Glazbena kolumna: Decentralizacija glazbenih zbivanja
Ljeto godine 2023. bilo je puno najrazličitijih glazbenih događaja i, naravno, običnih zabava uključujući masovno partijanje. Ipak jedna je vijest odjeknula poput spektakularnog vatrometa – Manu Chao nastupa u Osijeku u Katakombama u povijesnom lokalitetu Krunske utvrde!
Što je najvažnije, rujanski koncert rasprodan je u samo tri sata od trenutka kad je počela prodaja ulaznica. Do sada je Manu Chao uživo bio dostupan uglavnom u Zagrebu što je bilo sasvim uobičajeno. Iz Osijeka su stizale najave koncerata domaćih zvijezda i, ako se ne varam, nikada vijest o gostovanju tako velike globalne zvijezde i s tako bogatom kulturološkom pozadinom i značenjem.
Za nadati se je da je ovo s Manu Chaom samo početak sličnih događanja u budućnosti. Osječani su do sada na slične spektakle morali potegnuti oko 250-300 kilometara u Zagreb, Budimpeštu ili Beograd. Višestruke će biti koristi od ovoga za Osijek i cijelu Slavoniju, poticaj prije svega za sljedeća gostovanja jer je financijska isplativost temelj ovoga posla.
Vlajternativa u Benkovcu
Ako može Pula i s Arenom i Malim rimskih kazalištem, zašto ne i Osijek s Tvrđom i Katakombama. Decentralizacija glazbenih zbivanja dobit će sigurno na zamahu. Dobila je već i u Benkovcu čija je Vlajternativa – održava se već više od deset godina na srednjoškolskom igralištu – ove godine na velika vrata ušla i na mainstream medije (Dnevnik Nove TV), a ne samo u specijalizirane alternativne portalne glazbene magazine.
Vlajternativa je festival alternativne glazbe manje poznatih protagonista punka, svih vrsta metala i čak hip-hopa iz Dalmacije, ali i šire. Ovog ljeta napravljen je iskorak i pozvani su riječki Parafi. Pun pogodak za novu, dodatnu atraktivnost Vlajternative. Zanimljivo je kako grupa entuzijasta, mladih stanovnika Benkovca objašnjava svoju aktivnost. Dunja Gasić u Dnevniku Nove TV:
„Ovo je puno više od običnog festivala, donosi život u grad i ukida predrasude o Benkovcu i tako Benkovac postaje jedno egzotično mjesto.”
Do sada se o Benkovcu uglavnom govorilo kao o gradu s čuvenim sajmom i pečenom janjetinom. Iz Udruge „Vlajter-Ego” ističu da su u početku krenuli kao s borbom protiv malograđanskog mentaliteta. U Benkovac je došlo stotine bendova iz Hrvatske i regije pa su Ravni kotari postali nezaobilazna stanica alternative, a ne samo mjesto čuvenoga sajma.
Mladima je u Benkovcu nedostajala aktivnost i Vlajternativa je prema njihovim riječima nešto poput pokreta otpora – dosadi. Shvatili su da ako sami nešto ne pokrenu neće nitko drugi. Rečeno i učinjeno. Uzeli su te stereotipe, kako kaže Dunja Gasić, “te Vlaje” koji nisu na sajmu, nego slušaju žestoku glazbu na Vlajternativi. Vlajima se od pamtivijeka nazivaju žitelji unutrašnjosti Dalmacije. Ne bježi Dunja od Vlaja, mladih Vlaja koji žele ostati živjeti u Benkovcu, a ne otići iz njega i zaključuje:
„Mi jesmo Vlaji, ali drukčiji Vlaji, alternativni Vlaji!.”
Ponta Lopud Jazz Festival
Kad se govori o Jazzu u ljetno doba govorilo se uglavnom o Liburnija Jazz Festivalu u Opatiji koji je skoro četvrt stoljeća i međunarodno prepoznat. I tu su počeli znakovi decentralizacije na kopnu i na moru. Na samom Jugu Dalmacije, nadomak Dubrovnika – brodom nekih četrdesetak minuta vožnje – na otoku Lopudu održava se Ponta Lopud Jazz Festival. U koncertnom dijelu su mnoga respektabilna imena: David Sanchez, Antonio Sanchez, Bigyuki… U dijelu radionica, predavanja za glazbenike iz regije, ali i šire od toga, u ulozi Mastera je veliki Joe Lovano.
