Glazbena kolumna: Let 3, Dora, Super Bowl, Grammy, Harry Styles i David Bowie pune glazbene vijesti
Cirkusarije u nastavcima (one su nažalost ponovljive) i umjetnik u jednom nastavku (on je na sreću neponovljiv)
Posljednjih nekoliko tjedana, naročito u posljednja dva, uzburkalo se i more i oceani. Kako ono kažu drukčije „Društvene mreže” su se užarile, a bogme i elektronički i ostali mediji, a sve zbog nekih protagonista popularne glazbe, hrvatske i svjetske. Da ne vjeruješ očima koliko je Let 3 imao u svega nekoliko dana natpisa, amo i tamo, pa svugdje. Više nego u 35 godina karijere.
Dora i Eurosong u zagrljaju Mame ŠČ
Otkako je pobijedio na Dori, Let 3 samo što nije preoteo pozornost puno važnijim, svim egzistencijalnim problemima. Jedni ih dižu u nebesa i s pravom kažu da je bend zaslužan za prijelomni trenutak u popularnoj glazbenoj kulturi. Ne samo zbog Izbora za pjesmu Eurovizije, nego i zbog opatijske pobjede, čiji je značaj mnogo dublji, širi i viši. Drugi, uključujući i svijet, samo što ih ne razapnu, nisu samo za zabranu nego i za izbacivanje s Pjesme Eurovizije 2023. iz, prije svega, ćudorednih razloga.
Uključili su se i sveučilišni profesori koji objašnjavaju što stoji iza Mame ŠČ, traktora, raketa Lenjin… I potrebno je možda jer nije očito svima baš jasno o čemu se tu radi. Let 3 jednostavno su ovaj put sve savršeno upakirali da se ništa ne vidi i u isto vrijeme da se sve vidi (i čuje, naravno).
Mislim, jasno je o čemu se radi, iako nema konkretnih imena ljudi i država, a ne k’o Sex Pistolsi u pjesmi „Bože spasi Kraljicu i njezin fašistički režim” i puf! Eto ti pune zabrane emitiranja na BBC-ju.
Branitelji ćudoređa
Nitko s iskustvom u ovom poslu i umjetnosti ne može prigovoriti Letu 3 da nisu izravni. Ako im s Eurovizije ili BBC-ja stignu neki prigovori znam da će oni znati biti pametniji i inteligentniji i napraviti sitne popravke ako se to bude baš ultimativno tražilo, ali tako da ništa neće izgubiti od svog integriteta. Jer važno je ostati svoj i nastupiti u Liverpoolu. Stvarno ne bi bila ‘fora’ da dođe do toga da Let 3 ne nastupe zbog nekih žandara koji čuvaju (kako sam ono maloprije napisao?) ćudoređe.
Punk u Kristalnoj dvorani
Što bi djeca rekla da vide na Izboru za pjesmu Eurovizije neke (polu)gole dijelove tijela Leta 3? Ma ne sumnjam da će se, ako do toga i dođe, Let 3 dati nasanjkati na cenzorske škare. Ovaj put međunarodne, europske. Domaćih nema, niti ih je bilo. Uostalom, jedan detalj iz karijere Damira Martinovića Mrleta daje jamstvo žilavosti Leta 3.
Mrletov prvi bend bio je riječki punk sastav Termiti, osnovani daleke 1978. godine. Prije njih su jedino osnovane perjanice riječkog punka Parafi. I znate što su ta dva benda napravila daleke 1979. godine? U organizaciji Saveza socijalističke omladine Opatije Parafi i Termiti nastupili su u Kristalnoj dvorani hotela Kvarner.
Pazite, ta dvorana bila je simbol carske familije, koja je tamo nekoć plesala valcer uz Na lijepom plavom Dunavu. Nakon toga dvorana je bila glasovitim interijerom opatijskog Festivala zabavne glazbe, ali i Dore – natjecanja za izbor hrvatske pjesme za Pjesmu Eurovizije.
Kristalni luster tom je prilikom obasjavao i svjetlucao po zihericama na tijelima punk aristokracije, a ne bisernim ogrlicama bečke aristokracije ili domaćih estradnih zvijezda. Parafi su pjevali o užasima Golog otoka nedaleko od Kvarnera. Mogli ste pjesmu čuti samo uživo jer im ju nitko nije htio objaviti na ploči da ne završi kao robijaš na Golom otoku.
