In memoriam – Žarko Potočnjak: Glas koji podsjeća na djetinjstvo

Nekoliko zadnjih godina ispunjeno je odlascima, kao da se igra neka neobična tragična predstava u kojoj glumci na kraju ne izlaze na bis i naklon. Odlaze s pozornice zauvijek. U kratkom razdoblju otišli su Vera Zima, Ivo Gregurević, Mirjana Rogina… a sada, evo, i Žarko Potočnjak, glas koji vezujem za prva sjećanja jer je, uz mnoge uloge koje je igrao u kazalištu i na televiziji, često davao i glas likovima u crtićima.

Brodske i kazališne daske

Potočnjak je rođen 3. veljače 1946. godine u Pakracu, a iako je glumio već i u školi, daske koje život znače nisu mu bile prvi izbor. Prvi su izbor bile neke druge daske, jer je u srednjoj školi učio zanat drvene brodogradnje, a nakon škole upisuje upravo studij brodogradnje u Zagrebu. Nakon godinu dana ga napušta i odlazi na Akademiju dramske umjetnosti koju završava 1972. godine.

Kazališni počeci

Prvi profesionalni angažman imao je u zagrebačkom kazalištu Komedija, a od 1976. godine postaje dijelom postave Dramskog kazališta Gavella. Tamo provodi 18 godina, a 1994. godine, na poziv Georgija Para prelazi u Hrvatsko narodno kazalište gdje ostaje sve do mirovine u koju odlazi 2012. godine. U Hrvatskom narodnom kazalištu bio je Puba Fabriczy-Glembaj u Krležinim „Gospodi Glembajevima”, Aldo u Fabrijevoj „Berenikinoj kosi”, Toma u Marinkovićevoj „Gloriji” i mnogi drugi.

Televizija i film

Uz kazalište, Žarko Potočnjak bio je jedan od onih glumaca koje ste vrlo često susretali u televizijskim serijama i filmovima gdje je također ostvario zavidnu karijeru. Iza njega je više od 40 uloga u tv-serijama od kojih mnoge danas uživaju kultni status u kulturi, kao što su „Smogovci” ili „Lažeš, Melita”. Pojavljivao se i u serijama novijeg datuma, pa smo ga tako mogli gledati u „Bitangama i princezama”, „Crno-bijelom svijetu”, te u filmovima „Ufuraj se i pukni”, „Ajmo, žuti”, „Libertas”, „Duga mračna noć” itd.

Svijet koji odlazi

Nama, generaciji rođenoj prije devedesetih, svaki ovakav odlazak znači i odlazak komadića djetinjstva i svijeta u kojem smo rođeni i u kojem smo odrastali. Takve su tranzicije prirodne i normalne, ali ne mogu se oteti dojmu da su našoj generaciji ipak nekako bolnije. Jer taj svijet, svijet „Smogovaca” i „Pčelice Maje” (one prije nove digitalizirane abominacije) gotovo da nema nikakve sličnosti sa svijetom mladih ljudi danas. Oni sigurno u Žarkovom glasu ne čuju isto ono što smo čuli mi. To nije ništa loše, jednostavno je gola činjenica. Trajemo, naši se svjetovi troše i lagano mrve, dok se jednog dana i mi sami ne istrošimo i pretvorimo u prah.

Svaki gubitak nas natjera na razmišljanje o prolaznosti i malom mjestu na svijetu koje zauzimamo (kako je jednom rekao Turgenjev), a gubitak onih koji su za nas stvarali ostavlja nepopunjivu prazninu…