Kako se Eurosong pretvorio u najveće svjetsko glazbeno natjecanje?

Prošlu ćemo godinu po mnogočemu pamtiti, a ljubitelji Eurosonga (ili oni prikriveni) zasigurno i po njegovu otkazivanju. Eurosong prvi put u povijesti od samih početaka nije održan jedino 2020.godine!

Ipak, ove godine odlučeno je da će se Eurosong održati sukladno preporukama epidemiologa. U iščekivanju 65. po redu izbora za Pjesmu Eurosonga od kojeg nas dijeli još nešto više od mjesec i pol, odlučili smo vremeplovom upoznati najpoznatije glazbeno natjecanje na svijetu koje nosi deklaraciju „europsko”.

Mora se priznati da je Eurosong u današnje vrijeme prerastao u političko nadmetanje između država, a glazba je u drugom planu. Ne čudi stoga što se pjesme koje se šalju svake godine sve više udaljuju od kvalitete (čast iznimkama). Nezainteresiranost europske publike ipak uspijeva kompenzirati australska pa su Australci 2015. bez premišljanja prihvatili poziv Europske radiodifuzne unije i priključili se Eurosongu. Ali, ako slučajno pobijedite ipak se Eurosong neće održati u Australiji! Nećemo pretjerivati.

Nekada se čak pjevalo i na materinjem jeziku

Sve je započelo davne 1956. godine, 24. u svibnju, kada se svojim izvedbama na pozornici u Luganu u Švicarskoj predstavilo sedam zemalja (Njemačka, Francuska, Švicarska, Nizozemska, Italija, Belgija i Luksemburg), država članica Europske radiodifuzne unije (EBU). Te godine pobjedu je odnio domaćin.

Eurosong je nastao po uzoru na poznati talijanski festival Sanremo, s ciljem uspostavljanja suradnje europskih zemalja nakon teških stradanja u Drugom svjetskom ratu. Kako se natjecanje emitiralo na radijskim i televizijskim prijemnicima, nastojalo se ispitati kako tehnologija funkcionira diljem svijeta.

U početku se podrazumijevalo da izvođači pjevaju na materinjem jeziku, stoga nisu određena posebna pravila kojima bi to bilo propisano, ali kad je Švedska 1965. nastupila s pjesmom na engleskom jeziku, Europska radiodifuzna unija odredila je jasna pravila kojima tekstovi svih sudionika moraju biti napisani na izvornom jeziku.

Smatrajući da se pjesme pravedno mogu ocijeniti samo ako suci razumiju njihov tekst, brojni tekstopisci nisu bili oduševljeni odlukom EBU-a. Godine 1973. mjere su ipak popustile, a samo godinu dana nakon, popularna švedska grupa ABBA pobijedila je s pjesmom Waterloo napisanom na engleskom jeziku.

Engleski jezik preuzima dominaciju

Iako je pravilo o jezičnoj uporabi 1977. godine ponovno stupilo na snagu, nije dugo potrajalo zbog rastuće popularnosti engleskog jezika. Pravilu je 1999. godine došlo je kraj, a izgleda da je većina ovu odluku dočekala s odobravanjem. Već sljedeće godine u Izraelu gotovo polovica nastupa bila je na engleskom jeziku.

Zanimljivo je kako je od 1967. do 2019. godine 33 puta pobijedila pjesma na engleskom jeziku. Devedesetih godina Irska je odnijela četiri pobjede na Eurosongu (od ukupnih 7), a Ujedinjeno Kraljevstvo jednu. Naravno, obje zemlje predstavile su se na engleskom jeziku. UK je do sada osvojilo najviše drugih mjesta, njih čak 15.

Godine 1957. pravila su promijenjena te je određeno da pjesma smije trajati najviše tri minute. Italija je odlučila tome prkositi te je iste godine na Eurosong poslala petominutnu pjesmu. Možete zamisliti reakciju Engleske koja je imala pjesmu trajanja manje od dvije minute. Duljina trajanja pjesme i danas je ograničena na tri minute te se natjecatelji toga moraju pridržavati.