Frontman Termita Predrag Kraljević tijekom nastupa točno ispod Kristalnoga lustera kao pokrivalo za glavu koristio je zahodsku školjku, dok bi iz nekih drugih razloga razbacivao perje po cijeloj dvorani. Letjelo je tako perje po povijesnoj dvorani dok je Kralj hodio sa zahodskom školjkom. Nesumnjivo je Mrle upravo s tog događaja (a i sličnih) dobio barem dio nadahnuća za sve ono što je Let 3 radio 35 godina, a i danas pred pripreme za Liverpool.
Bura oko Leta 3 i Dore neće se smirivati još dugo, a možete tek zamisliti što će to biti pred dolazak u Liverpool. Neće oni tamo traktorom, dugo bi trajalo iako traktora ima i na engleskim farmama. Osim toga, morat će posjetiti povijesna mjesta u Liverpoolu, poput nekadašnje rupe Cavern, gdje su počeli The Beatles. Jadni Beatlesi, da im je šezdesetih(na samom početku) bila moguća barem neka vrsta Kristalne dvorane hotela Kvarner! Ne, nakon Liverpoola za sendvič su zarađivali u Reeperbahnu, Crvenoj četvrti u Hamburgu.
Trump opleo po Rihanni
Da se žar(polemički? ma da ne bi) na društvenim mrežama ne ugasi, a povod je opet pop-glazba i jedna velika pop-zvijezda, potrudio se Donald Trump. Poput stotina milijuna Amerikanaca gledao je Super Bowl i najpopularnije poluvrijeme na svijetu, za vrijeme kojeg je nastupila Rihanna. Napisao je Trump:
„Epski promašaj. Rihanna nam je priuštila, i to uopće nije upitno, najgori nastup u poluvremenu Super Bowla i to što je svojim prljavim rječnikom uvrijedila više od pola našeg naroda. Također toliko i o njezinom stilistu.”
Mnogi u SAD-u misle da je ovaj Trumpov istup neka vrsta “vraćanja duga” Rihanni zbog njenog performansa iz 2020. ovjekovječena fotografijom na kojoj Rihanna pozira uz automobil na kome piše „Jebeš Trumpa”.
Eto, tako se bivši predsjednik SAD-a obračunava (polemizira?! Ma nikako ne! Čisto blaćenje!) s divovskom pop-zvijezdom. Sve je to dakle cirkusijada, bilo da je riječ o Eurovizijskoj/Dorinoj pjesmarici 2023. godini ili poluvremenu Super Bowla, koji je prilika Trumpu da kroz blato provuče ponovno trudnu pop-zvijezdu koja če mu, poznavajući je, sigurno uzvratiti.
Grammyji zaslužni za treću cirkusijadu
Osim ovih cirkusijada – strpljivo pričekajmo razvitak radnje, tek su predstave počele – zbila se i mnogo ozbiljnija stvar nakon dodijele ovogodišnjih Grammyja. Nakon što je Grammy za album godine dobio Harry Styles, netko je Tonyju Viscontiju uskliknuo: „Harry Styles je novi David Bowie!”. Visconti je reagirao na društvenim mrežama:
„Netko mi je upravo rekao da je Harry novi David Bowie?!! Ono što sam od njega vidio i čuo na pozornici sugerira mi da Harry ne može Davidu Bowieju ni cipele glancati!”
Harry Styles je pop-zvijezda a potječe iz boy banda One Direction. Tony Visconti je strastveni suradnik i producent najvažnijih albuma Davida Bowieja, uključujući berlinsku Trilogiju, „Scary Monsters”, „Station to Station” i posljednji „Blackstar”.
Nije čudno da i površni poznavatelj djela i rada Tonyja Viscontija i Davida Bowieja opravdava reakciju Tonyja Viscontija. Što je previše je previše. Naravno da se odmah našlo onih koji su na strani Viscontija, većinski, ali zanimljivo da isto ili veoma slično misle i obožavatelji Harryja Stylesa.
„Nikad neće postojati nitko tko je novi David Bowie. On je u klasi za sebe i uvijek će biti jedinstven!” – ističe jedan obožavatelj, a druga obožavateljica navodi: „Iznenađujuće volim Harryja Stylesa. Njegove pjesme bile su mi najbolje društvo. Ima odlične ploče, ali Harry Styles nije ni blizu Davidu Bowieju!”
Styles nije kao Bowie
Eto što ti je život i olako lijepljenje etiketa, hvalospjeva, proroka budućnosti… Lako bi bilo da je i David Bowie jedna velika, ali obična zvijezda, a ne veliki umjetnik/inovator dvadesetog i dvadeset i prvog stoljeća, čiji je utjecaj teško mjerljiv i danas – šest godina nakon njegove smrti. Zato je Visconti onako ljutito skočio! S druge strane, bio je upoznat s Bowievom genijalnom kreativnošću iz prve ruke, a vremenski odmak nije samo potvrdio, nego i obogatio znanje o Bowievoj baštini za povijest umjetnosti, koja je postala još jači izvor nadahnuća za nove artiste.