U interijerima i eksterijerima čarobnog Mediterana na otoku Lopudu možete samo zamisliti ljepotu prirode i jazza. Koliko se sjećam Dubrovnik nije imao Jazz Festival ili barem ni jedan do sada nije ostavio traga, ali se dobro sjećam jednog velikog glazbenika Gospara Marka Breškovića koji je nakon raspada Dubrovačkih trubadura utemeljio jazz caffe Trubadur na Bunićevoj poljani, a nasuprot zidina dubrovačke katedrale.
Gospar Marko bio je stvarno čista alternativa cjelokupnoj glazbi izvođenoj bilo gdje u Dubrovniku. Njegov gospodski jazz stvarao je svakog dana (i naročito noći) otmjenu, metropolsku atmosferu. Nije čudo što su gosti Dubrovnika hrlili kod Gospara Marka koji je znao biti i za šankom, ali i za kontrabasom. Ako nisu bili u caffeu Trubadur, kao da nisu ni bili u Dubrovniku.
Međimurski „Jazz u vinogradu”
Jazz za kraj ljeta ili barem početak kraja ljeta (kao na otoku Lopudu) može se doživjeti i nekoliko stotina kilometara sjevernije u Međimurju (Štrigova) na imanju vinarske obitelji Štampar. Već treću godinu na Mađerkinom bregu na 340 metara nadmorske visine održava se međunarodni jazz festival „Jazz u vinogradu”.
U predivnom ambijentu s pogledom na četiri države s prirodnog vidikovca, terasastih vinograda možete uživati uz svirku Vida Jamnika, Piotra Damasiewicza and In To The Roots, XYQ Quarteta i umjetničkog vodstva Ratka Zjače. Trodnevno iskustvo, kaže organizator, ograničeno na 500 gostiju koji će slaviti život u najboljem izdanju. Teško je posumnjati, nakon svih relevantnih informacija, da je ovo PR pretjeranost.
„Sve što niste vidjeli na Euroviziji čeka vas 2. rujna na Šalati.”
Ovako svoj newsletter ovog ljeta završava Dallas najavljujući koncert Leta 3 na zagrebačkoj Šalati uz informaciju da je objavljen na dvostrukom vinilu njihov monumentalni album „Jedina”, prvotno objavljen prije nešto više od dvadeset godina. Možda, samo na prvu, poziv na koncert zvuči jeftino, površno ali to nikako ne stoji. Naročito ne u kombinaciji s „Jedinom”, jednim od ključnih albuma koji su inaugurirali Let 3 u bitnu umjetničku skupinu, ne samo Rijeke ili Hrvatske, nego i mnogo šire.
Namjerno ističem termin umjetnička grupa jer je Let 3 svojim golemim opusom odavna stekao pravo tako se nazivati. Let 3 je s jedne strane bio izoliran od vanjskog svijeta, ali isto tako involviran u taj isti vanjski svijet stvarajući “apsolutno domišljenu” umjetnost koja spaja etičke i estetske vrijednosti.
Mama ŠČ samo je jedan vrh jednog od brjegova koji je polučio najveću učinkovitost u srcu mainstreama. Nakon tog fantastičnog uspjeha Mrle je zabrinuto rekao da ih neće valjda samo po tome pamtiti. Neće Mrle, budi bez brige. Upoznat će oni i sav vaš prethodni rad. Mama ŠČ je tu velika inspiracija.
Što to fali Mami ŠČ?
Možda nemaš visoko mišljenje o toj svojoj pjesmi, ali ni to nije nešto posebno u povijesti rocka. Kad su Rolling Stonesi snimili Satisfaction Jagger je ushićeno rekao da imaju pjesmu za novi LP i A-stranu novog singla, na što je mrgudni Richards uzviknuo da Satisfaction nije ni za C-stranu singla, a kamoli za A-stranu.
Dakle ako neki Let 3 zapamte samo po Mami ŠČ ništa tu nije problematično. Doći će vrijeme za revalorizaciju. Prije Šalate, a odmah nakon Eurovizije u Liverpoolu, Let 3 je (medijski i koncertno) jezdio Hrvatskom i regijom. Ali. U Dalmaciji su im u Pirovcu na primjer otkazali zakazani koncert jer su postali „događaj pojačanog sigurnosnog rizika”.
