Glazbena kolumna: Rasprodane Arene, klasični koncerti i Snowbombing
Gibonni u Areni: 2×17500=35 000!
Gibonni je najprije rasprodao jedan koncert u zagrebačkoj Areni pa je najavio još jedan pa i njega rasprodao. Oko 35 000 ljudi bilo je na dva trosatna koncerta. Pitam se što se dogodilo da je, u odnosu na 2017. kada je imao jedan koncert, sada udvostručio broj, kako Gibonni voli reći, „njegovih ljudi”.
On je uvijek bio Gibonni, jedan od najposebnijih autora u Hrvatskoj, duboko uronjen u dalmatinski, mediteranski (ali i globalni) glazbeni i kulturni krug koji više voli arhaične riči i živjeti i stvarati u malom gradu i predivnim uvalama, iako je urbano dite. Tko su to njegovi ljudi, njegov narod koji je pohodio Arenu kao na neku veliku svetkovinu?
„Moj narod ima jedan ogroman postotak civiliziranih i pismenih ljudi koji su jednostavno TIHI. Ne voze se otvorenih prozora u nekom strašnom kupeu pa sad mora cijelo raskrižje čuti što on sluša u autu”, priča mi jednom zgodom na zajedničkom cruisingu od Splita, Trogira, Segeta Donjega do Marine i nastavlja: „Postoji publika koja sluša za svoju dušu sa zatvorenim prozorima. Nikad ih ne čujemo i u stvari nismo ni svjesni njihove prisutnosti. Postoji ozbiljan broj ljudi u ovoj zemlji koji misli svojom glavom i to meni strahovito ohrabrujuće djeluje. I ja pjevam i postojim za njih i gotovo”.
Koncerti, poput ovih u Areni, kulminacija su snažne veze Gibonnija i njegovih ljudi:
Koncert je okupljanje sebi najsličnijih ljudi. To je praznik. Kad ćeš inače biti u takvoj situaciji, nego na koncertu. Na nekom šalteru ili u nekoj instituciji toga nema i uvijek ćeš nekome nešto biti kriv.
Iako mi je to dobro poznato i sam Gibonni mi je potvrdio da ima neugodnu narav jer kad ga puno fališ onda mu je nelagodno, a ako ga napadaš onda ga ljutiš. Ali kad sam ga u bezimenoj prelijepoj morskoj uvali kod Marine nazvao našom kulturnom baštinom samo je rekao: „Baština. Ne u onom mumificiranom obliku”.
Gibonni je stvarno naša živa baština i srčano i s puno mašte radi scenski spektakl, ali u središtu su uvijek njegove pjesme koje su izvan svih kategorija popularne glazbe, naročito kantautorske. U Areni i prije nje imao je izvrsnu logistiku, što nikako nije za zanemariti jer izvrsnost u njegovoj umjetnosti i njemu samome ide ruku pod ruku s logističkom podrškom. Bez toga ne bi baš sve tako glatko išlo, ali Gibonni dobro zna i taj produkcijski dio spektakla. K’o i svi velikani.
P.S. Kraj koncerta Gibonni je posvetio Oliveru s Cesaricom. Oliver mu je od njegovih malih nogu bio sve i u glazbi i u čovječnosti i kao nesebična pomoć u karijeri. Opširno mi je Gibonni pričao o Oliveru kao velikom čovjeku i najpopularnijoj osobi u nas i njihovom međusobnom bogatom odnosu. Oliver pak ne puno o Gibonniju, bio je škrt na riječima inače.
Ipak, nakon koncerta u Carnegie Hallu u New Yorku 2008., tijekom intervjua u limuzini koja nas je vozila u Tribecu na Manhattanu u Canal Room na Canal Streetu na after party, manje ili više ničim izazvan Oliver mi je rekao: „Nakon sa mnom, sljedeći intervju koji ćeš raditi s nekim našim u Carnegie Hallu bit će – Gibonni!”. Toliko ga je puno cijenio kao umjetnika da je u trenutku vlastite sreće s koncertom u Carnegie Hallu Oliver duboko razmišljao o umjetničkoj veličini Gibonnija. Nije čudo što je Gibonnijevih tihih ljudi svakim danom sve više. U Areni 2023. godine, čak dva puta više nego prije pet godina.
