Eurofilm – Dead Man’s Shoes: Gotovo savršen psihološki triler
Moram priznati da nikad u potpunosti nisam mogao probaviti žanr zvan eksploatacijski film. Unutar spomenute sfere, tijekom 70-ih godina prošlog stoljeća, popularizirali su se rape/revenge filmovi, od djela Sama Peckinpaha i Dirty Harry franšize do filmskih uradaka Wesa Cravena i Takashija Miikea. Ta jednostavna formula na kojoj je izgrađen čitav žanr (stravičan događaj – preživljavanje/rehabilitacija – osveta) odiše klaustrofobičnošću i surovošću te u velikom broju pripadajućih filmova djeluje kao parodija vlastite postojanosti. Ipak, nekolicina njih se uspjela izdići iznad učmale formulaičnosti, među kojima je i sjajna drama Dead Man’s Shoes, redatelja Shanea Meadowsa.
Većina je njegovih filmova smještena u ruralne dijelove središnje Engleske, tzv. Midlands, pa tako i ovaj iz 2004. god. kojeg je napisao zajedno s glavnim glumcem Paddyjem Considineom. Considine glumi bivšeg vojnika Richarda koji u uvodnoj sceni, nalik onoj Stantonovoj u filmu Paris Texas, tumara nepreglednim poljima prvog priznatog nacionalnog parka u Velikoj Britaniji, zajedno sa svojim mentalno nestabilnim bratom Anthonyjem (Toby Kebbell). U vrijeme kada je Richard služio vojsci, Anthony je upao u društvo lokalnih dilera i narkomana pod vodstvom kriminalca Sonnyja. Nakon crno-bijelih sekvenci u kojima se doznaje da su ga oni iskorištavali i zlostavljali tijekom svojih ovisničkih epizoda, fokus se prebacuje na Richarda koji se nekoliko godina kasnije vraća kako bi riješio nesuglasice s lokalnom bandom na nimalo benigan način.
Richard je anti-junak u punom smislu te riječi. Izvrsno napisan i kompleksan lik čija ga ljubav prema bratu, koji sam sebe nikako ne može obraniti, vodi ka nepopularnoj soluciji. On se isprva poigrava s njima; pojavljuje se navečer pred njihovim kućnim vratima s gas maskom te im, onako nespretnima, povremeno krade kokain. Ti ljudi nisu nužno zli, ali su počinili gnjusan akt prema članu njegove obitelji koji zaslužuje kaznu koja nadilazi sve moguće sudske postupke.
Ono po čemu je Dead Man’s Shoes superioran mnogim filmovima unutar revenge žanra je izrazito emotivan klimaks koji zapravo opravdava sve njegove osvetničke postupke na najpravedniji mogući način. Kroz izrazito tamnu leću, Meadows nam je približio jedinstvenog pojedinca; on ne recitira jeftine klišejizirane fraze prije svojih činova te nije ni u jednom trenutku glorificiran kao pomoćnik Smrti same. Najviše zaslužan za to je upravo Considine, trenutno jedan od najboljih britanskih karakternih glumaca, koji je s lakoćom utjelovio stabilnog vojnika, silom prilika pretvorenog u nemirnog manijaka. Osim toga, ovdje postoji dokaz koliko soundtrack može pomoći filmu i podići ga razinu, dvije više. Od spomenute uvodne scene s Richardom i Anthonyjem, tijekom koje Bill Callahan potiho pjeva ‘My ideals have got me on the run..’, do otužnih sekvenci suptilno pojačanih Aphex Twinom u kojima gledatelj svjedoči svoj Anthonyjevoj nesreći, glazbena podloga je svakako pozitivan element, za razliku od brojnih novijih filmskih uradaka u kojima je zapravo – smetnja.
Dead Man’s Shoes je izrazito kvalitetan komad filmskog stvaralaštva koji vješto leluja između sirovog engleskog društvenog realizma i intrigantnih tonova sličnih onima u vesternima s kraja 60-ih i početka 70-ih godina. Moralnom pričom religijske vrste, autori filma stvorili su djelo koje se, bez ikakvog susprezanja, može nazvati jednim od najboljih britanskih filmova ovog tisućljeća.