Sve zbog „šaljivog zezanja uobičajenog među dobronamjernim fanovima nogometnih klubova s obale Jadranskog mora”(Bojan Muščet). Prlja se nešto zamjerio nekim navijačima Hajduka. Nisu shvatili šalu, a još su manje znali za činjenicu da je Prlja višedesetljetni navijač Hajduka. Eto ti ga na sad! I to da doživi Let 3 iz Rijeke, grada/luke različitosti i posvemašnje tolerancije, umjetnički kolektiv koji je za približavanje sukobljenih kultura i apsolutno odbacivanje destruktivne mržnje prema svemu što je drukčije.
Riječka glazbena scena uvijek živi
U međuvremenu riječka glazbena scena živi svoj uobičajeni život. Veteranske grupe, nakon jednog ili više desetljeća imaju nove albume s novim pjesmama i nailaze na veoma pozitivne recenzije. Na primjer Grad ima novu kolekciju pjesama jednostavno nazvanu „Brdo”. Nije da savjetuju, ali prije bih rekao predlažu, za bijeg iz betonske džungle u pravu, čistu netaknutu prirodu.
Bio to New York ili neki drugi grad, Rijeka na primjer. I nije ovdje samo riječ o bijegu iz okruženja, nego i silnih problema, podosta mračnih koje pojedinac može imati i onda neizravno slušajući ih ukaže brdo za jedno od rješenja. Pripadajući spot za naslovnu pjesmu uvjerljiv je i sugestivan, ma kao i sve ostale pjesme na albumu. Više nego veoma dobro realizirano, odsvirano i jako funkcionalno u hladnoj sobi dok vani žeže blizu 40 kao ovoga kolovoza.
Posljednja kiša na Zemlji
Isto vrijedi i za posljednji album grupe Chasing Nord s nazivom „Last Rain on Earth”. Grad ima apsolutno mračnije pjesme, a Chasing Nord naslov koji sugerira kraj svijeta.
Međutim “zadnja kiša na zemlji” kao da daje ugođaj ne baš tako beznadežnog kraja svijeta. Nisam pobornik tumačenja stihova i onog što je pjesnik htio da kaže, ali tu se pjeva i sljedeće: „Last rain on earth has washed all our tears”. I inače album sugerira jednu opuštenu atmosferu, visoko zanatsko umijeće profesionalnosti, ali bez hladnoće. S puno strasti, prozračnosti i šarmantnosti. Nema muljaže s gimnasticiranjem i bukom, apokaliptične teme nude drukčiju atmosferu i sve mi djeluje poput finog osvježavajućeg Maestrala.
Sve je tu lijepo i čudno pomalo kao optimistična apokalipsa (???!!!). Zadnja kiša koja izgleda ispire i suze i znoj (onaj hladni, samrtnički) i sve prljavo i teško.Valjda. Takav mi je dojam, a što je pjesnik htio da kaže ili poruči morat ćete pitati Chasing Nord.
Baš čudan vrlo dobar album koji je i ironična glazbena priča – netko je lijepo uočio – o ljudskoj vrsti na ovom planetu koja pati zbog problema koje je sama prouzročila. I ne ide baš kao i „Brdo” ni u kakve stilske pretince. Izmiču im na opću radost.
Dallasovi pothvati
Diskografska kuća Dallas poput najbrižnije majke i oca brine o riječkom rocku i objavljuje novi riječki rock (Grad, Paraf, Chasing Nord, Let 3…), ali isto tako i baštinu, prebogatu baštinu riječkog rocka. Prošlogodišnje hvale vrijedno izdanje, koncertni album Parafa „Delta Live Album 2022”. Grupa će ga u Zagrebu promovirati koncertom u Boogaloo u subotu 23. rujna. Dakako biti će to dva Parafa – jedan s Valterom Kocijančićem i drugi s Vim Colom. Nekada su bila dva Parafa, jedan za drugim, a sad u isto vrijeme! Dva Parafa u jednom!Pa gdje to ima!? S pjesmama o Berlinu i o Golom otoku!