Trendovi se mijenjaju
Posljednjih mjeseci zbivaju se neke drage promjene u ukusima najšire publike. Gibonni je tu uvijek svoj i samo svoj. O Letu 3 i Dori sve je već ušlo u povijest, a nije mala stvar što je Dora izvučena iz beskorisne i samo štetne žabokrečine, kakva je bila prije Leta 3, jer je vukla samo prema dnu dna.
I onda odjednom, u povodu 100 godina od rođenja Ive Robića vade se iz škrinje blaga Robićeva, ona Drage Diklića i Stjepana Jimmyja Stanića. Doduše, glede Jimmyja sve je još 2017. poteklo od vodstva Močvare koje ga poziva i ugošćuje poput svakog alternativnog jazz ili rock banda. I tako je nanovo otkriven Jimmy i cijelo ostalo blago hrvatske zabavne glazbe.
Zagrebački festival
Proslavili smo i sedamdeset godina festivala zabavne glazbe Zagreb. I na njemu su pobijedili, pa skoro nenadano (poput Leta 3 na Dori), Feminnem i Alejandro Buendija iliti Saša Antić iz TBF-a s pjesmom Trending. Ma tko se tome nadao!
Pobjednici su rušili neke suvremene tabue, a iza leđa im se nalazio i cijeli arsenal konfekcijskih pjesama od kojih bi neke, po nepisanom pravilu, trebale pobijediti. Takav je običaj bio.
Feminnem su nekoliko dana prije Festivala u intervjuu za Jutarnji list zavrištale: „Živcira nas što moramo poravnati nos i uložiti u prsa da bi nam glazba imala veći domet!”
Nije im trebao plastični kirurg, samo Alejandro koji se predivno uklopio u kritički i samokritički postav na suvremenu pošast Instagram (ne)ljepote. Nadahnuće nisu trebale čekati od Muze jer se takve situacije na žalost nalaze svuda oko nas. Nisu ove tri djevojke sad tu navalile nešto intenzivno kritizirati, više su bile ironične, sarkastične. Osvrnule su se oko sebe, a to je komentirala Neda Parmać izjavivši: „Nikome ne zamjeram niti me itko živcira zbog nečega što radi samom sebi”.
Hoće li posebno uvjerljivi Alejandro i Feminnemke ohrabriti i druge autore, pričekat ćemo pa ćemo vidjeti. U svakom slučaju 70. Zagrebački festival zaslužuje pohvale zbog ovakve živosti, zabave i davanja života manifestaciji koja je dugi niz desetljeća bila izvan pozornosti javnosti. Mladi glazbenici očito su shvatili da im Zagreb Fest treba kao što i on treba njih. Ne znam kakva su pravila, ali Ravnatelj Festivala, Branko Mihaljević, zaslužio je još mandat(a). Ono kao u Sanremu, direktor si koliko ide i Festivalu. K’o u nogometu. Trener si dok pobjeđuješ.
Urban&4 & još puno
Imamo novi val pomodnosti jer uskoro neće biti koncerta pop ili rock protagoniste koji nema iza sebe i veliki klasični orkestralni korpus, filharmoniju, ili simfonijski orkestar. A ni zbor neće možda biti na odmet. Radili su tako i Bijelo dugme, Prljavo kazalište, Deep Purple, Emerson, Lake and Palmer.
Za lipanj u zagrebačkoj Areni s velikim klasičnim orkestrom najavili su se Urban&4 i Amira Medunjanin. Slično je Urban uradio 2018. godine, ima i koncertni album sa Zagrebačkom filharmonijom koji je osvojio tri Porina.
Davne 2007. Urban i njegova 4 izveli su, pazite, u bivšoj tvornici Torpedo u Rijeci, u čast Nikole Tesle koji ga je inspirirao za glazbeno scenski spektakl „Tri čvora na trepavici” uz pratnju 60 glazbenika iz Opernog orkestra HNK Ivan Plemeniti Zajc iz Rijeke. Ovo „Tri čvora na trepavici” navodno je Tesla lansirao pričajući o svojoj majci i njezinoj iznimnoj spretnosti rukama „da je mogla vezati tri čvora na trepavici”.
Urban je u najavi koncerta, glazbeno-scenskog spektakla u tvornici, u kojoj je izumljen prvi torpedo u povijesti 1866. godine, izjavio da to o trepavicama može biti i simbol nedostižnosti. U svakom slučaju eksperiment u Torpedu bio je i više nego izazovan i naravno teško ponovljiv drugdje. Taj interijer jedino je mogao s Urbanom i Teslom stvoriti mističnu atmosferu uspjeloga eksperimenta. Nema još detalja o Urban&4 i Amiri Medunjanin početkom lipnja u zagrebačkoj Areni sa Simfonijskim orkestrom HRT-a. Iščekivanja su velika za oba koncerta.
Bruce Dickinson i protuprirodno spajanje
Krajem ožujka razmišljanja o spoju klasike i rocka potaknuo je u Ciboni Bruce Dickinson, pjevač heavy metal super grupe Iron Maiden. No, umjesto Stevea Harrisa i ostalih iz Iron Maidena, Dickinson je iza leđa imao Zagrebačku filharmoniju, jedan relevantan rock band i koncert u dva dijela s pauzom, a sve u počast Jonu Lordu i Deep Purple.
U prvom dijelu Koncert za grupu i orkestar Jona Lorda, a u drugom uspješnice Deep Purplea. Dickinson je osvjedočeni poklonik Deep Purplea, no kako to inače u ovakvim situacijama rocka i klasike biva, sve je dobro dok s izvode klasici poput Hush ili Smoke On The Water. Ipak, za prvi dio koncerta na primjer Bojan Mušćet piše da je zamoran i protuprirodan spoj klasike i hard rocka.
Nije mi se teško s tim složiti jer je takvih slučajeva u povijesti bilo poprilično. Što je stvarno trebalo, na primjer, tako velikoj rock grupi kao što je Metallica (perjanica teškog i metal rocka) davati koncerte sa San Francisco Simfonijskim orkestrom? Bez obzira na to što je tome kumovao veliki Michael Kamen. Već vizualno članovi Metallice izgledali su nespretno ispred velikog orkestra kao da hoće reći: „A što mi tu radimo?” Protuprirodna situacija. Gore od najljigavijeg crossovera.
„2Cellos je mrtav! Živio Hauser!”
No, bi li to mogao reći za Stjepana Hausera koji je sada sam, a prije je s 2Cellos jednostavno ‘haračio’ dvoranama za deset i više tisuća ljudi? Ne, ni u kom slučaju. Ovdje se radi o nečem sasvim drugom, novoj stvorenoj vrijednosti u glazbenom showbusinessu.
Krajem prosinca prošle godine Hauser je započeo svoju samostalnu turneju u Pragu i Budimpešti uz euforične reakcije publike, a nastavit će je dalje po Europi. U Zagreb dolazi u 25. listopada u Arenu. Svira naš Stjepan Hauser skladbe iz „Kuma” i „Titanica”, ali zadnja trećina koncerta je prava Latino Fiesta.
