Dok smo sanjali: Odrastanje s ˝pogrešne˝ strane Berlinskog zida
Nakon ujedinjenja Njemačke i pada Zida koji je gotovo 30 godina bio simbol Hladnog rata, uz lavinu pozitivnih promjena koje je taj povijesni trenutak pokrenuo, manje je poznato koliko je proces prilagodbe zemlje trajao i koliko je bio mučan za njezine stanovnike. Bivša Njemačka Demokratska Republika, točnije Leipzig mjesto je radnje filma Dok smo sanjali (Njemačka, 2015, 117′). Redatelj Andreas Dresen i scenarist Wolfgang Kohlhaase donose nam filmsku priču o propalim snovima i iluzijama skupine prijatelja koji su odrasli s pogrešne strane Berlinskog zida, po uzoru na istoimeni roman Clemensa Meyera. Film je strukturiran retrospektivno – protagonist Daniel prepričava događaje koji su obilježili njegovu mladost kao 13-godišnjaka, a ubačenim epizodama u kojima ima 9 godina prisjeća se još dalje prošlosti. Stalnim vraćanjem nazad daje na važnosti događajima koji su stvorili sadašnjost te uspostavlja kontrast između ta dva pola koja su, koliko god oprečna bila, ipak međusobno uzročno posljedično povezana. Izdvaja se nekoliko glavnih kontrasta kao rezultat ispreplitanja prošlosti i sadašnjosti na kojima se gradi priča.
Prvi očiti kontrast onaj je djetinjstva i adolescencije. Nevine dječje igre pretvorile su se u pljačke trgovina, otimanje automobila, uništavanje tuđe imovine, ulične tučnjave i odbacivanje autoriteta – škole, roditelja, policije. I dok je kod nekih likova kao što je Rico, devijacija prepoznata još u djetinjstvu, kod ostalih dečkiju razvija se s vremenom pod utjecajem nezdrave okoline i međusobnim utjecanjem u njihovoj maloj zatvorenoj zajednici prijatelja. Mladići odbacuju nametnutu kontrolu, stegu i autoritete djetinjstva te se odlučuju dokazati kao slobodni, gotovo odrasli ljudi. Tinejdžerski pojam slobode iskrivljen je u oblik bunta i vandalizma, djela bez savjesti, bez straha od posljedica i obzira prema okolini. Redatelj kroz čitav film, pa tako i krot njihov vandalizam, provlači elemente tragikomedije: Paul zna provaljivati u automobile, inače samo one francuske, ali kad se napije pretvara svaki auto u leteću mašinu.
Kontrast prošlosti i sadašnjosti izravno je povezan s političkim uređenjima države – Njemačka Demokratska Republika nasuprot Saveznoj Republici Njemačkoj, socijalizam nasuprot kapitalizma. Sve ono u što su kao djeca bezuvjetno vjerovali, proglašeno je kolektivnom laži, a oni su se, kao ne sasvim formirani ljudi, našli izgubljeni i opasno slobodni u društvu koje više ne poznaju. Iskorištavajući kaotično stanje države u tranziciji, nasiljem su odlučili stati protiv novog sistema, dijelom iz straha da se ne ponovi pogreška iz prošlosti, te stvarnost koju su prihvatili opet ne pokaže lažnom i kratkog vijeka, a dijelom jer su se navikli ionako provući nekažnjeni. Oni kupuju lajpciško pivo zbog patriotizma, a kada kradu onda piju pivo pobjednika – ono iz tv reklama. Žele konzumirati sve, odmah, sada i intenzivno kao nadoknadu za ono što su propustili. S obzirom na to da je vremenski raskorak između epizoda iz djetinjstva i onih dok su bili tinejdžeri poprilično velik, ne doznajemo na koje su se sve načine njihovi životi promijenili pa je publici, koja nije proživjela isto, teško razumijeti tragičnu neprilagođenost ovih mladića.
Kontrast snova i stvarnosti manifestira se osobno – preko nekih od likova, ali i kolektivnim neuspjehom. Shvaćaju da djetinja sanjarenja o budućnosti i svijetu odraslih teško mogu biti ostvarena u realnom svijetu. Danijel svoje ambicije odgađa za neke bolje dane, Rico zbog nagle ćudi odbacuje sav dugogodišnji trud i rad, a Mark pod utjecajem droge gubi kontrolu nad svojim životom. Odrastanjem na ulici, mijenja se i njihov sustav vrijednosti, kako neki uviđaju da s one strane zakona mogu lakše steći svoje mjesto u društvu, a primjer tomu je Pitbull koji zarađuje preprodajom droge. Kao bliska grupa prijatelja, dečki su ostvarili i zajednički san te neko vrijeme vodili improvizirani underground klub – The Eastside, u kojemu su puštali modernu elektronsku glazbu. Problemi počinju nakon što je skupina preuzela posao sustavnog potkradanja nemoćne bakice, pod krinkom pomaganja u fizičkim poslovima i druženja s njom, za što je prije bila zadužena opasna nazi banda (!) glavnih antagonista.
Protagonist Daniel promašeni je anti-junak filma u čijoj se pojavi zrcale, s obzirom na to da gledamo razvoj događaja iz njegove perspektive, svi već prije spomenuti problemi. Film počinje u propalom i napuštenom kinu u kojem su se prijatelji nekad družili (kako možemo pretpostaviti) velikom prekretnicom u njegovom životu. Mračnom i tihom uvodnom scenom s Markovim jecajima u pozadini, gledateljima odmah postaje jasno kako će put koji će pratiti, biti onaj prema dolje.
Kontrast prošlosti i sadašnjosti dobiva novu dimenziju kroz simboliku dviju žena u Danielovom životu: djevojčice Katje i tinejdžerke koju zovu Starleta. Katja kao simpatija iz djetinjstva predstavlja nevinost, bezbrižnost, duhovnu ljepotu i plemenite ambicije, a njezinim odlaskom iz škole Dani gubi dio djetinjstva kakvo je poznavao. Problematičnu Starletu koja je Katjina suprotnost, Dani slijepo idealizira i ignorira njezinu pravu narav i namjere. Za vrijeme njihovog posljednjeg filmskog susreta, godinama nakon što ga je i ona napustila, on ju po prvi put vidi ogoljenu u doslovnom i prenesenom smislu pa možemo pretpostaviti da tek onda postaje svjestan ružne istine o njoj.
Na pitanje taksista: ˝Gdje sad?˝, nakon što se u zadnjoj sceni zatekne sam u taksiju, Dani ne daje odgovor jer ga još ni sam nije dokučio. Markova smrt i rastanak od starih prijatelja, natjerat će ga da preispita svoje postupke i dati mu mogućnost da ostavi prošlost iza sebe. Iako ne možemo sa sigurnošću znati hoće li iskoristiti tu priliku, optimistično pretpostavljamo da hoće. S Pitbullom se razilazi jer smatra da nosi dozu odgovornosti za Markovu smrt. Rastanak s Ricom, koji je također ogrezao u drogi i kriminalu, konačniji je jer se ovaj predaje policiji zbog pljačke banke. Daniel je prikazivan kao perspektivan pojedinac koji unatoč svemu ostaje pasivan i nerealiziran, između ostalog i zbog lošeg društva, a obzirom na to da se na kraju napokon zatekne sam, još uvijek postoji nada za novi početak.
Dinamično prebacivanje s jedne samostalne epizode na drugu i nestrukturiranost filmskog materijala pokušava se objediniti vizualno atraktivnim podnaslovima, jasnije stvarajući poglavlja jedne cjeline, te Danijelovim povremenim komentarima. Materijal je podijeljen u epizode upravo zato da bi što dosljednije vizualno prenio sjećanja glavnog lika. Nažalost, ne možemo se oteti dojmu da, osim u ponekoj intimnijoj Danijevoj sceni, film niže predvidive pustolovine kojima bi jedina uloga bila oslikavanje kaosa i beznađa lajpciških ulica. Takve scene ne ostavljaju mnogo prostora za razvoj likova pa oni ostaju podosta stereotipno plitki.
Dani nas u svoja sjećanja stavlja usred stvari, te nam, za film kojemu je u cilju prikazati neprilagođenost mladih ljudi kao produkata zemlje u tranziciji, ne daje dovoljno materijala da ih uspijemo bolje razumijeti, a kamoli opravdati njihov pad. S obzirom na to da je očito riječ o znakovitim sjećanjima iz kojih bi glavni lik trebao izvući pouku, smeta što se na njih osvrće prije nostalgično nego kritično. Mnogo ključnih pitanja ostaje neodgovoreno: Danijevi planovi za budućnost, njegov mogući budući odnos sa Starletom, motivacija za određene postupke, zaboravljeni likovi poput Paula, Katje i slično, tako da na kraju ne možemo izvući konkretnu poruku iz onog što smo pogledali. Film koji je senzacionalistički prozvan njemačkim Trainspottingom bojim se da nema što je potrebno da ispliva, a ne izgubi se i ne bude zaboravljen u nizu drugih koji se bave sličnom tematikom.