U najnovijem Dallasovom pothvatu na dvostrukom vinilu objavljena je prva gramofonska ploča Termita znakovitog naziva „LP ploča Vjeran Pas”. Trebalo je dakle proći četrdeset godina do realizacije gramofonske ploče Termita, uz Parafe, stjegonoša riječkog punka na prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete godine prošlog stoljeća.
Na prvom vinilu su studijske snimke i slušaju se na 33 okretaja, a na drugom vinilu koncertne snimke koje se mogu slušati na 45 okretaja. Termiti su bili drastično kritični prema svim društvenim normama onoga društvenoga uređenja, kulturi, glazbenoj sceni i temeljnom političkom kursu.
Kao i Parafi, ali na jedan sasvim drugi način. Sa šarenim, eksplozivnim buntom, dozom anarhičnosti, humora i općenito iznimnog šarma i stila. Otuda i ona zahodska školjka na glavi pjevača ispod kristalnoga lustera u hotelu Kvarner i perje što je letjelo Kristalnom dvoranom.
Imali su pravu teenagersku himnu Vjeran pas koja je za sve generacije, a basista u bendu je bio Damir Marjanović Mrle! Ha! Odakle Letu 3 nadahnuća za neke vesele scenske drangulije!?
Glazbena tajna Sherwoodskih šuma
Stariji ljudi u nas, tijekom djetinjstva, kad bi netko spomenuo Nottingham – grad na sjeveru Engleske – odmah bi povezali s Robinom Hoodom i Sherwoodskom šumom. Povezuju i danas jer svako malo evo nove Hollywoodske produkcije, legendarne priče s najvećim zvijezdama Kevinom Costnerom ili Russellom Croweom. Nekad je to bio Errol Flynn (crno bijela tehnika). Robin Hood je bio za okrutne vlastodršce razbojnik, a za puk junak koji je otimao bogatima i davao siromašnima, obično u Sherwoodskoj šumi u kojoj je bio put od Nottinghama do Yorkshirea. No, unazad nekih trideset godina nije atrakcija Nottinghama samo dvorac/utvrda u starom dijelu grada i Robin Hood u Sherwoodskoj šumi (350 000 turista godišnje), nego i jedan sjajan elektronski band s „pravim bubnjevima” i „pravim pjevačem”. Koliko elektronski toliko i organski, planetarno štovani i desetljećima iznimno popularni – Stereo MC’s!
Često se u vezi njih, naročito njihovih početaka, spominju Cabaret Voltaire iz susjednog Sheffielda. Stereo MC’s su Nick Hallam i Rob Birch i u Nottinghamu su odrastali uživajući po tamošnjim klubovima koji su bili pravo vrelo nove glazbe s veoma jakim eksperimentalnim nabojem. U klubovima je vladala posvemašnja kreativna sloboda, underground ozračje u najboljem značenju te riječi koja ih je, uz spomenute lučonoše napretka Cabaret Voltaire i nahrupljujuću hip-hop kontrakulturu iz SAD-a, inspirirala da stvore unikatni amalgam hip-hop elektronsku dance grupu vrijednu divljenja i što je najvažnije dugotrajne privlačnosti.
„Volio sam tu naelektriziranu atmosferu nottinghamskih klubova”, objašnjava Birch, „punu nepoznatih mogućnosti, intenzivnih osjećaja, posvemašnje slobode. Publika je bila jedinstvena, mješavina ulice, otmjenosti, svih rasa i svih dobi, homoseksualaca i heteroseksualaca.”
Vječno zimzeleni hit Connected ključan je i danas kao i element dancea u definiciji benda. Ima tu još sastojaka, afro-housea i iznad i prije svega FUNKA koji udara temelje njegovoj plesnosti. Čini se da će Stereo MC’s po tome biti vječni k’o što je Tango u nekim drugim formama i sadržajima. Naravno da Rob Birch kao zvijezda i simbol ovog dance benda izgleda sasvim drukčije od protagonista argentinskog tanga nastalog u mornarskim krčmama (pa se preselio i u otmjene plesne dvorane) Buenos Airesa na prijelazu prošlih stoljeća, ali bit je ista.