Uostalom evo set-liste iz Budimpešte:
Intro
The Godfather Theme (Nino Rota cover)
Now We Are Free (Hans Zimmer cover)
The Phantom of the Opera (Andrew Lloyd Webber cover)
My Heart Will Go On (Céline Dion cover)
Game of Thrones (Ramin Djawadi cover)
Pirates of the Caribbean (Klaus Badelt cover)
Caruso (Lucio Dalla cover)
Libertango
Waltz no.2
Hallelujah (Leonard Cohen cover)
Intro
Let’s Get Loud (Jennifer Lopez cover)
Livin’ la Vida Loca (Ricky Martin cover)
Sway (Dean Martin cover)
Despacito (Luis Fonsi cover)
Señorita (Shawn Mendes & Camila Cabello cover)
La isla bonita (Madonna cover)
Conga (Gloria Estefan & Miami Sound Machine cover)
Volare (Domenico Modugno cover)
Bamboléo (Gipsy Kings cover)
Waka Waka (Shakira cover)
Bella ciao (traditional cover)
Balada (Gusttavo Lima cover)
Danza kuduro (Don Omar cover)
Ai se eu te pego (Michel Teló cover)
Outro
Lista je impresivna i u posljednjem dijelu toliko živahna da se u budimpeštanskoj Areni plesalo, a i Hauser je često zalazio u parter među publiku svirajući i potičući ih na ples. Nevjerojatno, ali istinito, Stjepan je u taj, nazovimo ga ludi, plesni dio implementirao čak i Volare Domenica Modugna, La Isla Bonita od Madonne, Despacito i (nije greška) Bella Ciao – staru partizansku talijansku pjesma koju obožavaju izvoditi Pankrti, ali i Goran Bregović.
Hauser je cijeli glazbeno vizualni show tako uzbudljivo zamislio i izveo da je to prava rijetkost. Spajao je nespojivo s potpisom HAUSER. Ovdje nema nikakve protuprirodnosti ili frankenštajnske spojivosti.
On to sve tako različito ima u sebi, prirodno. Kao i u 2Cellos, gdje su klasika i rock dominirali. Stjepan Hauser i Luka Šulić jednostavno su ravnopravno imali u sebi znanja, emocija i unešenosti i za Morriconea, Bacha i Nirvanu. Uostalom, kad sam snimao dokumentarac s njima 2012. godine, nakon njihove prve Arene u automobilu koji nas je vozio na after, Stjepan je ushitno u jednom trenutku rekao: „Bacha jednako izvodimo i u Areni i u Crkvi!”
Tako i danas Hauser ima šokirajući show i iako u pratnji zabavljača i svirača (gudačka i puhačka sekcija, električni gitarista, osnažena latino ritam sekcija s pjevačem) i majstora svjetlosnih efekata u središtu je uvijek on s cellom.
Još u vrijeme 2Cellosa Stjepan Hauser i Luka Šulić bili su neka vrsta novostvorene glazbene i showbizz vrijednosti. Zbog toga ne čudi što se Hauser u PR materijalima naziva „Rebel With Cello” i „Zločesti dečko”. Sav taj imidž je poznat iz rock ikonografije, ali sve to Stjepanu stoji. On stvarno privlači, baš poput kakvog šarmantnog odmetnika u avanturističkom filmu. Još kad mame saznaju tko je u najnovije doba od planetarnih zvijezda u rocku tražio stručnu pomoć Stjepana Hausera vrijednost dionica će mu porasti!
U2 ft. Hauser
Ne, nisu U2 tražili da im Hauser dođe odsvirati neku čelističku dionicu za neku od pjesama, fragment ili za novi album ili tome slično.To su uobičajene situacije. Ovdje je bila riječ o mnogo dubljoj suradnji. U2, a ponajviše gitarista The Edge, na svoj novi album stavili su četrdeset pjesma iz svoje bogate muzejske baštine, ali u novim verzijama, bez električne gitare. Sve je moglo osim gitare na struju, tako je presudio The Edge, producent albuma „Songs of Surrender”. Desetine starih pjesama morale su imati tako nekakav intimni prizvuk, a Bono je motao pjevati, onako kao na uho. E tu im je naravno trebao naš Stjepan Hauser sa svojom maštom i violončelom.
