novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

„Gigaton” (Pearl Jam): U kontekstu poznatog stiha Neila Younga ovo je klasični – fade away

gigaton
"Gigaton" [album cover]
Vrijeme čitanja: 2 minute

Upitavši najvećeg štovatelja Pearl Jama kojeg poznajem što misli o recentnom izdanju ovog benda, dobio sam, pa donekle i očekivan odgovor – citiram: „Ma kakvi… Odustao sam od generičkog Pearl Jama nakon ‚Binaurala’, zvuče isto već 20 godina. Sumnjam im u motivaciju posljednjih 10 godina.”.

Ako tko slučajno ne zna, to je album koji je zaključio zlatnih deset godina jednog od najvećih, još uvijek aktivnih, bendova u povijesti rokenrola (i ne samo rokenrola). Od tada pa nadalje Pearl Jam doista jest poprilično sterilna družina koja se trudi diskografskom aktivnošću opravdati koncertne aktivnosti koje se nisu pretvorile u puko preživanje neke bolje prošlosti (iako, da se ne lažemo – jesu).

Albumi nakon 2000. godine (ukupno 5 s „Gigatonom”) jesu bili logično opravdanje i motiv za turneje koje su ih pratile, međutim, motiv publike da i dalje puni arene i stadione diljem planete zasigurno nije u ushićenju oko „Backspacera” (2009.) ili „Lightning Bolta”(2013.), ista sudbina pratit će i „Gigaton” (2020.). Izdanje koje možemo baciti u “ring” s četiri prethodnika pa raspredati o tome koliko je bend uspio izbjeći biti “čedo proseka”.

Suštinski, sve su to alibi priče o bendu koji vrlo vjerojatno nikad više neće izbaciti diskografski relevantno izdanje, ali će zahvaljujući monumentalnoj diskografiji iz devedesetih postojati dokle to budu željeli ili dok ih viša sila ne zaustavi. O motivima neću. Vedder je jedan od idola generacije. Neka ga mlađi i drčniji sakate.

„Gigaton” je solidna rokenrol ploča. I da, baš rokenrol. I da, baš generički, ali bend tog kalibra s Vedderom na vokalu da aranžira i obrađuje govore Pavla Kalinića to bi zvučalo – solidno. I tu jest jedan dio tuge u ušima slušača jer se iz nekih starih i sasvim pogrešnih razloga trudiš čuti nešto što evidentno ne postoji. I onda, album proleti poput lošeg filma, pa kasnijim misaonim revizijama pokušavaš dokučiti što si to zapravo radio posljednjih sat vremena (!?), pa pokušaš opet, pa opet, pa opet i na koncu shvatiš da se patiš. A to nikako ne bi trebala biti svrha prilikom konzumiranja pop kulture. Valjda.

Stoga, ovo nije “recenzija” u onom klasičnom smislu, gdje se sadržaj albuma raščlanjuje na bolje ili lošije trenutke pod utjecajem ovoga ili onoga. Ovo je tekst o albumu, odnosno o bendu, iz perspektive nekoga tko ni sam ne zna što očekuje i što bi trebao očekivati od ove grupe glazbenika koji su nakon početnog zanosa, izgaranja, strasti, želje, motiva, volje, ljubavi postali netko od koga se ne očekuje ništa. Rekao bi da većeg poraza od toga pa gotovo i nema. U kontekstu poznatog stiha njihovog prijatelja Neila Younga ovo je klasični – fade away. Šamaranje mrtvog magarca nošeno na krilima starih zasluga.

Postoji toliko bendova, toliko glazbenika, toliko nove, žive, svježe, drčne, opasne, glasne, strasne glazbe da ne postoji niti jedan jebeni razlog da ovakva ploča egzistira igdje osim kao statistički podatak da je ovo jedanaesti studijski album velikog Pearl Jama.

I da, ništa gigatonsko u njemu nema – osim – dosade.

Be social
Što misliš o ovome albumu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari