novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

Filmolista: S Woodyjem Allenom po europskim metropolama

Woodyjem Allenom
Foto: facebook.com/midnightinparis
Vrijeme čitanja: 5 minute

Opus filmova u režiji ovog autora uistinu je velik i šarolik. Njegovi filmovi, uglavnom, kroz svoje radnje provlače lajtmotiv ljubavi, ljubavnih veza i problema u njima, no unatoč tome nisu klasične ljubavne sapunice. Naprotiv, njegovi su filmovi prožeti filozofskim mislima, misaonim dijalozima te umjetničkim temama. Zbog toga mnogima ponekad znaju biti teški za praćenje, no upravo je to ono što Woodyja Allena čini drukčijim i posebnijim filmskim autorom od svih ostalih autora. Njegovi filmovi znaju u centar zbivanja staviti čovjeka-pojedinca te objediniti tako njegove egzistencijalne probleme i emotivna i psihička stanja u jednu cjelinu.

Jedan od elemenata Allenovih filmova u funkciji radnje jest i zanimljiv i slikoviti prostor pa sam se ja ovdje odlučila malo njime i pozabaviti. Točnije, napravila sam listu filmova u kojima je Allen radnju smjestio u poznate europske metropole kroz koje, prateći ih na filmskim platnima i TV-ekranima, možemo i putovati. Na taj način određeni njegovi filmovi služe kao svojstveni putopisi koji, ne samo kroz vizualne, već i auditivne elemente gledateljima mogu pružiti osjećaj da se u upravo u tome gradu  trenutno nalaze.

Svi kažu volim te (Everyone Says I Love You, 1996)

Ovdje je Woody Allen od jedne njujorške obitelji napravio pravu ljubavničku ‘sapunicu’ raznim zapletima i ljubavnim peripetijama, no važnije je da se u ovom filmu ti isti Amerikanci nađu u prelijepoj Italiji, točnije u romantičnoj Veneciji gdje Joe (Woody Allen), glavni i razvedeni lik filma upoznaje lijepu Amerikanku Von (Julia Roberts) koja je nezadovoljna svojim postojećim brakom. S njom ondje doživljava pravu romansu.

Ploveći gondolama Canalom Grande, šetajući mostom Ponte dei Sospiri u danjim i večernjim satima Joe i Von vode različite dijaloge o njihovom odnosu gdje je Joe uvjerava da je upravo on muškarac stvoren za nju.

Ovo je još jedan u nizu Allenovih filmova koji bi, da se iza njegova scenarija ne krije ovaj autor, bio samo lijepi filmić s ljubavnom tematikom čiju radnju uljepšavaju europske znamenitosti. Ovako, specifičnost njegova scenarija daje filmu višeslojnu i filozofsku strukturu koje su kod njega gotovo uvijek i svugdje prisutne.

Foto: movie–l-o-v-e.tumblr.com

Vicky Cristina Barcelona (2008)

Osim zbog primamljivog glumca Javiera Baderna, ovaj bi se Allenov uradak trebalo pogledati i zbog čarobne i zavodljive Barcelone. Za njega, za razliku uradaka iz 90-ih godina, kritičari kažu da spada u njegovu lošiju stvaralačku fazu, no ne mora nužno biti tako jer film posjeduje lijepu radnju i ambijent u kojem je sniman.

Prijateljice Vicky (Rebecca Hall) i Christina (Scarlett Johansson) putuju u Barcelonu da bi ondje provele ljetne praznike i doživjele neka nova iskustva. Ondje upoznaju zavodnički raspoloženog rastavljenog slikara Juana Antonia Gonzala (Badern) koji ih obje zavede, te se tako stvara zaplet, ali i nezadovoljstvo među prijateljicama. Obje ih poziva da s njim otputuju u obližnji gradić Oviedo. Jedna od njih s njime ondje zaista i otputuje na vikend pa, osim Barcelone, u ovom filmu možemo upoznati i Oviedo te vidjeti da je to jedan šarmantan gradić koji posjeduje mnogo prirodnih ljepota, hotela u obliku ljetnikovaca i jednu mediteransku notu.