Dok je jednom prilikom The Edge radio u svom studiju u kući negdje u Francuskoj pri pjesmi Dirty Day, zamolio je za pomoć dugogodišnjeg suradnika Declana Gaffneya. Uvidjevši o čemu se radi pozvao je Hausera koji ima status iznimnog glazbenika među najvećima u ovom poslu. Nije ga The Edge trebao samo da nešto već napisano odsvira, nego i da kreira. „U jednom trenutku počeo sam temu na akustičnoj gitari, a Hauser je nastavio na čelu i uskoro je došlo do predivnog duela akustične gitare i violončela” – posvjedočio je The Edge.
Slično je bilo i u Hauserovoj suradnji na još dvjema pjesmama Vertigo i Where The Streets Have No Name. Hauserovo ime šepuri se, dakle, među ostalim suradnicima na albumu, sve samim velikanima poput Boba Ezrina, Briana Enoa, Daniela Lanoisea i Duncana Stewarta.
Češka filharmonija i Veliki Mestro Pogorelić
U međuvremenu u Zagrebu ne nedostaje koncerata klasične glazbe u klasično vrhunskim izvedbama. Datuma 1.travnja (nije šala) u Lisinski dolazi Češka filharmonija s više od stotinu godina tradicije. Dirigent je Semjon Bičkov, a pijanista Seong-Jin Cho. U Zagreb dolaze u okviru proljetne turneje koja uključuje nastupe u sljedećim gradovima: Milano (Teatro alla Scala), Aix-eu-Provence (Grand Theatre de Provence), Graz (Stephanie Hall), Budimpešta (Bela Bartok National Concert Hall) i Udine (Teatro Nuovo Giovanni da Udine).
Program koncerta je fascinantan – Bela Bartok: Suita iz baleta Čudesni mandarin, op.19, Thierry Escaich: Koncert za glasovir i orkestar i Igor Stravinski: Suita iz baleta Petruška (verzija 1946.).
Češka filharmonija je još od 1869. godine, kada joj je dirigent bio Bela Bartok, jedan od temelja Praga kao glazbenog i kulturnog svjetskog središta. U novije vrijeme postoji i Praški simfonijski orkestar koji je postao nezaobilazan za snimanja glazbe za filmove, ali i jednog Stinga ili Diane Reeve. U Pragu je Morricone snimio i svoje malo remek djelo – originalnu glazbu za film „The Hateful Eight” Quentina Tarantina, a album „Hauser Plays Morricone” Stjepan Hauser također je snimio s Praškim simfonijskim orkestrom.
Nakon Češke filharmonije, krajem travnja nam u Lisinski stiže naš Ivo Pogorelić s novim vrhuncima i, naravno, koncertom koji svugdje na svijetu ima status iščekivanog događaja. U Lisinskom 29.travnja njegov će program biti Frederic Chopin: Preludij u cis-molu op.45, Robert Schumann: Simfonijske etide op.13, Jean Sibelius: Valse Triste, op.44 i Franz Schubert: Moments Music Aux op.94, D.780.
Ostaje pričekati rezultate njegovog najnovijeg umjetničkog procesa pri čemu se, kao i obično, „oslanja na svoju nepogrešivu i superiornu glazbeničku intuiciju, golemo znanje i čudesno pijanističko umijeće”. Zagreb se s ova dva proljetna koncerta još jednom dodatno naglasio kao važna destinacija na mapi klasične glazbene koncertne umjetnosti. I grad pune multikulturalnosti. Naročito glazbene.
Je li rock konačno mrtav ili nije?
Odavna nisam primijetio grafit na kojem se ističe da je punk mrtav ili da nije mrtav. Zato se veoma često u medijima može pročitati kako je rock mrtav. Eto ti ga na. Stalno umire, ali nikako da umre taj rock. S rockom su se počele odavna baviti i trač rubrike i rubrike o godinama starosti rock zvijezda. Kao da nije čudo da imaju sedamdeset, osamdeset i više godina i da su aktivni. Čudo je i da nema novih velikih rock bandova. Taj stav da je rock mrtav prokomentirao je nedavno na svoj način Goran Bare u dva dijela. Prvi je humorističan:
„Rock nije mrtav. Neke djevojke su nam pokidale šator jer su htjele doći do nas!”
