Goran Glamuzina: „Nemoguće je dobro pisati ako ne čitate dovoljno”

Goran Glamuzina svoj književni debi „Tihe kuće” objavio je krajem 2024. godine u izdanju Naklade Ljevak. U kratkim pričama uspio je ući u psihološke dubine svojih likova i istražiti različite perspektive života. Pisanje u njegovom slučaju nije tek intelektualni čin, već proces samorazumijevanja, dok likovi u pričama odražavaju njegovu želju za istraživanjem tuđih svijesti bez straha od razotkrivanja osobnih nesigurnosti. Iako su teme koje obrađuje izazovne, slažem se s urednicom izdanja Anom Brnardić koja u blurbu navodi kako otvorenost njegovih tihih kuća upućuje i na mrak u nama samima za koji ne postoji prekidač ni jednoznačan odgovor. Unatoč tome, Glamuzina ne vjeruje da književnost ima moć mijenjanja svijeta, ali smatra da prava knjiga može promijeniti život, barem malo, i to nabolje. Razgovarali smo o njegovim motivima, procesu stvaranja, ali i o tome kako se nosi s izazovima pisanja i prihvaćanja kritika, u potrazi za novim književnim horizontima.

S vremenom se učim nositi sa žaljenjem što nisam studirala komparativnu književnost kao ti, s osjećajem da možda propuštam nešto važno u knjigama koje čitam i da mi izmaknu mnoge bitne knjige. No, pomaže mi činjenica da je lakše odabrati kad imaš ograničen izbor. Uvijek imam problema s odabirom knjiga koje ću čitati, jer su mi liste knjiga koje želim pročitati preduge i samo rastu, umjesto da se smanjuju. Kako se ti nosiš s tim, kao netko tko je bio izložen knjigama od malena, a kasnije i cijelom tom literarnom fondu kroz studij? Čitaš li više knjiga istovremeno i osjećaš li i ti taj proganjajući osjećaj da nikada nećeš stići pročitati sve što te zanima?

Moram priznati da mi je pomalo neočekivano, ali i mrvicu drago, čuti nekoga kako kaže da mu je žao što nije studirao komparativnu književnost jer puno se češće čuju drugačije izjave po tom pitanju.

Definitivno me je proganjao jedan neurotičan osjećaj krivnje zbog svake knjige koja se smatrala vrijednom ili važnom, a koju nisam stigao, a nekada čak ni intelektualno mogao u tom trenutku, pročitati. No, taj osjećaj krivnje nije nužno rezultirao povećanim brojem pročitanih knjiga, nego samo smanjenjem užitka kada se konačno počne aktivno uživati u čitanju. Tako da danas, uz ono što moram čitati za posao, pokušavam čitati bez nekog osjećaja pritiska, često nešto započnem pa se prebacim na nešto drugo pa se ponovno vratim prvotnoj knjizi. Pomalo neorganizirano, ali donekle funkcionira. Donekle.

Pišemo iz onoga što poznajemo, iz onoga što nam je ostalo urezano, što osjećamo i što možemo oblikovati kroz vlastiti jezik. Rečenice koje tvoji likovi izgovaraju često nose tvoj glas, a kao pisac teksta, prisutan si u njima. Što te privuklo likovima koje si odabrao da nose tvoje priče?

Likovi su birani iz spleta raznorodnih razloga. Neki su najjednostavnije temeljeni na nekim ljudima koje poznajem kojima se dio napisane priče u jednom vidu dogodio u stvarnom životu. Međutim, svaki sam lik pokušao učiniti što različitijim od drugih glavnih likova u knjizi, ući u svijet svakog od njih, a vidio sam ih i kao svojevrstan izazov za neko specifično tehničko umijeće pisanja koje sam htio isprobati.

„Tihe kuće” zato obuhvaćaju najrazličitije perspektive, od jedanaestogodišnje djevojčice u neimenovanom selu u Hrvatskom zagorju koja pokušava manevrirati kroz vršnjačko i općedruštveno nasilje do starice od osamdeset i devet godina koja razmišlja o vlastitoj smrtnosti u staračkom domu. Svaki mi je lik u knjizi zato bio zanimljiv iz različitih razloga – jer je predstavljao neki novi pogled na svijet, zbog psiholoških nijansi koje je trebalo razraditi, zbog nekakve jezične posebnosti tog lika… Također, htio sam stvoriti likove koji su barem naizgled maksimalno udaljeni od mene, ili točnije bi bilo od predodžbe o meni, kako bi se odmaknuo od tog aktualnog forsiranja autofikcionalnog materijala.

Tema nacionalnosti u našoj je zemlji i dalje radi podjele. Jedan od tvojih likova u priči „Tonka i Lea” izgovara: „Zagorje vam je najčišća hrvatska regija” – „Zna se što znači najčišća, j***** mater. Nema Srba, Šiptara i ostalih pizdarija.” S druge strane, dotaknuo si se i licemjerja crkvenih struktura. U svojim „Tihim kućama” zapravo si glasan. To nisu teme koje su nepoznate našoj književnosti, ali smatram ih hrabrima za prvijenac. Na koji način nastaje svaka tvoja priča?