Najgore od svega je to da neki pravdaju nazivanja Stylesa novim Bowiejem na temelju toga što je Styles u intervjuima isticao Bowieja, ali i Micka Jaggera, Princea i Freddieja Mercuryja, kao glazbenu i krojačku (modnu) inspiraciju. Jedino nije naveo koji od Bowieja je posebno na njega utjecao. Samo i po vizualnom dojmu jasno je jedino da nema nikakve veze s Davidom Bowiejem. Usput zna li on uopće koje sve različite faze je Bowie imao glede krojenja ili recimo to mode, stila?
Nije on reinventirao samo glazbu nego i modu. Tako je između 1962. i 1968. bio Mod pa iduće tri godine u Hippie fazi, a od 1972. oo 1974. Bowie je bio u Glam fazi. Bilo je to vrijeme Ziggyja Stardusta, njegove možda najpamtljivije persone. Obožavao je i inspirirao se japanskom kulturom, kabuki teatrom Aliceom Cooperom i „Paklenom narančom” Stanleya Kubricka, a sukreator lika Stardusta bio je veliki umjetnik Yamamoto.
Soul Bowie faza je nastupila sredinom sedamdesetih godina, suradnik mu je bio dizajner Freddie Buretti. Na sve je imao utjecaj lik The Alien, kojeg je glumio u filmu „The Man Who Fell to Earth”, ali i Tin White Duke. Volio je jednobojna odijela s dandyish krojem.
Razdoblje od 1980. do 1989. neki nazivaju, glede mode i stila Davida Bowieja, New Romantic Bowie, čemu je kumovala dizajnerica Natasha Korniloff (uradila sve kostime za omot albuma „Scary Monsters”, na primjer). Znao je biti odjeven kao lik Jareth Goblin King iz filma „Labyrinth”.
Slijedila su nova razdoblja, novi albumi/koncertne turneje koji su onda uvjetovali kako će izgledati i kako će se odijevati. I uvijek su njegove ideje o tome realizirali on sam i neki veliki dizajner (bila je jednom i ekipa Louis Vuittona). U svakom slučaju uvijek je David bio ikona stila i vječna zemaljska persona.
Bowie na Glastonburyju
Godine 2000. David Bowie pojavio se na pozornici Glastonbury festivala zadivljujućeg izgleda u tri četvrt dugom frak-kaputu velikog dizajnera Alexandera McQueena. I to nije sve. O ne! Frizura…ma kakva frizura.
Ma da, prava frizura kakvu je inače imala i proslavila Veronica Lane, hollywoodska zvijezda i popularna i hvaljena od kritičara u ulogama femme fatale, ulogama u noire filmovima. Lijepa k’o Bowie na Glastonburyju ili on bio lijep k’o Veronica Lake. Može obje situacije. Nije li on uostalom nositelj titule skoro najvećeg shape-shiftera u rocku, koji i ovako i ionako samo stremi novim vrhuncima u svemu?
E sad bi me stvarno zanimalo kako je to David Bowie inspirirao „Novog Davida Bowieja – Harryja Stylesa”? Kojom personom, kojim krojem kojega odijela, kojom glazbom, kad je uz male izuzetke uvijek bio inventivan i svoj i nadahnjivao mnoge, ali nikome nije palo na pamet da se uopće spomene “Novi Bowie” jer je to jednostavno nemoguće. I točka već jednom za svagda.
Susreti s Bowiejem
Ikona stila me jednom pa poprilično iznenadila. Uvijek smo se ugodno i zanimljivo razgovarali i uvijek bi na intervjue dolazio neupadljivo odjeven i bez šminke za nastup na pozornici. Obična flanelasta košulja, čak jednom i gojzerice i košulja radnika u šumi.
U Frankfurtu 1996. u garderobi Festhallea usred intervjua malo me je posebnije pogledavao i onda ispalio: „Ante, imaš dobro odijelo”. S velikom dozom nevjerice snašao sam se i uzvratio: „David pa morao sam se skockati za tebe.”. Nasmijao se i ispričao: „Oprosti što se ja nisam za tebe skockao”. Imao sam na sebi jednog Guccija s điletom, a David je bio odjeven poput grunge rockera – Nirvane ili Pearl Jam.
A što da kažem na ovo. Nisam ništa ni onda a ni sad. To je taj veliki umjetnik koji izgleda nema ni malo taštine ili neki napuhani ego. Takvo je barem moje, a i ne samo moje, iskustvo u druženju s njim.