Tango je također bio čisti eksperiment kao i dance kod Stereo MC’s, pun strasti i erotike i daleko, daleko od plesnih trivijalnosti. Birch ističe „da jesu postali popularni kao neki pop-bend, ali da im takvo što, da budu pop-bend, nikada nije padalo na pamet. Oduvijek i uvijek smo željeli eksperimentirati, biti underground dance bend, ali eto naše su ploče postale popularne, a mi smo postali dugovječni uspješni bend uživo i kao umjetnici i remikseri.”
Stereo MC’s otvaraju novu koncertnu sezonu u Zagrebu 16. rujna u Tvornici kulture. Ili što bi pjevao David Bowie u svojoj Let’s Dance – Kad ti je svega dosta, obuci svoje crvene cipelice i zapleši blues. Ples je inače ljekovit za ljudsku dušu i tijelo, a ovaj potaknut od Stereo MC’s ima terapeutski učinak naročito u ova olovno teška vremena.
P.S. Kad su Stereo MC’s davno ugovorili prvu turneju po Engleskoj organizator je u troškovnik ukalkulirao samo dvojicu originalnih članova na što su oni poludjeli i vrisnuli da nema šanse da ne ide i pravi bubnjar s pravim bubnjevima. Kasnije su im se pridruživale i predivne djevojke i drugi suradnici tako da uvijek zvuče i izgledaju moćno na pozornici.
In memoriam: Robbie Robertson
Napustio nas je usred ljeta Robbie Robertson, glazbenik koji je imao ključnu ulogu ne samo u stvaranju svog ključnog benda The Band, nego i ključnu ulogu u ključnim stvaralačkim previranjima Boba Dylana sredinom i u drugoj polovici šezdesetih godina. I onda na sve to postao je suradnik velikoga maga Martina Scorsesea i njegov jako kreativni partner. Malo je koji umjetnik kao Robbie Robertson bio tako multitalentiran i učinkovit u stvaranju povijesti i glazbe, dokumentarnog rock filma i glazbe za filmove tako velikog redatelja kao što je Scorsese.
Možete samo zamisliti kako sam bio sretan daleke 1988. godine u Sanremu kad mi se ukazala prilika susresti se s Robbiejem koji je bio poseban gost Festivala talijanske kancone. Nakon pressice povukli smo se u jedan od salona luksuzne jahte u sanremskoj lučici da barem nešto čujem od njega, a što je obilježilo povijest rocka:
„Da, istina je to s Bobom Dylanom. Nismo svirali ni ja ni bend s njim na ‘prevratničkom’ Newport Folk Festivalu kad su ga ispljuvali jer se elektrificirao, a što su puristi smatrali izdajom folka koji je on do tada izvodio samo s akustičnom gitarom i harmonikom. On se nije dao usprkos silnim protivljenjima publike.
I onda je došao do mene njegov poziv da mu budem gitarista na koncertnim nastupima. Prihvatio sam, ali uz uvjet da je samnom moj band The Hawks (kasnije nazvan The Band). Mrštio se, ali nekako se pomirio s tim i, naravno, nije zažalio. Na svakom koncertu bilo je sve više negodovanja njegovom „električnom izdanju”. Ljudi su na koncertima stvarno protestirali, jasno i glasno. Kad bi to Dylanu spomenuo, odnosno rekao da to postaje svakim danom sve gore, on se samo nasmijao i rekao da idemo i na svjetsku turneju po Europi i Australiji. Bože, kako je bio samouvjeren da će na koncu pobijediti. Tako je i bilo, a nije bilo baš ugodno gledati i slušati reakcije publike ispred sebe.”
Dugo su surađivali The Band i Bob Dylan, jedan od dobitaka bile su i The Basement Tapes. U međuvremenu The Band su postali cijenjeni i veoma komercijalni, a da nikada nisu izgubili ništa od kredibiliteta. I nakon svih ovih godina smatra ih se jednim od najvećih u povijesti, naročito utjecajnima u onome što se danas naziva Americana.
Robbie je bio fasciniran roots glazbom o kojoj je više saznavao što je više putovao od sjevera do juga Sjeverne Amerike, naročito rijekom Mississippi. I onda je naravno došlo do raspada The Banda. Robbie se, uvijek na pravom mjestu u pravo vrijeme, obratio Martinu Scorseseu da režira dokumentarac o bendu, snimi njihov posljednji koncert 1976. godine. I tako na poticaj Robbieja Martin Scorsese snimi „The Last Waltz”, krunski rock-dokumentarac. Ili klasični glazbeni dokumentarac za sva vremena.
