Fenomen Eddie Munson: Kako je sporedni lik ukrao show
Već četvrtu sezonu imali smo priliku pratiti dobro poznatu seriju „Stranger Things”, koja nam još od samoga početka “pali” sve okidače nostalgije koji postoje (naravno, ako ste dijete rođeno u sedamdesetima ili osamdesetima ili ste veliki zaljubljenik u spomenute dekade). Braća Duffer tu su odradili golem i odličan posao s obzirom na to da je gotovo svaka scena u seriji hommage nekom fenomenu minulih desetljeća.
Od prve sezone nadalje, prepoznali smo fragmente klasika kao što su „The Goonies”, „Star Wars”, „Alien”, „Ghostbusters”, „Strava u ulici Brijestova” (Vecna napada klince u besvjesnom stanju, a ni lice mu nije daleko od Freddiejeva) i brojne druge. Samo za popis referenci koje se provlače kroz sve sezone mogli bismo napisati nekoliko članaka, no ovaj ipak posvećujemo ni manje ni više nego – jednom jedinom liku. I to liku kojeg ne pratimo od početka.
Hellfire club
Nakon završetka četvrte sezone internet je eksplodirao likom i djelom Eddieja Munsona (utjelovio ga je mladi britanski glumac Joseph Quinn). Stvorio je pravu fan bazu, naveliko se prodaju i nose majice njegova imaginarnog kluba igrača D&D-a nazvanog „Hellfire club”.
Nose ih čak i članovi Metallice čija je pjesma Master of Puppets iz 1986. godine u vrhu Billboardove ljestvice najslušanijih, upravo zbog scene u kojoj ju Eddie svira na krovu prikolice kako bi odvratio demonske šišmiše od svojih prijatelja. Evo, baš su ovih dana upravo dečki iz Metallice ugostili Quinna u backstageu festivala Lollapalooza, gdje su malo jammali i našalili se kako je Joseph sada peti član benda.
Fenomen Eddie Munson
Dakle, što je to što je jednog sporednog lika lansiralo iznad svih likova koje u seriji pratimo od prve sezone? Kako su svi ostali nekako pali u drugi plan, a gledateljstvo je poludjelo za mladim metalcem tužne sudbine? Odgovor i nije tako kompliciran. Riječ je o jednom stalnom mjestu u našoj povijesti i kulturi, nečemu vrlo prepoznatljivom i mnogima itekako bliskom. Govorim o stalnom mjestu koje seže daleko u povijest sa svojim tamnim vrhuncem u vremenu progona vještica.
Mislili smo, naravno, da su takva vremena iza nas, ali ne tako davno mogli smo svjedočiti jednom modernom “progonu vještica” (ili vještaca, u konkretnom slučaju) koji je, kako su braća Duffer kasnije i potvrdili, bio inspiracija za stvaranje lika Eddieja Munsona.
„The devil has come to America”
U SAD-u se u 80-ima pojavilo nešto što se u mainstream kulturi naziva satanic panic, a odnosi se na nepotkrijepljene slučajeve sotonističkog zlostavljanja i rituala. Zapravo, najgore od svega je to što je ta ista panika zahvatila sve što je ljudima bilo neobično i nepoznato.
Tako u prvoj epizodi četvrte sezone koja i nosi naziv „Hellfire club” vidimo Eddieja koji čita članak u Newsweeku, u kojem se ukazuje na opasnosti igranja D&D-a bombastičnim riječima „The devil has come to America”. Smatralo se da igra promiče sotonizam, ritualno žrtvovanje, sodomiju i bezbroj drugih užasa pa se shodno tome, one koji su ju igrali gledalo s podozrenjem.
No, slučaj koji je bio izravna inspiracija za stvaranje Eddieja nema pretjerane veze s bilo kakvom igrom, ali ima veze s naivnim klincima, pubertetom, crnom odjećom i majicama s logom metal bendova. Već sada zvuči suludo, ali vjerujte mi, bit će još luđe.
Inspiracija
Godina je 1993. u West Memphisu, Arkansas, nestala su tri osmogodišnjaka: Steve Branch, Michael Moore i Christopher Byers (prezime vam je jamačno poznato, a kako znamo da je kod braće Duffer malo toga slučajno, moguće da i ovaj mali detalj ima neko dublje značenje), koji su kasnije pronađeni brutalno ubijeni i izmasakrirani. Za njihovo ubojstvo optužena su tri tinejdžera: Damien Echols (18), Jessie Misskelley (17) i Jason Baldwin (16).
West Memphis Three
Za ovaj sam slučaj, popularno nazvan „West Memphis Three”, saznala još tamo negdje davne 2007. godine, kad sam ga počela i pratiti. Ono što me zaintrigiralo bilo je to da fizičkih dokaza da su mladići krivi za ubojstvo nije bilo. “Dokazi” koji su se na sudu iznosili bili su manji prekršaji Echolsa i Baldwina, njihov ukus u glazbi, majice metal bendova koje su nosili, Echolsovo oblačenje u crnu odjeću i njegov interes za magiju i okultno.