A drugi:
„Normalno da nije mrtav. Muzičara i bandova ima, ali mislim da je problem u izdavačkoj industriji koja ih koči u izražavanju. Ali bez brige, mislim da će nas netko naslijediti i onda će sve biti bolje. Doći će netko i zamijeniti nas bez problema.”
Tako zbori Goran Bare kojeg rado nazivam plemenitim vitezom slavonske ravni. I sam nije imao ništa protiv toga. Bare je prije albuma „Nuspojave” snimio jedan drugi album, ali ga nije dao objaviti jer nije bio na njegovoj visokoj, najvišoj razini. U takvim situacijama drugi bi malo “popravili” snimljeno i prodali se uz pojačani marketing, no Bare je častan umjetnik.
I kako da taj rock umre? Imao je toliko prilika od sredine pedesetih godina prošloga stoljeća, kad je izumljen, pa ništa. Čak ni onda kad su neki protagonisti prekidali karijere autodestrukcijom. Žilav je i uvijek se digne i iz pepela. Jednostavno uvijek će biti bandova koji dođu iz garaže ili kluba, poput Nirvane ili R.E.M., i onda prodaju tiraže kao svaka ordinarna velika pop zvijezda. Uz pauze može biti uvijek vitalan i provokativan ili bolje rečeno intrigantan. Vidi samo kako su Let 3 “izronili” na Kvarneru nakon toliko godina.
Majka svih planinskih festivala: Snježno bombardiranje
Počelo je s najavama velikih proljetnih i ljetnih open-air rock festivala, a kod nas velikih provoda uz najrazličitije forme popularne i elektronske glazbe (Jarun, Sea Star u Umagu, Ultra…), no oni nestrpljiviji i dubljeg džepa imaju prilike uživati u snježnim izdanjima glazbenih festivala s prefiksom elektronske glazbe.
Najpoznatiji je onaj u tirolskom Mayrhofenu u austrijskim Alpama, a održat će se od 5. do 15. travnja. Ima tradiciju od dvadeset godina i pomalo je skup, i luksuzan, ali nudi pregršt snježno glazbene zabave za po prilici 7000 ljudi. Posjetitelji dolaze iz cijeloga svijeta, ali najviše iz Velike Britanije. Ne samo zbog toga što je Snowbombing pokrenuo jedan Englez, nego zbog toga što Britanci nemaju prilike u domovini uživati u snježnim radostima. Naročito ne u kombinaciji s elektronskom glazbom.
Promućurni Englez je Gareth Cooper: „Ponajprije bio sam apsolutno nezadovoljan glazbom na festivalima u Engleskoj ( o blatnjavim livadama), a potom i u austrijskim skijalištima i na nekim snježnim festivalima pa sam htio napraviti ugodu najprije sebi, a onda i drugima za vrijeme boravka u Alpama. Naišao sam na izvrsne domaćine u Mayrhofenu i u tom malom mjestu s predivnim terenima pokrenuo Snowbombing”.
Prisjetio sam se našeg jazz promotera Dražena Kokanovića koji je znao reći, off the record naravno, da je osnovao Zagreb Jazz Festival kako bi mogao prije svega on sam uživati u svirci svojih omiljenih Jazz velikana. I zbilja, sjedio bi u prvom redu i uživao. Sretan i presretan.
Tako je Cooper u Mayrhofenu napravio jedinstveni kutak pozitivne energije, gdje glazba nije samo soundtrack skijanju, snowboardingu i ostalim snježnim radostima. Među stotinama elektronskih bandova i DJ-a nastupali su i The Foals, David Cray, Liam Gallagher i brojni drugi.
Inače pozornice su se smjestile u planinskim predjelima od 12:00 do 16:00 sati, a u gradiću od 17:00 do 06:00 sati. Planinska mjesta s veličanstvenim pogledima su na primjer The Snow Terrace, The Mountain Stage, a u gradu je Šumska pozornica u pravoj alpskoj šumi od jela i borova.