Bowie je mario za tuđe mišljenje
Na primjer, provjereno mu je bilo jako stalo do toga da sazna što se o njemu piše, čitao je kritike koncerata. Konkretno 1987. godine zamoljen sam da pošaljem recenziju njegovog koncerta u Beču u sklopu turneje Glass Spider. Kad sam čuo zamolbu od managementa nisam mogao vjerovati, a onda mi je objašnjeno da veoma pažljivo čita sve recenzije.
Tim više što je među recenzijama za „Glass Spider Tour” bilo podosta negativnih. Davida se stvarno cijeni kao genijalca, ali ga se nikada nije tretiralo kao nekog sveca, kao nekog nedodirljivoga koga se ne smije kritizirati. O, načitao se Bowie negativnih kritika o svojim pločama i turnejama. Pa tako i o turneji „Glass Spider”, naročito u Europi. Početne pozitivne recenzije s vremenom bi prerasle u negativne.
Prigovarali su mu da je sve skupa glomazno, pretrpano najrazličitijim dijelovima rocka i teatra. U svakom slučaju nije najsretnije ukrstio Rock i Broadway, da bi nekoliko godina kasnije „Glass Spider” ponovo kritički razmatran i u prvi plan bila stavljena inventivnost i njegov jaki utjecaj na neke tadašnje turneje od Madonne pa do U2.
Tako je bilo i s njegovim albumima, nekim. Osobno mi je pričao u Linzu u prvom velikom našem intervjuu kako je po izlasku poneki album doživio potop kritičara, a nakon desetak godina došlo bi do revizije pa je tako album „Let’s Dance” najprije popljuvan, a onda hvaljen kao inovacija u plesnoj (dance) glazbi. Ipak, Bowie se nikada nije zbog toga ljutio ili javno reagirao. Za jedan ili dva albuma iz druge polovice osamdesetih čak se i ispričao jer su bili loši. Ili bolje rečeno, nisu bili dostojni Davida Bowieja.
Povratak na cirkusarije
Vratimo se na kraju opet Tonyju Viscontiju. Nakon što je rezolutno odbio da je Harry Styles novi David Bowie, na pitanje koja je razlika Las Vegasa i spektakla dodjele Grammyja odgovorio kratko – da razlike nema. U Linzu smo o Las Vegasu, posebice Elvisu Presleyu u Las Vegasu (s onim šljokicama) David Bowie i ja dosta dugo razgovarali, a povod je bila lažna vijest da bi on mogao nastupati u Caesar’s Palaceu:
„Ni govora. To je netko lažirao. Nikada ne bi mogao nastupiti u Las Vegasu jer se to protivi mom svjetonazoru. Obožavam Elvisa Presleya, ali onoga iz Memphisa i Sun studija, a ovo sa šljokicama i u tim kostimima u tom Vegasu je nešto što ne podnosim. S druge strane, možda razumijem Elvisa jer pripada američkoj kulturi i glazbenom businessu u kojem je vrhunac karijere neke zvijezde nastup u Las Vegasu. Rolling Stonesima i meni to ništa ne znači. Mi smo iz srednje klase i iz rocka i to nas uopće ne zanima. Ako bih ikada nastupio u Las Vegasu to bi značilo samo da činim to zbog novca, ako prije toga ostanem bez njega .”
Naravno nikada se to nije dogodilo. Bowie nije nastupio u Las Vegasu, umro je bogat, obitelji je ostavio 100 000 000 dolara. Radio je umjetnost koju je htio i volio i u tome je bio jedan od vrhunaca u povijesti glazbenog svijeta. Zato razumijem Viscontija kad vrisne da neće nikada biti novoga Bowieja, a da mu Harry Styles može glancati cipele. Brutalno, ali istinito.
Pokušao samo naslutiti svo bogatstvo umjetnosti i inventivnosti Davida Bowieja i iz prve ruke – čestih intervjua, ali i silnih koncerata. I dvije velike turneje „Let’s Dance” (Serious Moonlight) i „Glass Spider”. Vječna poruka Davidova iz „Let’s Dance” perioda: Kad ti je u životu svega dosta, obuci crvene cipele i zapleši blues! A ti Harry Styles krcaj Grammyje i Brit Awards u vitrine i ostavi se i spomena Davida Bowieja. Neću da Tonyju Viscontiju opet bude muka kad te netko i samo spomene.
Fotografije: Ante Batinović i David Bowie u njegovom apartmanu u hotelu Das Triest u Beču 1997. Hotel je Bečko je boravište velikana rocka, od Bowieja do R.E.M. a zgrada je nekad bila postaja za kočije i konje koji su vozili putnike na relaciji Beč – Trst-Beč. Privatni arhiv.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