Sjećam se kako sam pomislila da je naivan dok je na sudu pokušavao objasniti što je Wicca (Wikipedija ju definira kao neopogansku religiju nadahnutu pretkršćanskim vjerovanjima), kao da će to masa željna linča moći razumjeti. Također, jedan od dokaza bile su i školske bilježnice ispisane stihovima pjesama Metallice i sličnih bendova.
Činilo se suludo da bi prošlo, vjerujem i da su optuženici mislili da mogu “lupetati” na sudu jer su nevini i ništa im se neće dogoditi. Ali dogodilo se. Echols je osuđen na smrtnu kaznu, a Misskelley i Baldwin na preko 40 godina zatvora. Priča je preopširna da ju cijelu iznosim u tekstu, ali onima koje zanima više preporučujem dokumentarce „Paradise Lost: The Child Murders at Robin Hood Hills”, „Paradise Lost 2: Revelations” i „Paradise Lost 3: Purgatory”.
Damien Echols mnogo je puta izbjegao tu smrtnu kaznu i nakon mučnih 17 godina u zatvoru on, Jessie Misskelley i Jason Baldwin 2011. godine pušteni su na slobodu.
Podrška trojci iz Memphisa
Slučaj trojke iz Memphisa godinama je dizao prašinu u javnosti, mnoge poznate osobe stale su uz njih, održavali su se dobrotvorni koncerti kao podrška, snimljen je i album, a Metallica, Henry Rollins, Patti Smith, Neil Young, Eddie Vedder, Johnny Depp i Tom Waits samo su neke od zvijezda koje su se uključile u inicijativu podrške Echolsu, Misskelleyu i Baldwinu.
Jedan od najmučnijih i najbizarnijih slučajeva lova na vještice u 20. stoljeću bio je tako inspiracija za lik Eddieja Munsona, srednjoškolca duge kose koji igra D&D, sluša metal, svira u bendu i sve je ono čega se društvo u malom mjestašcu boji i nakon bizarnih ubojstava bio je jedina osoba koju se za njih moglo okriviti. Logično. A i on je bio samo dijete, baš kao što su to bili i dečki iz Memphisa kad su završili na robiji.
Što smo to zavoljeli kod Eddieja?
Ono što smo kod Eddieja zavoljeli njegovo je veliko srce ispod robusne vanjštine, boljela nas je nanesena mu nepravda, ljutila nas je gomila koja ga je željela linčovati, a najviše smo zamrzili mladog Jasona, tipičnog sportaša iz američkih srednjih škola, koji se posebno namjerio na njega kriveći ga za smrt Chrissy Cunningham.
U Eddieju su tako sadržani svi oni “drugačiji”, svi oni maltretirani zbog odjeće, frizure, glazbe ili igranja društvenih igara, i tko zna čega sve ne. Nisam se mogla ne sjetiti i našeg nepravedno i brutalno pretučenog na smrt Luke Ritza, dečka duge kose koji je najvjerojatnije stradao upravo zato što je bio drugačiji.
Hoće li ljude ikada napustiti želja za linčem?
Ne znam hoće li ljudi ikada uspjeti prestati svijet gledati kao splet crno-bijelih kvadratića, hoće li u ljudskim bićima ikada umrijeti želja za linčem, za iznuđivanjem neke imaginarne pravde koja uglavnom nema veze s istinom.
Pa pogledajte samo komentare na Facebooku: svi bi klali, razbijali glave, slali na gole otoke i još mnoštvo maštovitih radnji. Isti su to ljudi koji su prije par stotina godina klicali dok se potpaljivalo žene koje su navodno šurovale s vragom (vjerojatnije bile prijavljene od ljubomorne komšinice ili su nekome stale na žulj), isti koji su zatvarali i ubijali ljude jer ih nisu razumjeli, oni koji su slavili smrt čovjeka koji je tvrdio da se Zemlja vrti oko Sunca, sve su to isti ljudi…
I zato volimo Eddieja. Jer ne želimo biti ti ljudi.
Arhetip žrtve neznanja
Lik Eddieja Munsona na neki je način arhetip i možemo ga svrstati u široku mrežu svojevrsne morfologije priče (gospon Propp, no pun intended), no on je također i tragedija našeg društva koje, iako čvrsto vjerujemo da nije tako, zapravo ne napreduje mnogo. Da, neke smo stvari odlučili rješavati „humanije” pa više ne palimo ljude na lomačama, javno ih giljotiniramo ili vješamo na trgu, ali naučili smo nove trikove i u tom smo smislu evoluirali.
Kazna možda više nije lomača, ali put do nje ostao je više-manje isti. Neznanje, nerazumijevanje, strah od nepoznatog i strahovi usađeni vlastitim jednoumnim odgojem i dalje su ono što Eddieje, Damiene, Jessieje, Jasone i mnoge druge i dan danas guraju na stratište. Bojim se da se to neće promijeniti. Jer promijenilo bi se jedino edukacijom, a ako sam nešto shvatila do svoje gotovo četrdesete godine, to je da ljude ne možeš educirati ako čvrsto vjeruju u svoju laž.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
