Quincy Jones
6. studenoga 2024.

Vrijeme čitanja: 5 minute Quincy Jones, legendarni producent i kompozitor, prisjetio se izazova s kojima se susreo kao Afroamerikanac u Hollywoodu, uključujući kontroverzan susret s Trumanom Capoteom tijekom rada na filmu “In Cold Blood”. Jones je bio prvi crni umjetnik nominiran za Oscara dvaput u istoj godini i prvi koji je služio kao glazbeni direktor za dodjelu Oscara.

Ivana Lulić
2. studenoga 2024.

Vrijeme čitanja: 7 minute Ivanina poezija je osobna, a opet sposobna da u čitatelja prodre potpuno spremna da na sebe primi nova značenja, da poput mjenjolika uzme oblik vaše duše.

Izvedbene umjetnosti

„Gran bolero” (ZKM): Nepokoriva mladenačka ekstaza

Foto: Andrej Lamut, Izvor: Zagrebački plesni ansambl
Vrijeme čitanja: 4 minute

Španjolski koreograf Jesús Rubio Gamo je 2020. godine za predstavu Gran Bolero nagrađen španjolskom nacionalnom nagradom za izvedbene umjetnosti MAX. Originalno postavljena za šestero barcelonskih i šestero madridskih plesača, predstava je, nakon brojnih izvedbi i gostovanja (pa i onog na Festivalu plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat), 2023. doživjela i proširenu, adaptiranu verziju.

Zagrebačka je publika tako 7. i 8. travnja mogla uživati u izvedbi mladih hrvatskih (Zagrebački plesni ansambl) i slovenskih (plesna skupina EN-KNAP) umjetnika.

Foto: Andrej Lamut, Izvor: Zagrebački plesni ansambl

Zaglušujući početak gledatelja prekida u neobveznim razgovorima i odvodi u mrak ispunjen mehaničkim zvukom, toliko snažnim da dovodi do granice nelagode, a glasnoćom prouzrokovane vibracije u prostoru postaju fizički osjetne. Nekoliko trenutaka kasnije, na ogoljenoj se sceni pojavljuje dvanaestero plesača koji počinju hodati ukrug, glasno bosim stopalima šljapkajući u ritmu, marširajući poput sve organiziranije čete i uzvikujući brojeve na hrvatskom i na španjolskom.

Gomilanje glasnih, sve jasnijih zvukova buke, zveckanja i tonova stopi se nakon nekoliko minuta u nit poznatih otkucaja, a potom i taktova Ravelova Bolera koji gledatelja baca u nepokorivi svijet mladenačke ekstatičnosti.

Sastajanje u rastancima

Vjerojatno najpoznatiji svjetski koreografirani Bolero jest onaj Mauricea Béjarta: solist (ili solistica) repetitivno se za trajanja čitave skladbe kreće na velikome crvenom stolu, dok je okružen ansamblom koji isprva samo miruje i promatra, a kasnije se pridružuje izvodeći unisone kretnje strogo slijedeći ritam glazbe.

To slijeđenje, analiziranje i seciranje glazbe u svome je uprizorenju zadržao i koreograf Jesús Rubio Gamo, ali je – odmaknuvši se od dosadašnjih uprizorenja – naglasak s izdvojenog pojedinca, koji se hipnotički kreće na pijedestalu, prebacio na istraživanje varijabilnosti, ponavljanja i promatranja jednostavnih pokreta. Ponajprije onih u kojima sudjeluju grupe međusobno, pojedinci s grupama i isti pojedinci unutar različitih grupa.

gran
Foto: Andrej Lamut, Izvor: Zagrebački plesni ansambl

Cikličnost skladbe prati konstantno hodanje skupine u smjeru obrnutom od kazaljke na satu, da bi iz kruga plesači nasumično izlijetali u duete, trija, kvartete i sekstete.

Zahvaljujući tomu publika svjedoči i proživljava formiranje skupina, odbacivanja iz odnosa; osjećaje koji prate trenutak strmoglavog predavanja drugome tijelu, kao i potrebu za dodirom ili osloncem koji najednom izmakne.

To da se isti događaji ponavljaju i nama i drugima, ali i da više puta srljamo u jednaku interakciju, dokazuje povećavanje broja plesača koji izvode jednaku sekvencu.

