji.”

U nastavku imamo i njegov dnevnik u kojem je to zabilježio te ga koristi kao dokaz o vjerodostojnosti tog događaja.

Također na samom ulazu imamo i bilježnicu s njegove prve izložbe gdje mu je otac napisao posvetu kojom izriče svoj ponos i ljubav iako je prvenstveno bio protiv Denisovog izbora zanimanja što ga je dirnulo jer inače nemaju odnos u kojem bi si izricali emocije. Već tada je znao da će jednog dana kada diplomira tetovirati rečenicu “Ponosni smo na tebe” na područje kod srca što je i napravio za potrebe ovog rada. 

Prva slika koja nas dočeka je zapravo njegov autoakt koji označava trijumf nad nepravdom i pretrpljenim bolima te je stoga predimenzionirana i u zlatnom okviru.

“Pozadina je nebo kao simbol nečega uzvišenog, a tu je opet i ta religiozna konotacija koja se provlači kroz rad. Poziram po uzoru na slikarske prikaze svetog Sebastijana u povijesti umjetnosti koji je također bio simbol buntovništva u kršćanstvu.”

U predgovoru Leopold Rupnik tumači autoportret kao prikaz umjetnika kao mučenika koji se oslobađa rigidnosti i društvenih konvencija nametnutih rodnom ulogom. 

Nadalje imamo i fotografiju naušnice s križem jer je također u mladosti htio probušiti uho što mu je otac branio. Pored toga imamo i suzno oko koje je znak slabosti i nemoći. “Htio sam da donji dio izgleda dosta crkveno, da se zbog tih masivnih okvira stekne dojam zagušenosti kao u nekoj kapeli.”

Dok se penjemo na kat na zidu se nalaze krugovi za vezenje.

“Kad sam bio mali htio sam naučiti izrađivati ukrasni vez koncem jer je baka radila stolnjake i jastučiće i onda su rekli da to nije za mene. Baka će mi napraviti što god želim. Mogu nacrtati, ali nemam što učiti. Zbog toga sam napravio autoportret s izvezenim cvijećem preko lica koje podsjeća na tradicionalne motive sa slavonskih nošnji. Vez preko lica je ovdje i u službi kakve maske. Poanta rada je otkrivanje, no ono još nije odrađeno do kraja.”

Gornji i donji dio osim fizički, podijeljeni su i tematski.

“Donji dio je performativni odnosno ono što ja jesam trenutno, a gornji je asocijativni jer je gore pozadina priče i arhivske stvari. Penjanjem uz stepenice se zapravo penjemo u podsvijest.”

Penjanje u podsvijest

Od arhivskih stvari imamo stranicu iz bojanke u kojoj je prikazano kako sin pomaže ocu pri sadnji bora, a pored nje je fotografija iz Denisovog djetinjstva na kojoj je on u ženskom društvu i češlja lutku. Time želi prikazati upravo taj odmak od stereotipnog poimanja muškog djeteta koje mu je bilo nametano. 

Također tu su i tatine fotografije iz rata koje on pomno čuva i jako su mu važne, a njega kao malog te priče nisu interesirale te ih je za potrebe rada ipak odlučio izložiti, ali s poleđine jer ih identificira samo kao objekte. Time ne želi negirati njegov ratni identitet nego samo želi prikazati kako se s time nije mogao povezati, ali im sada kroz ovaj rad dajem neki svoj, osobni značaj. 

“Također imamo i fotografiju tanjura juhe sa šest žlica koja simbolizira nedjeljni ručak uz koji povezujem najviše neugodnih uspomena iz djetinjstva. Stol je jako oronuo, zid pun vlage, juha masna. Tata je forsirao taj nedjeljni ručak jer je to obiteljski ritual, jedini dan kada smo svi na okupu. Iako je postojala idealizirana slika te obiteljske sloge, najviše je tenzija upravo tada nastajalo. Glavnim zidom dominiraju fotografije čahurama metaka koje su poveznica i s juhom jer se često za vrijeme ručka i pričalo o ratu, posebice kada je bila riječ o većim okupljanjima. Te čahure su njemu jako važne i vrijedno ih čuva, a meni su također bile nebitne, ali za potrebe rada sam ih fotografirao tipološki jednu po jednu. Bila mi je želja da izgledaju monumentalno, kao skulpture. Dublji okviri u kojima se fotografije nalaze preuzimaju ulogu police iz obiteljskog doma gdje su čahure i zapravo izložene.” 

Trk do ADU Galerije f8

Koncept izložbe prošle godine osvojio je nagradu Marina Viculin koju dodjeljuje udruga Organ vida. Izložbu se nalazi u ADU Galeriji f8 na Trgu Republike Hrvatske 8 te ostaje otvorena do 23. studenog, radnim danom od 12 do 19 sati, a subotom od 10 do 15 sati. Razgovor s autorom te vodstvo održat će se u subotu 16. studenog u 11 sati. 

Vjerujem da su se mnogi mogli barem djelomično poistovjetiti s Denisovom pričom i da će poželjeti dati svoj doprinos njegovom radu svojim dolaskom na izložbu. Zasigurno nećete požaliti što ste uložili desetak minuta svoga vremena za obilazak galerije. Ovo ne samo da su izvrsne fotografije nego istinsko umjetničko djelo sa snažnom pozadinskom pričom. S druge strane, čak i bez poznavanja pozadine svaka fotografija priča svoju priču i zorno prikazuje emociju. Nerijetko ćemo sresti fotografa koji se jednako dobro snalazi i ispred objektiva, a posebice kada treba prigrliti obje uloge. A Denis je dokazao da i to može.