Priči pokušavam pristupiti tako da svedem nešto što me zanima na jednostavne dijelove. Pokušavam sebi objasniti vlastitu priču na najjednostavniji mogući način kako bih onda od tog jednostavnog temelja mogao postupno dodavati dodatne i nužne dijelove kako bi ono što je, po meni, ključno za priču došlo do izražaja.

Također, nisam toga bio pretjerano svjestan prilikom pisanja, ali kada sada razmislim o tome shvaćam kako mi je polazište u svakoj priči pokušaj da shvatim psihologiju lika kojemu pristupam. Uživam u tom poniranju u njihove nesigurnosti, neuroze, depresije i poglede na svijet koji su, donekle, drukčiji od mene samog. Izborom raznolikih pripovjedačica, izuzev jednog pripovjedača u priči „Spasitelj”, različitih mjesta i vremena radnje, dijalekata, htio sam čitateljima što više onemogućiti jednostavno jednačenje imena na koricama s razmišljanjima unutar korica.

Tvoji likovi dolaze iz različitih razdoblja, a također pišeš iz ženske perspektive. Na koji način kontekst i vrijeme utječu na tvoje priče? Smatraš li da je to uopće bitno?

Kao što sam već ranije napisao, uživam ulaziti u psihologiju svojih likova i konstruirati njihovo viđenje svijeta. To je viđenje, naravno, uvjetovano vremenom u kojemu se priča odvija i kontekstom života samih likova. Zanimljivo mi je bilo detektirati te razlike u viđenju i doživljavanju svijeta između djevojčice, tinejdžera, mlade odrasle osobe, odrasle osobe i starice, jer svaki od tih likova pripada različitom podneblju, ima drukčiji socioekonomski status, stupanj obrazovanja, narječje. Smatram da vješto korištenje konteksta pri stvaranju lika doprinosi određenoj patini vjerodostojnosti koja omogućuje da čitatelj ne propitkuje previše mehanizam teksta, nego se prepusti njegovom djelovanju.

Smatraš li da se ljude može preobratiti s pomoću književnosti ili pišemo iz nekih svojih sebičnih razloga?

Ne smatram da književnost ima moć mijenjanja svijeta kao što se nekoć vjerovalo, ali mislim da određenoj osobi prava knjiga u pravom trenutku može promijeniti život, barem malo i nadam se nabolje. Književnost ima sposobnost da nas, gotovo na prevaru, izbaci iz vlastitih okoštalih pogleda i iskustava te nam pruži mogućnost da osjetimo život pod tuđom kožom. U tom pogledu smatram da književnost ima smisla ne samo kao neki eskapistički užitak, nego i kao alat koji može pomoći pri razvijanju empatije i ima sposobnost da onog Drugog učini manje stranim.

Istovremeno, smatram da većina pisaca, uključujući i mene, pišu iz sebičnih razloga. Ne mislim tu sad na želju za slavom, ili nekom društvenom afirmacijom, premda nemam ništa ni protiv takvih motiva ako zbog njih nastaju dobri tekstovi, nego na želju da se prvenstveno radi sebe artikulira neki nejasan i gotovo neizbježan osjećaj neugode te da ga se pokuša, unutar vlastitih ograničenih mogućnosti, spoznati.

Kao netko tko piše o glazbi, fascinira me što si naziv svoje priče, a zatim i cijele knjige, preuzeo od bjeloruskog benda Molchat Doma. Koliko ti glazba igra ulogu u procesu pisanja? Znam da neki glazbenici prestanu slušati glazbu dok rade na novom albumu, baš kao što neki pisci izbjegavaju čitanje dok stvaraju nove tekstove. Kakvo je tvoje iskustvo?

Uživam u glazbi, ali daleko sam od nekoga tko ima profinjeno uho i istančan ukus. Ali kada nabasam na nešto, najčešće mi to proslijede dragi ljudi s puno više glazbenog ukusa od mene, često to opsesivno preslušavam bez prestanka ako me nekako zagolica. Glazba mi je sasvim sigurno pomogla u određenim pričama kako bih bolje razumio i stvorio atmosferu kojoj sam težio.

Iskreno, smatram kako je nemoguće dobro pisati ako ne čitate dovoljno. Osobno, često bih određene problematične dijelove u vlastitim tekstovima uspio riješiti upravo zato što sam čitao tuđu knjigu koja mi je pokazala nešto o čemu dotad nisam razmišljao. Čini mi se kako mi je nekako najlakše pisati ako pristupim svojim tekstovima s mišlju kako se o svemu već pisalo tijekom ljudske povijesti, ali poanta je, i gušt, reorganizirati ono što već postoji na jedan drukčiji, sebi specifičan, način te tako zauzeti jedan novi kut gledanja.

