Žarko Dragojević (E516): Kroz 15 godina predviđanja stihova trilogije su se obistinila u društvu

Žarko Dragojević stoji u srcu dubrovačke scene kao jedan od dobrih duhova glazbe i vodič kroz glazbeni eksperiment Grada. S frontmenom benda Embassy 516, koji kroz desetljeće stvara glazbu duboko ukorijenjenu u grad Dubrovnik, predstavljamo glazbenu trilogiju započetu 2012. Albumi „Surveillance of The Environment” (2012.), „Correlation” (2018.) i „Trans.” (2023.) shogezarsko su trojstvo posvećeno demonima javnoga prostora, moderne civilizacije i komunikacije koja nas više porobljuje, nego što povezuje.

Embassy 516 je osnovan 2006., a apokaliptične 2012. s prvijencem „Surveillance Of The Environment” postaje prvi dubrovački bend s podrškom MTV-a. Žarko njime započinje predani projekt s kojim se paralelno širi u kazalište, na film, ali srce i dalje ostaje u bendu nazvanom prema hotelu i broju sobe gdje je pod misterioznim okolnostima nestao i umro Richey Edwards, gitarist i tekstopisac Manic Street Preachersa.

Žarko, osim što je karizmatični frontmen benda, ostavlja trag i u svijetu radio drame. Njegova glazba postala je dio produkcija renomiranih redatelja, a suradnje sežu od SAD-a do Multimedijalne Kolibe. Dok potpisuje glazbu za televiziju i radio, Žarko nikad ne zaboravlja svoju zajednicu. Djelovao je kao Predsjednik Zajednice tehničke kulture Dubrovačko-neretvanske županije, potpredsjednik Zajednice tehničke kulture Grada Dubrovnika, utemeljitelj studentskog radija i član Kulturnog vijeća, on je ne samo glazbenik, nego i lokalni spiritus movens.

Tek nekoliko dana od objave treće ploče, završnog albuma trilogije nazvan „Trans.”, sa Žarkom razgovaramo svakodnevno danima prije dolaska u Zagreb kao prvu postaju male promotivne turneje koja će se nastaviti u šibenskom Azimutu i protegnuti do prvih mjeseci 2024.

Žarko, bend ti ima kriptično ime, a kad malo prokopamo ili proćakulamo s tobom, kao što je to bilo prilike u ovih deset godina od objave prvijenca, priča je pomalo mračna.

Kraj devedesetih i rane dvijetisućite u Dubrovniku nisu nudile pretjeranu perspektivu, bilo je lako izgubiti se u moru drugih iz naše generacije, koje je na kraju život odveo u neke čudne putanje. Tomislav Kličan i ja smo zajedno svirali u metalcore bandu Semilogic negdje oko 2005., ali smo tada bili podjednako zaneseni post-rockom i trip-hopom; iz čega su nastale naše prve autorske pjesme, među njima i skladba Embassy. Ona je kasnije uz broj 516 postala imenom benda, a detalj iz glazbene povijesti i misteriozni nestanak nesretnog Richeya Jamesa Edwardsa mi se urezao u pamćenje iz jednog starog Nomada. Službeno djelovanje benda i ozbiljne svakodnevne probe uz prve demo snimke su došle 2006. godine, a u toj postavi su još bili Ivica Glunčić i Nikša Sentić.

Studirao si komunikologiju, novinarstvo te političku komunikaciju pa me zanima koliko je studij utjecao na tvoje tekstopisanje s obzirom na to da su ti albumi, čega ćemo se dotaknuti, itekako filozofske naravi?

Po prirodi sam nemiran duh i teško mi je bilo držati koncentraciju na predavanjima od najranije dobi. S druge strane, ostajem do kraja u svemu čega se prihvatim i odgovaram za svoje postupke i odluke. Tako je bilo i sa studiranjem – kroz pet godina sam morao pronaći “model” kako da budem prisutan na predavanjima, a opet to vrijeme učinim sebi zabavnim ili barem malo zanimljivijim.

