Eurofilm: Samo još jedan dan („Bazen“, C.M.Quintela)
Proširimo li gledateljsko iskustvo iz okvira njegovog „normalnog“ raspona – shvatimo li ga opsežnijim od čina koji počinje pritiskom oznake za „početak“, opsežnijim od pojave prve svjetlosne zrake sa zaslona ili platna koju prepoznajemo kao prvu sekundu filma, a koji će završiti nizom imena na crnoj pozadini (što ih često i ne popratimo do kraja), moglo bi se reći da recipijentovo iskustvo filma svoje počelo ima još u trenutku kad se njegov gledatelj odluči za njega. Prvo pomagalo u tom iskoraku k filmu najčešće je njegov log-line ili neka vrsta skraćenog sinopsisa koji će već i prije nego što se ukazao film dovesti pred suda gledatelja. Ne posreduje li u tome procesu gledateljeva sklonost istraživanja mišljenja filmskih kritičara ili kakva prijateljska preporuka, upravo će tih nekoliko rečenica kondenziranog teksta o samom djelu odlučiti o njegovoj sudbini i odnosu s dotičnim gledateljem. Produkcijskih savjeta za sastavljanje primamljivog log-linea/sinopsisa ne manjka, ali zanemarajući u ovom slučaju markentišku problematiku, ono što se empirijski ispoljuje u odnosu pisanog sažetka filma i samog filmskog djela njihove su (ne)podudarnosti koje će nerijetko izazvati postprojekcijske izjave koje se povezane ili s ugodnim iznenađenjem ili razočaranjem, a ponekad jednostavno njihov odnos i neće biti preispitan budući da je cjeloukupnost iskustva koju pružaju bila konzistentna. Bilo kako bilo, podložni smo varljivosti te nekolicine pisanih riječi koje nas prizivaju k svom audiovizualnom vlasniku – one nas mogu i žele zavesti, one nam katkad mogu i previše otkriti ili nametnuti interpretaciju, ali u mnogim slučajevima one sažete kakve jesu, uistinu ne govore mnogo o samom filmu.
„Flegmatični trener plivanja, tinejdžerka kojoj nedostaje noga, dječak s Downovim sindromom, drugi dječak koji ima problema s nogom te jedan s prividno nikakvom nemogućnošću, ali koji odbija govoriti, provode svoj dan na bazenu.“ Započeti govoriti o Bazenu (La piscina, 2011) južnoameričkog redatelja Carlosa Machada Quintele kroz prizmu njegova partnera iz korica programatskih knjižica, debitantsko ostvarenje postavlja u gotovo „dužničku“ poziciju – kao i mnogi drugi (ako ne i više nego neki drugi) sinopsis Bazena prizvat će određena očekivanja u svom potencijalnom gledatelju; u kratkim crtama o protagonistima ističu se njihove što fizičke, što mentalne nemogućnosti gotovo sugerirajući (uz samo mjesto radnje filma) i nužnost problematiziranja tih svojevrsnih „nedostataka“ i „boljki“ mladih likova. Gotovo da smo automatizmom pozvani da uključimo svoje humane kvalitete i popratne im mehanizme empatije i suosjećanja te dočekamo i prisustvujemo jednom umjetničko-filmskom iskustvu gdje pokušavamo razumijeti živote Drugih.
Teško je reći da nas je Quintelin produkcijski tim prevario navedenim opisom – sve napisano ćemo, u iznenađujeće kratkom roku za cjelovečernji film od 66 minuta, imati prilike vidjeti. Pri tome, glagol „vidjeti“ zaista dolazi u prvi plan tako da je i samo rodovsko opredjeljenje Bazena upitno – klasično-igrana narativnost izostaje (a pitanje je i postoji li uopće) dok s druge strane kvalitete koje uobičajeno pripisujemo eksperimentalnim filmovima poput fotografsko-slikovnih vrijednosti postaju primarnom odlikom ovog filma. Ono što se još sakriva iza tog „vidjeti“ možda je i (barem po autoričinom mišljenju) ključnije za samu srž Bazena kao djela – one za koje pretpostavljamo da trebaju poseban umjetnikov tretman, ostaju samo kao figure koje bivaju u datom im prostoru i vremenu; one za koje prostor filma obično znači i podvrgnutost „dobronaklonoj analizi“, sad su samo ono što jesu. Kao što i sam Quintela izjavljuje, Bazen je, bez ikakvog prizvuka ironije, film o bazenu – meditativan, pomalo sanjiv i minimalistički obrađen niz minornih događaja koji se u određenoj sekvencionalnosti odviju u okolišu jednog začudnog, vanjskog bazena gotovo spojenog (zahvaljujući svojoj visoko pozicioniranoj lokaciji) s pomalo čudljivim nebom.
Bazen je film totala i krupnih kadrova; totala u grandioznim kompozicijama koje među ostalime stvaraju i tamnoplave oznake linija u bazenu te vizualno sitna tijela koja se u njemu „brčkaju“/treniraju te krupnih kadrova koja razotkrivaju lica tih mladih osoba koji se možda tjelesno razlikuju od svojih vršnjaka, ali među kojima vladaju sve poznate igre društvene dominacije i međusobnog testiranja. U tome se kolu ponajviše ističe Dona (Mónica Molinet) – jedina djevojka među četvorkom koja u svome dječačkom karakteru i sličnome vizualnome identitetu upravo pronalazi svoju femininu moć da u trenucima nadmudri ostatak društva i podredi ga vlastitim aspiracijama. No, kako ništa u Bazenu nije povišeno tako je i ta unutarnja dinamika četvorke i njihova trenera te ostatka okoline data tek u fragmentima, donesena suptilno na platno i tek pružena u gledateljeve ruke. I kad nakratko dan Manchadovih protagonista prekine trening druge djece, njihove malformacije nisu naglašene, nikakve se usporedbe ne rade, sve ostaje tek jednim filmsko-poetičnim danom na bazenu (zahvaljujući Raulu Rodriguezu) koji će vjerojatnije ljubitelje naći u „istančanijim“ (ako se to tako može reći) filmskim nepcima.