„Martin je stvarno kužio The Band, američku korijensku glazbu, Boba Dylana”, priča mi o Scorseseu Robertson, „i on i ja smo se jednostavno našli pa sam i nakon „The Last Waltz” s njim još intenzivnije radio glazbu za mnoge njegove filmove”.
Bili su to na primjer filmovi „Raging Bull”, „Casino”, „The Wolf of Wall Street”, „The Irishman”, „Gangs of New York”. „Naravno da se nismo uvijek u procesu rada slagali”, govori mi Robertson, „bilo je polemike i diskusije, ali on je uvijek znao dati put, predložiti učinkovit put do rješenja.”
Nije čudo što nakon Robertsonove smrti Scorsese izjavljuje sljedeće:
„Robbie Roberttson je bio jedan od mojih najbližih prijatelja, konstanta u mom životu i radu. Davno prije nego smo se upoznali njegova glazba igrala je središnju ulogu u mom životu. Glazba benda (The Band) i Robbiejeva solo glazba kasnije kao da su dolazile iz najdubljeg mjesta u srcu ovog kontinenta, njegove tradicije, tragedije i radosti.”
Ne znam jeli itko ljepše i sažetije doživio i opisao glazbu benda The Band i Robbieja Robinsona od Martina Scorsesea.
Eros , simbol Italije
Ljeto Gospodnje 2023. bit će u našim krajevima upamćeno po decentralizaciji događaja, fantastičnim pulskim spektaklima najvećeg zabavljača današnjice Robbieja Williamsa, Mama ŠČ turneji Leta 3 i revalorizaciji njihovog stvaralaštva, ali i koncertima talijanskih pop-zvijezda u Istri i na Kvarneru (Zucchero, Al Bano, Eros Ramazzotti).
Posebno emotivan bio je Eros koji nas je pohodio nakon duge stanke, posljednji put smo ga slušali u zagrebačkoj Areni 2009. godine. Mnogi njegovi fanovi su bili oduševljeni ponovnim susretom, ali neki i nedostatkom one njegove strasti i energije s početka devedesetih kada je svako malo bio u Hrvatskoj.
Vremena se mijenjaju i gostovanje Erosa mami prisjećanja na njegove početke, kreiranje nove talijanske popularne glazbe, za razliku one stare simbolizirane Domenicom Modugnom ili kasnije Totom Cutugnom ili Al Banom koji je jedan od simbola klasične talijanske kancone. Eros, Jovanotti, Laura Pusini, Zucchero uz nemalu ‘pomoć’ producenta Celsoa Vallija kreirali su talijansku pop-glazbu utemeljenu na talijanskoj glazbenoj tradiciji, ali za nove generacije.
Masovno su prihvaćeni i diljem svijeta, kao što je nekada davno bio Domenico Modugno. Sjećam se susreta s Jovanottijem u Rimu i u Sanremu koji je isticao da ne bi uspjeli u svijetu da nisu bilo uronjeni u tradicionalnu talijansku glazbu. „Talijani trebaju stvarati glazbu s vlastitom poviješću kao što to sjajno radi Eros Ramazzotti„ – pričao mi je Jovanotti u podrumu velebnoga stadiona Olimpico u Rimu gdje je nastupao s Erosom Ramazzottijem.
Tada momak Eros posebna je priča. Družio sam s njim u Rimu, Milanu, Bologni, Beču, Zagrebu i Puli. Da se odmah razumijemo i raščistimo, Eros u njega nije nikakav nadimak, marketinški trik ili tome slično. U njegovom rodnom listu piše Eros Luciano Walter Ramazzotti. I osobno mi je priznao da mu je otac dao ime Eros misleći ni na što drugo, nego na grčkog boga ljubavi Erosa. Otac mu je bio građevinski radnik, a majka domaćica i jako su teško živjeli k’o i većina stanovnika perifernog Rima u četvrti Cinecitta.