Iz niza socioloških, politoloških, komunikoloških i filozofskih teorija počeo sam prvo zapisivati razne nazive i podcrtavati po knjigama. Onda sam kroz daljnje učenje otkrivao još više i više, pa su tekstovi pjesama nastajali kao moja igrarija i odgovor na zapravo jako dosadne i suhoparne teorije. Većina pjesama tako krije male rebuse, akronime, anegdote, reference, citate, svašta nešto što valjda samo meni kao autoru ima smisla. Zapravo, sve što na našim pločama ili na papiru izgleda logično, ima neku sasvim drugu poruku, kontekst i perspektivu.

I sada da se dotaknemo onda naslova albuma: Surveillance of the environment, Correlation i Trans. Što predstavljaju pojedinačno, a što kao trilogija.?

Harold Dwight Lasswell napravio je nevjerojatno puno u polju komunikologije i političkih znanosti. Svaki se student na fakultetima takvih usmjerenja odmah na prvoj godini susretne s krilaticom „Who (says) What (to) Whom (in) What Channel (with) What Effect”. To je temelj i postulat masovnih medija koje svi na ovaj ili onaj način proživljavamo u svakodnevnom životu. Mehanizmi uvjeravanja i oblikovanja mišljenja nas svih dotiču, i to ne treba miješati s teorijama urote ili nečim drugim.

Lasswell u svojoj poznatoj teoriji o tri uloge i funkcije masovnih medija navodi ove korake:

1. Kontrola i nadzor okruženja (Surveillance of the Environment),

2. Korelacija, odnosno povezanost dijelova društva kao odgovor na okruženje (Correlation),

3. Prijenos društvene baštine s jedne generacije na drugu (Transmission).

Charles Robert Wright je kasnije u svojoj knjizi „Mass Communication: A Sociological Perspective” iz 1959. nadodao još jedan korak, a to je “zabava” koju sam odlučio izostaviti.

Jasna je fascinacija takvim oblikom globalne komunikacije i širenja (kolektivne) svijesti. Jesi li otpočetka znao kako će se trilogija realizirati?

Za nazive albuma i tematiku stihova imao sam jasan cilj te bio u potpunosti predan i odlučan toj inspiraciji ili viziji, ovisno kako se gleda na cjelokupni konceptualni pristup. Sve to vrijeme kroz 15 godina sam uspio ostati koncentriran i fokusiran, a zanimljivo je bilo ujedno promatrati koliko daleko je otišao tehnološki aspekt i kako su se najcrnije Lasswellove rane slutnje obistinile. Onda kada sam započeo rad na prvim pjesmama banda bavio sam se zbilja predviđanjem i reagirao poprilično intuitivno, bez velikog razmišljanja o posljedicama. Primjera i usporedbe radi, prvi koncert Embassy 516 je održan u Art radionici Lazareti 23. lipnja 2007. godine, na kojem smo odsvirali dobar dio pjesama s tadašnjeg dema za album Surveillance of the Environment.

Tjedan nakon toga nastupa, 29. lipnja je na tržite pušten prvi smartphone ikad, točnije iPhone. Da sam tada nekome rekao da ćemo biti ovdje s gotovom trilogijom tijekom 2023. i jednako zaneseni i mladi duhom, vjerojatno bi me gledali kao luđaka. Ako ništa, naučio sam većinu svojih nauma i želja zadržati za sebe i samo vrijedno raditi te stvarati, u kojem god segmentu života.

Jedno je samo biti opčinjen i zadivljen, ali drugo je nekoga zaintrigirati za svoje fascinacije pa time i ideje. Kako si okupljao ljude u bendu oko svoga koncepta?

