Kries (Vintage): Sve nam je zdravo i veselo bilo, dabogda se ponovilo

Davno sam se sama sebi zaklela da o Kriesu nikad neću pisati. Jednom sam pokušala, postojao je „osvrt” na koncert na Ljetu u MSU, ali te stranice na kojoj je bio objavljen, srećom, više nema pa je tako i taj kićeni uradak negdje nestao. Nije to bilo tako loše, neću pretjerivati, bilo je iskreno i puno ljubavi koju za taj bend gajim već evo skoro dvije dekade. Točnije, moj prvi koncert Kriesa bio je u Močvari prije negdje točno devetnaest godina, ali nekako poetičnije zvuči zaokružiti sve na dvadeset.

Tijekom tih desetljeća pohodila sam nebrojene svirke, a vjerojatno na prste jedne ruke mogu nabrojati one koje sam propustila u Zagrebu. Bilo je tu svega i svačega, od snimanja njihovog nastupa na emisiji Garaža, do slavljenja rođendana na predivnom Medvedgradu. Malo je reći da mi Kries mnogo znači. A kako se i ovaj tekst ne bi pretvorio u onaj nasreću izgubljeni od prije par godina, osvrnut ću se na ono što se događalo 12. prosinca u Vintageu. Ili ću barem pokušati.

Prvi red do „mora“

Kako mi, nažalost, pisanje ne financira kompletnu egzistenciju, imam posao koji je super pa sam dobila dva dana godišnjeg za mali etno festival usred tjedna. Hvala kolegama na razumijevanju da se više ne može tako lako dva dana zaredom ići van i onda još, nedajbože, na posao. Ušlo se u te neke godine.

Uglavnom, tako odmorna našla sam se prije koncerta s Katarinom (Vukoja op.a.), čije je oštro oko zaslužno za našu lijepu galeriju. Ušle smo ranije da se uzemljimo u prvom redu, ona da može fotkati, a ja jer kod mene to najčešće tako funkcionira. Na koncertima moram biti blizu. Ima to malo veze i s time što nisam baš visoka, a oni koji jesu imaju tendenciju stati uvijek točno ispred mene. Pa ja onda lijepo stanem u prvi red i tko mi što može.

Oči širom zatvorene

Prije svega želim napomenuti da se uopće ne sjećam redoslijeda pjesama i nadam se da mi to nitko neće zamjeriti. Ovo je možda prvi koncert od svih onih spomenutih na kojima sam bila, koji sam gotovo čitav provela zatvorenih očiju. U prvom redu. Zatvorenih očiju. Nema to baš puno smisla, ali došlo je nekako prirodno.

Iako je inače razorna (u pozitivnom smislu) energija ono što povezujem s Kriesovim svirkama, kao i čudno zajedništvo među ljudima u tom nekom iskonskom ritmu i plesu, ovo ispred pozornice u Vintageu doživjela sam sama. Nekoliko puta sam samu sebe cimnula u glavi „ej šta radiš, otvori oči, pazi koja je stvar, šta se događa”, ali vrlo brzo bih ponovno otplovila.

Držite se, polijećemo

Nešto je svakako bilo drugačije, neopipljivo je pa to ne mogu adresirati, ali čini se da su i nakon toliko godina u stanju proizvesti u meni neke nove emocije. Ono što je također razlikovalo ovaj koncert od mnogih skužila sam tek nekako na kraju. Mojmir nije ništa rekao između pjesama. Navikla sam da uvijek bude nešto, neka lijepa topla poruka, komentar ili čak zdravica. Ali to je izostalo pa je glazba govorila sama za sebe i više nego inače.

Već na početku sve se zanjihalo uz „Sve vam zdravo”, a kad su krenuli prvi taktovi „Pisan jelen” mene je negdje „otpisalo”, posebno kad je došao magični dio Andora Végha za čiji instrument ne želim lupiti naziv jer još uvijek nisam dobra u razlikovanju svih vrsta mjehova, gajdi, dipli i ostalih čuda. Otvarala sam oči samo da se podsjetim da sam još uvijek tu. Kako sam već gore napomenula, nema šanse da se sjetim redoslijeda pjesama, posebno jer sam vrlo brzo uplovila u taj samotni delirij držeći se za ogradu, biće valjda da ne otplovim nekamo.

Na momente ih je malo ometala mikrofonija koja se konstantno vraćala, ali svi smo to zanemarili jer, realno, nije bitno. I ona je dio nastupa uživo, ako kome smeta, nek sjedi doma i sluša albume na CD-u. Ali mislim da nikome nije smetalo. Već sam navikla na posebnu i jedinstvenu publiku koja se skuplja na koncertima Kriesa. Neke čak i prepoznajem, samo što se nismo počeli pozdravljati.

Oduvijek me je fascinirala činjenica da se u kolu ispred pozornice nerijetko mogu naći klinci mlađi od dvadeset, gospođe u godinama, metalci, pankeri i svakakvi hipici, ljudi svih dobnih skupina i pripadnici svih mogućih supkultura jer, realno, Kries je i rock i punk i etno, Kries je jednostavno ono najbolje od glazbe u nas. Eto, rekla sam. A i kako ne bi bio kad je to skupina vjerojatno ponajboljih glazbenika na ovim našim prostorima.

Interesantno je da su svi povezani i kroz mnoge druge bendove i projekte (Elemental, Chui, Abop) pa su to ljudi koji već itekako znaju kako koji od njih diše. Ako sad ne stanem krenut ću hvalospijevati i sve te druge bendove do razine na kojoj će mi kasnije biti neugodno pa ćemo to ostaviti za neku drugu priliku.

Od “Javora” do beskraja

Što bi se još moglo reći? Od trenutka kad sam te davne 2005. godine prvi put čula „Moj javore” do trenutka kad sam neki dan po tko zna koji put zapjevala „dvoje su se zaljubili…” prošlo je nekoliko života. I nekoliko zaljubljivanja. Gubitaka i dobitaka, mijena i promjena, ali ostala je jedna konstanta, a to je da redovito odlazim napuniti baterije na svirke Kriesa.

Imala sam namjeru napisati baš onako izvještaj s koncerta, tekst koji neće biti moj dnevnički zapis namirisan ružinom vodicom, ali čini mi se da opet nisam uspjela. Opet sam dobila sličan izljev emocija kao i prije par godina i možda je doista vrijeme da se pomirim s činjenicom da to drugačije ni ne može ići. Ali na kraju krajeva, možda je sreća da sam s koncerta otišla ne znajući redoslijed pjesama, je li tko falšao i koja pojačala koriste. Otišla sam osjećajući, a nekako se nadam da je onima koji stvaraju tu glazbu to bio i cilj. Da ljudi s njihove svirke odu osjećajući. Kako oni sami to kažu:

It’s an earthquake of the mind!