Čitala sam „Kolut naprijed” kad si ušao u širi krug Kritične mase, a Ana Brnardić ti je uredila priče. Također si sudjelovao na radionicama kreativnog pisanja. Sin si Drage Glamuzine. Koliko je tvoj autorski ego prisutan kad je riječ o prihvaćanju komentara prije nego što je tekst potpuno dovršen, i kako su komentari koje si dobio utjecali na konačan oblik tvog djela? Koje bi ključne stvari izdvojio kao najvažnije lekcije koje si naučio pišući svoju prvu knjigu?

Pokušavam tekstu pristupiti maksimalno objektivno i okrutno, ako nečiji komentar ima smisla i poboljšava tekst, uvijek ću poslušati primjedbu. Imao sam odlično iskustvo s urednicom Anom Brnardić čiji su smisleni i precizni komentari bili vrlo jednostavni za prihvatiti jer su tekst činili prohodnijim i boljim.

S ovom knjigom prošao sam sve faze rada na tekstu do njegove objave i sigurno iz svake od njih ponešto naučio. Zanimljivo mi je u tom procesu bilo istovremeno pokušati napisati najbolje što mogu jednu, pojedinačnu, kratku priču, a poslije je pokušati povezati u jednu veću cjelinu. U ovoj knjizi želio sam stvoriti jedan koherentan, smislen tekst koji istovremeno operira na razini cjeline koja je veća od zbroja svojih dijelova, ali čiji pojedinačni dijelovi također mogu zasebno funkcionirati. Svaka je priča svijet za sebe, ali čitane zajedno u ovoj knjizi, u redoslijedu u kojem se nalaze, smatram da njihovo ulančavanje stvara dodatno značenje te da čitanje jedne priče, mijenja shvaćanje o prethodnoj te čitatelja upućuje na određenu interpretaciju slijedeće priče.

Kada su ove priče počele nastajati? Je li postojao neki konkretan povod za njih? Kada si shvatio da imaš svoju prvu knjigu i da je spremna za objavu?

Priče u „Tihim kućama” nastajale su neplanski tijekom zadnjih pet godina, i to zbog različitih povoda. Određene su priče, kao što sam već spomenuo, temeljene na stvarnim događajima. Druge se temelje na mojim nekim iskustvima, a treće pak na događajima koji se nikada nisu dogodili, ali činilo mi se vjerojatnim da se dogode u kontekstu priče i nužnim za razvoj lika. No, bitno mi je naglasiti da nijedna priča nije napisana tako da se prepriča neki stvarni događaj, nego je riječ o kolažima raznih događaja koji su se dogodili brojnim ljudima. One su plod pokušaja jedne osobe, i njegovog nužno ograničenog iskustva, da se unutar zakonitosti književnog teksta postigne određeni umjetnički efekt. U jednom od svojih romana Bekim Sejranović napisao je, parafraziram, da su istina i laž u književnosti samo pripovjedni alati i ja bih se uvelike složio s tim.

Znao sam da imam potencijalnu prvu knjigu kada se skupila kritična masa tekstova koji su dijelili jedan ujednačen autorski glas usprkos tome što su se bavili različitim temama. Prvih nekoliko priča sasvim je slučajno pokrivalo različite periode ljudskog života, imale su pripovjedačicu i moglo ih se poredati kronološki. Odlučio sam tada nastaviti s tim organizacijskim principom i to mi je uvelike olakšalo izbor tema i strukture.

Sigurno razmišljaš već i o novim tekstovima. Hoćeš li nastaviti s kratkim pričama ili planiraš pisati nešto posve drugo?

Nisam se još odlučio, zbirke priča i kratke priče oduvijek su mi bili zanimljive te su neki od mojih najdražih autorica i autora pisali upravo kratke priče. Stvarno vjerujem da struktura zbirke priča ima još mnogo toga za ponuditi jer je to jedna književna vrsta koja se nalazi između romana i pojedinačne, samodostatne, kratke priče. Kao nešto takvo, zbirke priča mogu ponuditi ono najbolje i od romana i od kratke priče, mogu istovremeno funkcionirati fragmentarno i kao koherentna cjelina drukčija od uobičajenog romana. Zbirke priča me i dalje privlače te smatram kako se ta prozna forma može koristiti na neobične i zabavne načine te bih joj se rado opet vratio. Također, nisam u potpunosti siguran jesam li svojom zbirkom postigao sve ono što sam inicijalno htio tako da je i to jedan od razloga zašto bih htio napisati još jednu zbirku priča.

Međutim, privlače me stvari u književnosti u kojima se još nisam okušao, a jedna od tih stvari definitivno je roman. On ipak zahtijeva jedan drugačiji pristup zbog svog opsega i složenosti. Trenutačno mi je jedini cilj napisati novi tekst na kojem ću uživati raditi i u čiji ću se svijet rado vraćati, nije mi bitno je li to kratka priča, roman ili pjesma.