U svemu što radim okupljam prije svega dobre ljude, one za koje sam siguran da s jednakim žarom pristupaju svojim obiteljima, poslovima, hobijima a onda i glazbi. Mi nikada nismo imali šansu postati komercijalan band ili zarađivati od ovakve vrste glazbe. To nije niti bio imperativ, jer ne bi sve ovo vrijeme i dalje stvarali da je to bio početni cilj. Ja sam kao glavni autor i pjevač uvijek bio istaknutiji i u ulozi producenta, ali sam u nebrojeno prilika na sceni svjedočio situacijama gdje su ljudi znali za Embassy 516 – ali nisu imali pojma da je vezano uz moje ili nečije drugo ime i prezime. Nekima od njih nisam niti otkrio da sam član i osnivač, već sam izostavio taj mali detalj i ponosno pošao kući sa znanjem kako je plan uspio. Članovi bandova dođu i pođu, ali na kraju dana ostaje osjećaj zajedništva i sinergija među prijateljima. A mi to zbilja jesmo, to nam nitko ne može oduzeti. S druge strane imamo iza sebe već skoro 20 godina staža na pozornicama, a imam dojam da smo tek na stvaralačkom početku. Novi album smo snimili Ivica Glunčić (bubanj), Tomislav Kličan (gitara) i ja, dok će nam se uživo pridružit i Maro Zajec (bass). Zanimljivost je kako su oni trojica svi primarno bubnjari, i to vrhunski!

Što novim albumom donosite?

U tjednu objave albuma premijerni nastupi su u Zagrebu i Šibeniku kao početna točka. Onda ćemo promotivne aktivnosti prebaciti na društvene mreže i ostale moderne kanale, a po novoj godini nas očekuju nastupi u Zadru, Rijeci, Sarajevu i Dubrovniku. Priželjkujemo i dogovaramo još neke termine u Splitu, Mostaru i Kninu, ali o tom potom…

Vrtimo se oko termina trilogija i govorimo o konačnom zatvaranju ove priče „Transom”, no valjda planovi Embassyja transcendiraju trilogiju?

Dao sam obećanje Tomu da je idući album usmjeren na post-rock korijene na kojima smo odrastali on i ja. Pjesama nam ne nedostaje, tako već ovu zimu planiramo krenuti s probama i usviravanjem novog materijala. „Trans.” nije slučajno nazvan s točkom u imenu albuma. Tamo gdje on staje, započet će „Miss.” a nakon te čežnje za starim zvukom, ostaje nam potom još jedna čestica – atom „Ion”. Kad se zbroje svi ti nazivi, oni tvore Transmission, odnosno prijenos.

Dakle, trilogija koja se rastvara u novu trilogiju i gradi samu sebe. Je li ti iz ovih deset godina od objave „Surveillancea” ostala koja neostvarena želja s bendom?

Godine 2013. po objavi video singla Post-Hoc u bandu nas je bilo šest. Na stolu sam imao potvrdu Adama Lewisa, jednog od osnivača američke The Planetary Group koja se bavi promocijom i organizacijom u SAD-u i Kanadi. Oni tada nisu uzimali bilo koga u rotaciju, već samo izvođače za koje su smatrali da imaju spoj svega što je dobro kotiralo na ljestvicama. Svidjela im se pjesma i smatrali su da može jako dobro proći za početak na koledž radio stanicama, nezavisnim postajama te glazbenim blogovima i podcastima koji su tek bili u zamahu na internetu. Taj isti posao su od 1996. radili za imena poput Foo Fighters, The Prodigy, Beastie Boys, Kings of Leon, John Mayer, The Smashing Pumpkins, MGMT, Nine Inch Nails, B.R.M.C. i slične velikane.

Njihov Planetary Group potpis je garantirao da će pjesma uči u rotaciju i da će je glazbeni urednici barem staviti kao prijedlog, ali je to koštalo određenu svotu i band je morao biti spreman spakirati kufere i krenuti na showcase svirke preko oceana u nekom trenutku. Ja sam u prethodno izdanje uložio jako puno novaca i još sam se oporavljao, i od nekih drugih životnih problema. Trebao sam mentalnu i materijalnu potporu zbilja cijelog banda, u kojemu je tada bilo čak šest ljudi. Nažalost, umjesto da smo okušali sreću i ostali složni – puklo je na više razina, klasična priča. Trojica članova su se u tom trenutku oprostili od Embassy 516, a preostali su tu do danas i sviraju snažnije nego ikad, to je važnije od neostvarenih želja!

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.