Nagli porast sudionika praćen promjenama

Godine 1987. broj natjecatelja rapidno povećao se, od prvobitnih 7, na 22, no, Europska radiodifuzna unija odlučila je da više neće primati nove članove zbog toga što bi samo natjecanje predugo trajalo i poremetilo gledateljima odlazak na spavanje.

Malta je malo zakasnila te joj 1990. godine nije dopušteno sudjelovanje na Eurosongu. Padom Željezne zavjese 1993. sve više država bilo je zainteresirano za pridruživanje Eurosongu, stoga se EBU ipak morala odreći prvobitnog (utopijskog) plana. Odlučili su pozvati tri najbolja predstavnika kvalifikacijskog kruga da bi se broj sudionika povećao na 25. Za ostale zemlje koje nisu imale sreće predviđeno je da će sljedeće godine zamijeniti države koje ostvare najgori plasman.

Ne uzimajte nam Njemačku! ili kako je EBU neodlučan

Godinu dana nakon, Estonija, Mađarska, Litva, Rumunjska, Poljska, Rusija i Slovačka ostvarile su pravo sudjelovanja umjesto Belgije, Danske, Izraela, Italije, Slovenije, Turske i Luksemburga (potonji se više nikada nije vratio). Bilo je evidentno da ovakav sustav ne može adekvatno funkcionirati, stoga su promjene bile nužne.

Činilo se logičnijim da se svake godine odaberu najbolje pjesme koje će predstavljati svoju zemlju na Eurosongu, a to je prvi put u praksu uvedeno 1996. kada se sa svojim pjesmama prijavilo čak 29 država. Šest je pjesama trebalo biti izbačeno, a u toj je kategoriji bila i Njemačka.

Gubitkom Njemačke EBU bi se suočila s manjkom prihoda, stoga je ostanak Njemačke bila esencija. Kako bi se novi sustav činio pravednijim, krajem stoljeća četiri je zemalja omogućen direktni plasman u finale. Uz Njemačku, tzv. velikoj četvorki pripadaju još i Francuska, Španjolska te Ujedinjeno Kraljevstvo. Njima se 2011. priključila Italija i od tada poznate su pod nazivom velika petorka. Pjesme navedenih zemalja imamo priliku čuti samo u finalu.

Polufinale je uvedeno tek 2004. godine, a na njemu se predstavljaju sve zemlje, osim onih koje se nalaze u sastavu velike četvorke (današnje petorke) ili su prethodne godine ostvarili rezultate u najboljih 10. Od tada svake godine u finalu možemo pratiti nastup Bosne i Hercegovine, Grčke, Rumunjske, Rusije i Ukrajine. S druge strane, Hrvatska se nije plasirala u finale pet puta, a zbog loših rezultata nije sudjelovala na Eurosongu 2014. i 2015. godine.

Zbog sve veće zainteresiranosti za sudjelovanjem na Eurosongu i rekordnih 40 natjecatelja, 2008. godine uvedeno je i drugo polufinale, kada je određeno da svaka zemlja, osim domaćina i članova velike četvorke, u polufinalu mora predstaviti svoju pjesmu. Te godine Eurosong se održao u Beogradu i u svakom je polufinalu nastupalo 19 zemalja.

Pravedan ili ne – pitanje je sad

Sustav glasovanja tijekom godina mijenjao se, a onaj koji danas poznajemo stupio je na snagu 1975. godine. Do 1997. godine o glasovima odlučivao je interni žiri, no tada je pet zemalja odlučilo uvesti televoting kojim je gledateljima omogućeno glasovanje za njihovu omiljenu pjesmu. Već 1998. ovaj je sustav uveden u praksu te se koristi i dan danas.  Naravno, ne smije se glasati za izvođača iz vlastite zemlje.

O rupama ovakvog sustava dalo bi se raspravljati. No, iako Eurosongu u primarnom fokusu više nije glazba, ipak svake godine mnoge obitelji okuplja pred malim ekranima, kako zbog tradicije i sjećanja koja vežemo uz najbolje trenutke Eurosonga, tako i da bismo žustro komentirali scenske nastupe, i naravno, nečiji modni (ne)ukus. Nerijetko nas rezultati mogu razljutiti, no to se može i očekivati, ako uzmemo u obzir političku propagandu koja se krije u pozadini.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.