Sve do gotovo samog kraja – ipak – sekvencu ne izvode baš svi plesači odjednom: uvijek se netko nastavlja izdvojeno koracima ili trčećim poskocima kretati ukrug, čekajući, ili bolje reći, odbrojavajući do trenutka u kojem će se hrabro vinuti u gotovo akrobatski skok – znajući da će na siguran način biti ulovljen, ali i prizemljen.

Foto: Andrej Lamut, Izvor: Zagrebački plesni ansambl

Neke nove virtuoznosti

Jednostavnost hodanja prelama se upravo solističkim dionicama skokova i vrtnji. Pritom posebno valja izdvojiti virtuoznost zagrebačke plesačice Nike Lilek,čija je prodiruća sekvenca, sačinjena isključivo od različitih okreta savršeno vođenih glazbom, naočigled oduzela nekoliko dahova u publici.

U ulogama inicijatora dueta najčešće se nalaze kako plesu, tako i jedno drugome izvedbeno apsolutno predani, Linda Tarnovski (ZPA) i Mattia Casson (EN-KNAP).

Može se proučavati koliko su individue aktivne, prisutne i tjelesno svjesne za čitavog vremena kretanja – sve do trenutka kad ih u centripetalnoj vrtnji skoka uhvate tuđe ruke, kojima dopuštaju da ih iz visina spuste poput mrtvih tijela, da bi potom obje strane kratkotrajno zamahnule glavom i odgurnule se u novu igru. Ona može biti takva da plesačica podiže muškog plesača, ali i takva da u prisnoj varijaciji sudjeluju partneri, neovisno o spolu.

Kako se predstava bliži kraju, sve je više dinamičnih susreta većeg broja plesača, a sama završnica dovodi plesače do ekstaze, potpunog oslobađanja od odjeće, slobode glasa, krika, izuzetno brzih i riskantnih, bestežinskih utrčavanja i uklizavanja u podrške; okrete; skokove kojima na publiku uspijevaju prenijeti dojam i čistu emociju predivne mladenačke hrabrosti i gorljive potrebe za slobodom.

Čitava je predstava poduprta sjajnim svjetlosnim rješenjima (za koje je zaslužan Leon Curk po originalnom nacrtu Davida Picaza), od kojih je najdojmljivije ono završno – kad polovica scene ostaje u mraku, a polovica je obasjana toplim žutonarančastim svjetlom koje umiva već znojna, zadihana, ali neumorna trčeća tijela koja ne prestaju izgarati željom.

Foto: Andrej Lamut, Izvor: Zagrebački plesni ansambl

Čemu senzacionalizam

Ovoliko snažne predstave doista mogu biti poziv na zaljubljivanje svima onima koji posjeduju kliker umjetnosti, a dosad nisu otkrili čari suvremenoga plesa.

Ipak, od sve te fantastične kondicijske (nakon sat vremena neprestanog kretanja, plesači još uspijevaju i pjevati iz sveg glasa) i tehničke spremnosti, vibrantnosti i izražajnosti pokreta, muzikalnosti i posvećenosti kojom su zračili svi izvođači, neki su veliki mediji nakon premijere izvukli jedino bombastični naslov o golotinji (čija se dramaturška opravdanost, također, pritom nije spominjala).

Da bude još bolje, članci su – već od naslovnice – bili besramno i bezrazložno  popraćeni fotografijama golih grudi i genitalija naših plesača (fotografije su, napominjemo, ipak nakon nekoliko dana uklonjene).

Sex definitivno sells, ali i bez senzacionalizma ovakve sjajne, umjetničke izvedbe pronalaze put do svoje ciljane publike – baš kao što je i dokazala gromoglasnim ovacijama i dugotrajnim pljeskom ispunjena dvorana Zagrebačkog kazališta mladih.

Sjajnom koreografu, autorskom timu te predanim mladim umjetnicima treba čestitati i zahvaliti na odvođenju u strastveni, slobodni svijet koji pokretom nepogrešivo ispisuje taktove glazbe i silnice u gledatelju zarobljenih emocija.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.

Be social
Što misliš o ovoj predstavi?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari