Glazbena kolumna: ‘Ko ovo more platit’?

Vrijeme čitanja: 12 minute

Naprosto pritisnut brojnošću i raznolikošću ovojesenskih zagrebačkih glazbeno-kulturno-umjetničkih i zabavnih zbivanja prisjetio sam se stihova Arsena Dedića iz njegove pjesme o njegovom ushitu Šibenikom, Dalmacijom i Mediteranom općenito. On je u toj pjesmi imao na umu, ne samo prirodne ljepote obale i mora, nego i mnoge druge blagodati, a sve to sjedeći u Zagrebu koji je isto tako volio, ali na jedan sasvim drugi način:

Gori ima svega
ima ‘tičjeg mlika
ali ovo doli
oko Šibenika

‘Ko ovo more platit’
toga nigdi nima
drži me ka’ cima

Uvik ću se vratit’
‘ko ovo more platit’

Ovo Gori je Zagreb, a Cima je konop kojim se brod veže za obalu. Za jesen u Zagrebu također se može reći ‘Ko more ovo platiti’. Bilo male, bilo velike dvorane, komorne, Lisinski ili Arena – sve je puno, manje-više rasprodano.

Dok ovo pišem vrište izvještaji s veselice gangsta repera 50 Centa u Areni, nastupajućeg vikenda vrhunska ekipa klasičara s Wagnerom, Brittenom i Beethovenom, Laibach s novim djelom masivnih razmjera koje vuče podrijetlo iz Perzije, Simon Trpčeski s Makedonissimo, Buč Kesidi kao od šale rasprodaje Sax, ŽIVA je već prezentirala budućnost hrvatske inovativne glazbe, Hauser jezdi Europom i zaustavlja se, naravno, i u Zagrebu s novim inovativnim Rebel-Čelist spektaklom i velikim orkestrom iza sebe. „2Cellos su mrtvi, živio HAUSER!”

Smeća ima u svakom žanru

Za kraj jeseni već je najavljen Goran Bare, molim lijepo, u Areni. I k’o za vraga, u silnim reakcijama na pet rasprodanih zagrebačkih Arena Aleksandre Prijović nije se moglo izbjeći pisati u „Arena-kontekstu” o Aleksandri i Baretu. Dokud smo došli nepotrebno opterećeni prastarom činjenicom da se u Hrvatskoj sluša “narodnjak”, folk pop i što ti ga ja znam kako sve to ne nazivaju i obično vežu uz krive izvođače. Smeća ima u svakom žanru, više u onom što se bolje i više prodaje, no u slučaju Prijovićke proradila je i zavist jer je prodala najviše zagrebačkih Arena (njih četiri, a i peta samo što nije). Kao da je to uopće toliko bitno jer valjda neće trebati dugo čekati da netko rasproda njih šest. Što ćemo onda?

Ne zaboravimo da je Goran Bare s Majkam ovojesenski zagrebački koncert planirao u Ciboni pa otkazao jer dvorana ima rovito krovište. Računalo se na oko 4000 ljudi i toliko je skoro ulaznica i bilo prodano. Bare sad ide u Arenu koja ima znatno veći kapacitet. Što ćemo sad opet očekivati pitanja poput tko je on da rasproda Arenu? Do jučer je prodavao klubove i manje dvorane, najviše Mali dom sportova a sad, vidi ti njega, Arenu kapaciteta između 20 i 35. tisuća.

Apsolutno razumijem iskonski ljudski natjecateljski duh, naročito u sportu, pa i u glazbenom businessu i u životu općenito. Sve se mjeri visinom profita, prodajom albuma, klikova, koncertnih ulaznica, ali u glazbi (a naročito onoj koju ne rade trgovci glazbom, nego umjetnici) ne bi valjda trebalo baš tako važno biti koliko broj ulaznica je netko prodao ili koliko Porina, Grammyja ili MTV nagrada netko ima za ovo i ono postignuće.

Njegove pjesme nisu trkaći konji

Tu mi se krucijalnim čini Nick Cave, a on je po karakteru jako blizak Goranu Baretu. Godine 1996. Nick Cave je od MTV-a nominiran u kategoriji „Najbolji muški izvođač”. Čim je za to saznao, Cave je bezuvjetno tražio od MTV-a da ga izbrišu s popisa i kasnije u vrlo oštrom pismu objasnio (i na tv-u pročitao to pismo):

„Kao umjetnik i sada i ubuduće molim da me se ukloni s bilo kojeg popisa nagrada i da se te nagrade daju onima koji se osjećaju ugodnije s natjecateljskom prirodom te nagrade. Ja osobno ne. Moja glazba je individualna i posebna i živi izvan prostora i vremena koje bi stvari svele na puko mjerenje. Moja Muza nije konj i ja ne sudjelujem ni u jednoj konjskoj utrci.”

I još malo o brojkama. Pet Aleksandrinih Arena, niz uzastopnih koncerta Olivera Dragojevića u Lisinskom, puna Velika dvorana Doma sportova kapaciteta 10 tisuća. Punili su Dom sportova Deep Purple, Eric Clapton (dva puta), Queen, R.E.M., ZZ Top, Julio Iglesias, Paul McCartney, ali do sada rekord u posjetu jednom koncertu u Zagrebu s plaćenim ulaznicama drže ipak The Rolling Stones – 80 tisuća na Hipodromu u kolovozu 1998. godine.

Ljepota ravna virtuoznosti i obrnuto

Postoji Bečka filharmonija, ali postoji na sreću i orkestar Bečkih simfoničara. Lisinski je zaslužan svojim subotnjim ciklusom za to da orkestar koji je oduvijek bio desideria pia mnogih dirigenata (Herbert von Karajan bio je šef dirigent od 1948. do 1964. godine) čujemo u sljedećem programu:

• Richard Wagner: Uvertira operi Majstori pjevači, WWV 96
• Benjamin Britten: Koncert za violinu i orkestar u d-molu, op. 15
• Ludwig van Beethoven: Peta simfonija u c-molu, op. 67, Sudbinska

Uz Karajana interpretativnu estetiku i superiorno sviračko umijeće oblikovali su Bečkim simfoničarima mnogi veliki dirigenti, od Wolfganga Sawallischa do Genadija Roždestvenskoga.

U Zagrebu će Bečkim simfoničarima dirigirati Jaap van Zweden kojeg je otkrio veliki Leonard Bernstein još dok je kod njega učio. Nizozemac van Zweden aktualni je šef dirigent Njujorške filharmonije. Van Zweden kod Leonarda Bernsteina, a kod van Zwedena stjecala je vještinu, također Nizozemka – Simone Lamsma.

Violinistica koja na prvi pogled fascinira svojom pojavom i ljepotom ravnom njezinoj virtuoznosti. Nije čudno što je jedna od najtraženijih koncertantnih violinistica današnjice jer „nije samo briljantna, apsolutno iznenađujuće intenzivna nego i intrigantna”. Snažna i posebno sofisticirana osoba, profinjena žena i umjetnica. Sve skupa Lisinski i ovim, moram reći, pravim spektaklom obogaćuje subotnji ciklus.

Od Njujorške filharmonije do Makedonissima

Samo nekoliko dana kasnije u Lisinskom nešto sasvim drukčije. Nakon klasike i najviših klasičnih vrijednosti jedan klasično treniran pijanist međunarodnog ugleda, Simon Trpčeski, na čelu je jedne glazbene grupe koja promišlja i propitkuje što se sve može eksperimentirati s makedonskom tradicijskom glazbom. Makedonissimo, kako se zovu, očito može svašta, odnosno puno toga lijepoga i očaravajućeg. Premijerno su se predstavili u Londonu. Znaju oni da je London izdašan grad znanjem iskustvom o sličnim projektima iz cijeloga svijeta.

Prije konkretnijeg želim podsjetiti (a većinu možda prvi put informirati) da postoji duga tradicija eksperimentalne infiltracije makedonske tradicijske glazbe u pop, rock i jazz, a evo sad i u klasičnu glazbu.Već dugo popularni su duvački orkestri iz Makedonije i izvan te države. Jedan od onih koji je prvi ‘potegao’ prvi priču je Stevo Teodosijevski iz Kočana (suprug isto tako pokojne Esme Ređepove). On je jednostavno nametnuo mit i legendu o Kočanima kao izvorištu takvih orkestara koji su onda počeli miksati funk i ostale žanrove s tradicionalnim pjesmama “orkestara za svadbe i pogrebe”.

E, tu je uletio i naš Goran Bregović koji je od svog orkestra „Za svadbe i pogrebe” napravio svjetsko ime. On sam jako je bio i ostao inficiran makedonskom tradicijskom glazbom. Posebna velika priča u ovom kontekstu spektakularno je odjeknula na opatijskom festivalu zabavne glazbe sedamdeset i neke prošloga stoljeća kad je u Zlatnoj dvorani hotela Imperijal nastupio Leb i sol. Katapultno je Leb i sol svojom bravuroznom svirkom kombinacije rocka i makedonskoga iskonskoga folka postao velebnom atrakcijom.

Bilo je još raznih pokušaja ali evo i u dvadeset i prvom stoljeću impresivnih Simona Trpčeskog i njegovoga Makedonissima. Trpčeski ima inače respektabilnu karijeru pijaniste koji je nastupao s orkestrima poput Njujorške filharmonije, Kraljevskim filharmonijskim orkestrom iz Londona (bio i u Zagrebu), Simfonijskim orkestrom iz San Franciska i mnogim drugim. U Zagreb ovog puta stiže s istomišljenicima koji vrpoljivo i majstorski kombiniraju klasiku, Jazz, makedonsku tradicijsku glazbu, Bucovina Club, Sinte i naravno romsku glazbu. Zvuči stvarno uzbudljivo.

Laibach od Irana do Zagreba

Iako su prešli četrdesetu (osnovani u Trbovlju 1980.) Laibach ne miruju, eksperiment je njihovo poslanje. Očito je tako i s najnovijim projektom „Alamut” premijerno izvedenim u Ljubljani prošle godine, a sad evo ih i u Lisinskom, gdje su postali stalni gosti kao i u Boogaloou ili Tvornici.

I nikako da zapadnu u stanje neke ostarjele grupe koja, eto, zlorabi nostalgiju, nego stalno nešto uzbudljivo iznova. „Alamaut” je simfonijsko djelo Laibacha nastalo na temelju romana slovenskoga pisca Vladimira Bartola.

U izvedbi ovog glazbenog-scenskog novog djela Laibacha sudjeluje Simfonijski orkestar Radiotelevizije Slovenija, jedan miješani zbor iz Irana i ženski zbor Gallinka. Dirigent je Iranac Navid Gohari. Treba li još nešto dodati ovome kako bi se zaputili u Lisinski? Želja im je (i ne neostvariva) da „Alamut”  prikažu u Teheranu.

Dark? Darkeri? What the fuck?

Gostovanje benda The Sisters of Mercy još je jedna prilika za prisjećanja na mladost, ali i prilika da današnja mladost upozna bend koji je napravio poprilično dugu listu pjesama – pravih evergreena. Andrew Eldritch, alfa i omega benda u stvari je vrlo zanimljiv sugovornih koji uglavnom želi skinuti sve moguće slojeve kultnosti, mita i sličnih mutnih doživljavanja Sisters of Mercy.

Važna mu je samo glazba koju radi i pjesme. Prilikom jednog od gostovanja u Zagrebu razgovarali smo u Klaonici, bivšoj zagrebačkoj klaonici stoke, sličnoj onoj u Beču u Baumgasse 80 koja je pretvorena u koncertno-zabavni prostor bez da je izbačena i jedna cigla. Gledao je nastupe Davida Bowieja i Davida Byrnea.

Godina je bila 2006. i počeli smo, Eldritch i ja, o nogometu, bilo je taman Svjetsko prvenstvo. Andrew je gledao utakmice kad bi stigao između dva koncerta. Cijenio je Hrvatsku, a o svojoj reprezentaciji Engleskoj rekao mi je: „Moguće da Engleska uđe u Finale, ali ne s našom sadašnjom igrom. Našu momčad predvodi klaun i to je čudno. Vratili smo se staromodnoj igri i to je neprivlačno”.

Nogomet inače voli gledati uživo, ali samo na velikim lijepim stadionima kao što je San Siro u Milanu. U tijeku razgovora morao sam, mada mi je to odvratno i suvišno ali, spomenuti termin dark, dark rock, gothic. Još sam mu napomenuo da mi je njegov menadžer rekao da mu te izraze ne spominjem.

Andrew: „Koje je sljedeće pitanje?”
Ante: „Zašto ne smijem ni spomenuto te termine?”
Andrew: „Možete ih spominjati koliko hoćete, ali o tome morate razgovarati s nekim drugim. Ne znam točno s kim, ali sa mnom sigurno ne.”

Slično je bilo i tijekom mog prvog velikog intervjua s Nickom Caveom u Londonu još 1994. godine. On je bio samo malo konkretniji: „Sve me se može pitati, sam o ne o darku, darkerima i tim sranjima.”

Kad nešto ne voli, Andrew Eldritch onda odgovara kratko i ne voli tu sad davati nekakve analize uspjeha Sisters of Mercy. Voli raditi pjesme i držati koncerte. Ploče, barem tada, nije ni objavljivao radi svađe s diskografskom kućom, ali to mu i ne nedostaje. Važno mu je da nastupaju i da ima publike koja ih sluša. U Zagrebu su, na primjer, ove jeseni prodali Boogaloo šest mjeseci prije datuma održavanja pa je koncert prebačen u Boćarski dom, a i on samo što nije rasprodan.

Zašto Patricije Morrison odavna nema u Sisters of Mercy u koji je došla iz benda The Gun Club?

Dugo nije s nama. Bila je dobra u video spotovima, a glazba je baš i nije zanimala.

Andrew Eldritch inače živi u Nizozemskoj. Ne radi niskih poreza, nego zato što voli vodu, a i Nizozemci ga vole. Vjerovali ili ne, njegov najomiljeniji bend je Motorhead. On osobno osnovao je Sisters of Mercy iz dva razloga:

„Mislim da sam htio spavati sa što više žena”

„Htio sam izbjeći normalan posao”

Možda se i nije šalio. Takvih slučajeva puno je u povijesti rocka. Politika ga jako zanima: „Ljevičar sam. Volim samo iskrene političare, a to su oni koji govore istinu i čije govore ne moramo prevoditi”.

Razmišlja i o povijesti rocka u kojoj su mnogi glazbenici mislili da mogu pjesmom promijeniti svijet.

„Mora se barem pokušati jer inače ne bi bilo svrhe. Da nije tako stvarali bi glazbu koja se svira u dizalima. Jedan od trenutaka kojim se najviše ponosim zbio se u Hamburgu. Prolazio sam pored jednog striptiz kluba i plesačice su plesale uz jednu moju pjesmu. To je bilo jako dobro. Takvu glazbu moramo stvarati, a ne onu za dizala.”

O pjesmama Sisters of Mercy Eldritch kaže sljedeće:

“Mi stvaramo za ljude koji vole dobre pjesme, koji će se navući na našu glazbu zbog melodija i otkriti da riječi i glazba odražavaju ono dobro u njima. Svi imaju nešto dobro u sebi. To je katkad dobro skriveno. Mi pjevamo i o onom lošem u čovjeku, ali samo radi poruke da bi ljudi trebali biti bolji. U nama ima mnogo toga što nije dobro”

Odakle naziv banda The Sisters of Mercy? Logično je da se odmah pomisli na vjeru, časne sestre koje se također tako zovu?

„Nema nikakvog skrivenog niti znakovitoga značenja. Nikakvo značenje, ništa ne stoji iza tog imena. Morali smo se nekako nazvati. Svaki band ima svoje ime. Mi smo na žalost izabrali predugo ime. Trebali smo se kraće nazvati”

Hobi Andrewa Eldritcha?

„Korigiranje, Ima mnogo starih knjiga koje treba prenijeti u tekst za mrežu za veliku javnu knjižnicu na internetu. Netko mora provjeriti tekst. To mi je hobi, korigiranje na srednjovjekovnom talijanskom”

Ukoričeni rock: Magnifico

Nekad davno u onoj državi, šezdesetih (a valjda i sedamdesetih godina prošloga stoljeća) jedno vrijeme bili su popularni meksički filmovi za instant uporabu, a time i glazba iz tih filmova. Pjesme su bile toliko popularne da se u nekoliko gradova formiralo nekoliko ansambala i solista koji su pjevali i na pločama – mahom singlovima – izdavali meksičke šlagere.

Među njima posebno je bila popularan ansambl Manjifiko iz Skopja. I neki dan slučajno sretnem jednog djedicu koji mi kaže da je u izlogu vidio knjigu o ansamblu Manjifiko i pitao me znam li što o tome, odnosno je li knjiga dobra da je kupi. Jedva sam mu objasnio da se radi o knjizi „Magnifico” na temu rock grupe Queen, a ne makedonskom ansamblu koji pjeva meksičke šlagere.

Knjigu „Magnifico! Sve o grupi Queen” napisao je Mark Blake, a u nas objavio jako agilni hrvatski izdavač rock knjiga Rockmark. Na 447 stranica Blake je po abecednom redu smjestio 132 priče o grupi Queen temeljeći ih na intervjuima s Brianom Mayom i Rogerom Taylorom.

Vraški opsežan, neću reći težak posao, jer je toliko zanimljivosti – neke zvuče nevjerojatne – a da se ne umaču prsti u tabloidni pekmez. Freddie Mercury bio je markantna osoba, jedan od najvećih zabavljača u povijesti pa je onda i sve u vezi njega, neobično, često morbidno, smiješno ili totalno ludo.

Iz svih tih priča možete saznati mnogo novih stvari o tome kako je nastajala njihova glazba, pojedine pjesme, i kako su ih stvarali Freddie i pajdaši. Osobno najugodnije saznanje jest koliko je Freddie obožavao Jimija Hendrixa. Gledao je skoro svaki njegov od prvih koncerata u Londonu i jednostavno je bio fasciniran.

Svaka priča je zanimljiva pa i ona o iskustvima Queena s Grouchom Marxom i nazivom albuma „A Night At the Opera”. Čita se napeto poput trilera. Autor završava svoj jezgroviti predgovor jednom izjavom Freddieja Mercuryja: „Kad budem mrtav, koga će biti briga?” i svojim komentarom: „Bio je vraški u krivu”.

I jest. Živa istina. Freddie je bio vraški u krivu.

To se nakon njegove smrti možda najbolje može doživjeti u Montreuxu na Švicarskoj rivijeri koja uključuje i obližnji Vevey. To je područje od 19. stoljeća privlačilo umjetnike svih fela. Od Lorda Byrona, Vladimira Nabokova, Ernesta Hemingwaya, Davida Bowieja, Charlieja Chaplina, Nikolaja Gogolja, Igora Stravinskoga, a da ne spominjem posebno cijelu plejadu jazz velikana na čelu s Milesom Daviesom.

Podneblje rajske ljepote u kojoj je Freddie Mercury posebno uživao u vili na obali blizu središta, ne računajući da su Queen snimili nekoliko albuma u Montreuxu. Freddie je obožavao Montreux toliko da je posljednjih šest mjeseci pred neposrednu smrt proveo baš tamo. Stanovnici grada su ga “čuvali” od nasrtljivaca i nakon smrti podignut mu je velebni spomenik na najljepšem dijelu obale Ženevskog jezera.

Spomenik je postalo središnje okupljalište tisuća pravih hodočasnika iz cijeloga svijeta koji mu polažu cvijeće na postolje, fotografiraju se, a bogme i pomiluju ga neki. Poseban prijatelj Freddieja u Montreuxu bio je Claude Nobs, utemeljitelj Montreux Jazz Festivala. Claude Nobs ili Funky Cloude iz pjesme Smoke on the Water Deep Purplea s ponosom je među svoje memorabilije u vili iznad jezera istaknuo kimono koji mu je Mercury poklonio iz vlastite kolekcije.

U knjizi Magnifico Roger Taylor govori o peripetijama koje je on imao s kipom Freddieja Mercuryja. Ovaj na jezeru u Montreuxu vječan je k’o i Freddie Mercury i njegova i zabavljačka umjetnost.

Velška kontrola kaosa čikaške rock grupe

Wilco ima trinaesti album „Cousin”. Neki su ga doživjeli kao evidentni dokaz njihova umora. Manje osobnoga u kreiranju novih pjesama, a možda više nekim situacijama o kojima pjevaju.

Uzima se za primjer pjesma Ten Dead za koju je povod jedno od masovnih ubojstava koja su postala, na žalost, skoro svakodnevna u SAD-u. Po kritičaru Pitchforka to bi trebala biti bijesna protestna pjesma, a zvuči kao nemoćna iako autor i pjevač Jeff Tweedy osuđuje normalizaciju tučnjava, ubojstava. Sve završava ipak slijeganjem ramenima. Neizvjesnost izazvana nasiljem, obiteljski problemi, međuljudski odnosi i nisu teme za čuđenje za prigušeni vokal kao i u slučaju potrage za vezom usred propadanja, no sva ta tjeskoba nije progutala relevantnost Wilcoa. Pitanje je samo koliko je u tome zasluge velške producentice Cate Le Bon koju je pozvao sam Tweedy.

Nije ona izokrenula izraz benda naglavačke, nego majstorskim naoko sitnim potezima u aranžmanima i slaganjem više slojeva uspjela je napraviti reda u Wilcovoj vječitoj želji za eksperimentom pri čemu znaju zapasti u gadan kaos.

Cate Le Bon nisu uzalud nazivali stručnom kustosicom zvuka. Zagonetna i privlačna, sposobna napraviti „zvučnu kulisu toliko gustu da se činio kao zvučna impresionistička slika sa slojem po slojem glazbe”. Nije čudo što je Tweedy ushićen: „To je prilično isklesan Art Pop, album izvanzemaljac i album koji je izbacio dugo uspavani gen benda”.

Ili umjesto bilo kakvog zaključka album „Cousin” čini Wilco bendom za ugodno uživanje ovih dana a ne za uzrujavanje. Tako ti je to kad te posustalog u svoje ruke uzme čudotvorna Velšanka Cate le Bon.

P.S. sjetih se intervjua koji sam imao s Wilcom (Nels Cline i John Stirratt) prilikom koncerta grupe u Zagrebu 2012. godine. U dijelu u kome smo pričali o važnosti rocka i umjetnosti općenito Stirratt će:

Mislim da rock glazba, kultura i književnost mogu napraviti nešto lijepo za nekoga. Rock and Roll svakako nosi svoj dio zasluge iako je na kraju, kao što znamo, postao komercijaliziran. Mislim da će uvijek postojati varljiva veza između umjetnosti i kulture i komercijalnosti, ali mislim da je poruka najvažnija. Zvuk, misao da možemo pobjeći, otići na neko drugo mjesto dok slušamo glazbu ili dok čitamo mislim da je to nešto prekrasno.

I jest sigurno dok slušam „Cousin” grupe Wilco.

---

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.