Što se pak glavnog katalonskog grada tiče, glumci su najviše scena snimili u njegovom središnjem dijelu prolazeći pokraj Gaudijeve Sagrade Familie, Čarobnih fontana, pa Case Milá te ostalih graditeljskih ljepota tog katalonskog modernizma. Šetali su također i parkom Guel, ali i fascinirajuće velikom La Ramblom, glavnom gradskom ulicom te se znali zateći i na šarenoj La Boqueriji, najvećoj tržnici ondje vrlo poznatoj u širem gastronomskom svijetu.

Foto: facebook.com/Vicky-Christina-Barcelona

Ponoć u Parizu (Midnight In Paris, 2011)

Ovaj film o nostalgiji za starim vremenima po pitanju umjetničkog stvaralaštva i društva, vodi nas u Pariz, grad koji se ni u tisuću riječi ne može dovoljno dobro opisati, osobito ako se osvrnemo na taj umjetnički; slikarski, književni i glazbeni Pariz. Allen glavnog lika Gila Pendera (Owen Willson) fiktivno stavlja u razdoblje 20-ih godina prošloga stoljeća kojime je Gil fasciniran.

On pokušava pronaći umjetnika u sebi i u tome mu pomažu ljudi koje susreće u tom razdoblju, poput pisaca Hemingwaya, Fitzgeralda ili Faulknera, ali i prostor u kojem se radnja odvija. Njegovi bistroti, cabaret prostori 20-ih godina, kafići gdje se sastaju mladi umjetnici i oni u usponu, ali i obale Seine u sutonu i u noćnim satima tijekom kojih likovi šeću. Pariške znamenitosti onog doba prikazane onakvima kakve jesu, ali s onom notom u kojoj točno vidimo i osjetimo da se radi o dobu u kojem trenutno ne živimo te to čini ovaj film čarobnim i potpuno drukčijim od svih ostalih Allenovih filmova.

No je li uistinu Pariz tada izgledao onako kako ga Allen ovdje prikazuje? To ne možemo sa sigurnošću znati. U tome i jest njegova draž i autor nam je ostavio i prostora za stvaranjem vlastitih vizija Pariza u tom razdoblju i svih onih odnosa između umjetnika koji su u njemu tada stvarali.

Foto: facebook.com/midnightinparis

Rimu, s ljubavlju (To Rome With Love, 2012)

Radnju ovog filma te raznolike likove koji variraju od arhitekta, prostitutke do producenta i para iz provincije, Allen je smjestio u grad svima znam kao La città eterna  (Vječni grad), a prati četiri različite ljubavne priče o zgodama i nezgodama prikazujući ih na komičan i zabavan način.

U njemu se ponovo pojavljuje američka ekipa, ali i ona europska koja ga čini poprilično europskim filmom pa u njemu, osim engleskog, možemo čuti i različite izraze na lijepom i melodičnom talijanskom jeziku.

Četiri paralelne radnje u filmu

Radnje filma odvijaju se paralelno na različitim kulturnim i turistički impresivnim lokacijama Rima pa nam se film pomalo može činiti kao svojstveni vodič za turiste potpisan u suradnji s turističkom zajednicom grada. Ipak, znamenitosti i kultura Rima ovdje su prikazane na zadivljujući način jer je Allen ponovo uspješno spojio radnje, dijaloge i ambijent u onu nepogrešivu cjelinu s umjetničkom i filozofskom notom.

Najčešća mjesta gdje se likovi nalaze su poznata nam Piazza di Spagna, Fontana di Trevi, rimski Koloseum. Osim što prostorom i jezično imamo osjećaj da smo u Italiji, ovdje je zapaženo još nekoliko konotacija na tu inspirativnu državu. To možemo vidjeti u sceni gdje stari kazališni producent otkriva tasta svoje kćeri kako pjeva pod tušem operu poput Luciana Pavarottija. Utjecaj talijanske tradicije osjeti se i po takozvanom sindromu nagle popularnosti lika, kada anoniman činovnik Leopoldo Pisanello (Roberto Benigni) u filmu nenadano doživi svojih petnaest minuta slave. Kod tog ‘sindroma’ osjeti se utjecaj redatelja Vittoria de Sice i njegovog neorealizma u kojem je bio usredotočen na sudbinu malog i neuglednog čovjeka.

Foto: facebook.com/ToRomeWithLoveMovie
Be social

Komentari