U glazbi se može uživati i u nastambama koje su izmislili Eskimi (iglu) ili naprosto na ulici usred gradića s pozadinom planinskih vrhova. Ikona Snowbombinga je Fatboy Slim, a reputaciju Snowbombingu davali su The Prodigy, Jungler, The Streets tako da su ga neki okitili i titulom „Majke svih planinskih glazbenih festivala”.
Lokala ima k’o u priči. Svaki sa svojom programom, jelima i pićima, domaćim i međunarodnim. Jedan od njih čak nudi i elektro jodlanje, Ooompah bandove, tirolsko udaranje cipelama. Ove godine zvijezde su Jamme xx, Loyle Carner.
Musikkapelle Osttirola i Johnny B.Goode na vrhu ovima Alpa!
Ali kad smo već kod Mayrhofera i “snježnog bombardiranja”, skijanja i glazbe na snijegu, uključujući i tirolsku tradiciju, želim podsjetiti da i u obližnjem Osttirolu u St. Jakobu Defereggengtal i obližnjem mu Virgenu postoji snažna glazbena tradicija u obliku (puhačke) Musikkapelle kakva je inkorporirana i u program Snowbombinga.
St. Jakob znan je Hrvatima jer tamo skijaju rekreativno i po činjenici da je Janica Kostelić prve skijaške korake činila baš u tom mjestu, a učiteljica joj je bila majka Geralda Hausera, višestrukog stručnjaka koji je danas i zastupnik u austrijskom Parlamentu.
Kostelići su inače bili vezani za St. Jakob kao i mnogi iz Ski Kluba Zagreb pa ne čudi informacija da je Gerald Hauser počasni predsjednik Skijaškog kluba Zagreb. Gerald Hauser je i veliki promicatelj tradicije Osttirola pa je 2018. doveo Virgen Musikkapelle na Međunarodnu smotru folklora u Zagrebu. Nastupili su na Trgu bana Jelačića u predivnim tradicijskim nošnjama i s dvije djevojke koje su nudile planinski šnaps iz bačvica.
I konačno o snijegu, skijanju i glazbi
Ivica Kostelić ne nastupa na Snowbombingu jer je ljubitelj bluesa i rocka te često nastupa i snima s Tomislavom Golubanom. U dokumentarcu o Kostelićima, „Upoznaj samog sebe”, Ivica svira Gibsonicu na jednom od alpskih vrhova. Tako da u snježne radosti ne spada samo elektronska glazba podno Alpa, alpsko jodlanje, musikkappele, nego i Johnny Be Goode Ivice Kostelića.
Paul McCartney skoro odustao od solo karijere?
Paul McCartney izjadao se nedavno kako se osjećao grozno nakon raspada Beatlesa koji je prouzročio John Lennon, a ne Paulova žena Linda ili Lennonova žena Yoko Ono. Toliko se nakon raspada osjećao loše da nije znao što bi sa sobom. Htio se apsolutno ostaviti glazbe jer je želio svirati, ali mu se uspjeh bez Beatlesa činio nemogućom misijom.
Hvala, ne znam komu ili čemu, jer se Paul nije ostavio ni sviranja ni pisanja pjesama. Iako su ga znali zadirkivati kako piše silly love songs nije se dao i odgovorio je: „Pa što fali takvim pjesmama?!”
Od sedamdesetih prošloga stoljeća stvorio je puno predivnih pjesama od Band On The Run do Live and Let Die. Bio sam nekoliko puta s njim u izravnim susretima i moram reći da je riječ o pravom frajeru koji će se našaliti najprije na svoj račun, a onda na račune drugih. Predivan čovjek i veliki skladatelj i glazbenik. Ponosan je na Beatlese i sebe u njima i izvodi ih uvijek na koncertima, samo mi se požalio da ne voli kad novinari krenu odmah pitati samo o Beatlesima.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