Ta četvrt se nalazila u blizini svjetski čuvenoga filmskog studija/grada gdje su snimljeni mnogi talijanski, ali i hollywoodski filmovi – hitovi onoga vremena, poslije Drugog svjetskog rata. I kad se prisjetim crno-bijelih filmova talijanskog neorealizma, pomislim kako je Eros Ramazzotti poput likova iz tih filmova.
Bio je tipični mangup tog doba i periferije Rima. Čak pomalo grub, pravi grubijan koji se žilavo bori za život. „Ja jesam imao taj image grubog momka, ali u duši i srcu bio sam nježan i mio” – objasnio mi je jednom u Milanu. Da bi uspio kao pjevač i autor (što je ovdje jako važno) morao se zaputiti u Milano jer u tom metropolisu bio je centar talijanske diskografije, a pozornica teatra Ariston lansirna rampa za nove zvijezde. Tako je bilo i s Erosom, no on nikada nije zaboravio svoje podrijetlo i mjesto iz kojeg je ponikao.
Godine 1994. na dan spektakla Italian Music On Stage na stadionu Olimpico njegov promotor predložio je ručak u nekom od rimskih restorana u utrobi stadiona gdje je pripremljen catering za radnike koji su postavljali pozornicu. Dok sam stajao u redu među radnicima, u nekom trenutku koji metar dalje u drugom redu zamijetih Erosa Ramazzottija. Ćakulao je s radnicima o izboru jela, a bilo ih je mnogo i svako je bilo bolje od boljega. Zna Eros što je domaća talijanska spiza i ručak u pravom društvu.
Eros je slab na domaću spizu i talijansku glazbu, ali ne manje i na nogomet. Drugom zgodom u Bologni, bili smo u garderobi pola sata pred nastup. Nagnuo se nad nekoliko velikih posuda iz kojih se parila kamilica. Bio je prehlađen, imao je ručnik na glavi i udisao kamilicu. Kad me je vidio bacio je ručnik i rekao da je baš dobro da sam došao da ima s kim malo igrati nogomet. Da, upravo tako, igrali smo nogomet u garderobi kao što Stonesi igraju stolni nogomet pred izlazak na pozornicu. Gol su nam bile dvije stolice. Hvalio je našega Bobana i uz to je rekao da je teško zamisliti talijanskog pjevača, a da strasno ne voli nogomet.
I onda me je nekom drugom prilikom, u Beču zaskočio pri fotografiranju. Pogledao je u moj talijanski sako i opipao ga i komplimentirao: „Kakva lijepa giacetta( sako, jakna)”. Takav vam je Eros Ramazzotti u backstageu. I onda je jasnije zašto je i veliki kantautor i zašto mu se onda lako oprašta možda ne tako snažan koncert. Ipak, emocija i umijeća na pozornici nikada mu ne manjka. Nostalgija ne može prevagnuti pred esencijalnim vrijednostima Ramazzottija.
Let 3 i Talib Kweli za kraj
I taman zatvorih spomenar s Erosom Ramazzottijem kad se opet ukazao još jedan newsletter glede Leta 3. Upravo su objavili album „ŠČ” s novim čitanjima odabranih uspješnica iz svog dugogodišnjeg, nemalog glazbenog opusa.
Sva iskustva su bila lijepa. Tereza Kesovija je naš uzor, obožavamo je i cijenimo. Alka se dobro prilagodila. Sve su to ikone! Pa Vuco, ajme majko mila, pa to je legenda. S njim je najljepše raditi, pa onda Alen Vitasović.. Stvarno im svima veliko hvala i ponosni smo što nas nisu odbili nego su pristali surađivati s nama. Imamo osjećaj da su i oni ponosni što smo nešto napravili zjednički, a to je nešto što bi u ovozemaljskom životu trebalo biti nešto posebno lijepo što zadovoljava ljudsku dušu i srce – nježno će Prlja.
I ne zaboravite kad završi ovo veliko koncertno i diskografsko slavlje Mame ŠČ u Zagreb dolazi Talib Kweli u organizaciji Dostave Zvuka, veteran američkog hip-hopa. Dugo ga se čekalo, a jednom zbog epidemije i nedočekano, ali strpljivi su spašeni jer 6.rujna ukazuje se Talib Kweli u Vintage Industrialu!
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
