„Gran bolero” (ZKM): Nepokoriva mladenačka ekstaza
Španjolski koreograf Jesús Rubio Gamo je 2020. godine za predstavu Gran Bolero nagrađen španjolskom nacionalnom nagradom za izvedbene umjetnosti MAX. Originalno postavljena za šestero barcelonskih i šestero madridskih plesača, predstava je, nakon brojnih izvedbi i gostovanja (pa i onog na Festivalu plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat), 2023. doživjela i proširenu, adaptiranu verziju.
Zagrebačka je publika tako 7. i 8. travnja mogla uživati u izvedbi mladih hrvatskih (Zagrebački plesni ansambl) i slovenskih (plesna skupina EN-KNAP) umjetnika.
Zaglušujući početak gledatelja prekida u neobveznim razgovorima i odvodi u mrak ispunjen mehaničkim zvukom, toliko snažnim da dovodi do granice nelagode, a glasnoćom prouzrokovane vibracije u prostoru postaju fizički osjetne. Nekoliko trenutaka kasnije, na ogoljenoj se sceni pojavljuje dvanaestero plesača koji počinju hodati ukrug, glasno bosim stopalima šljapkajući u ritmu, marširajući poput sve organiziranije čete i uzvikujući brojeve na hrvatskom i na španjolskom.
Gomilanje glasnih, sve jasnijih zvukova buke, zveckanja i tonova stopi se nakon nekoliko minuta u nit poznatih otkucaja, a potom i taktova Ravelova Bolera koji gledatelja baca u nepokorivi svijet mladenačke ekstatičnosti.
Sastajanje u rastancima
Vjerojatno najpoznatiji svjetski koreografirani Bolero jest onaj Mauricea Béjarta: solist (ili solistica) repetitivno se za trajanja čitave skladbe kreće na velikome crvenom stolu, dok je okružen ansamblom koji isprva samo miruje i promatra, a kasnije se pridružuje izvodeći unisone kretnje strogo slijedeći ritam glazbe.
To slijeđenje, analiziranje i seciranje glazbe u svome je uprizorenju zadržao i koreograf Jesús Rubio Gamo, ali je – odmaknuvši se od dosadašnjih uprizorenja – naglasak s izdvojenog pojedinca, koji se hipnotički kreće na pijedestalu, prebacio na istraživanje varijabilnosti, ponavljanja i promatranja jednostavnih pokreta. Ponajprije onih u kojima sudjeluju grupe međusobno, pojedinci s grupama i isti pojedinci unutar različitih grupa.
Cikličnost skladbe prati konstantno hodanje skupine u smjeru obrnutom od kazaljke na satu, da bi iz kruga plesači nasumično izlijetali u duete, trija, kvartete i sekstete.
Zahvaljujući tomu publika svjedoči i proživljava formiranje skupina, odbacivanja iz odnosa; osjećaje koji prate trenutak strmoglavog predavanja drugome tijelu, kao i potrebu za dodirom ili osloncem koji najednom izmakne.
To da se isti događaji ponavljaju i nama i drugima, ali i da više puta srljamo u jednaku interakciju, dokazuje povećavanje broja plesača koji izvode jednaku sekvencu.
Sve do gotovo samog kraja – ipak – sekvencu ne izvode baš svi plesači odjednom: uvijek se netko nastavlja izdvojeno koracima ili trčećim poskocima kretati ukrug, čekajući, ili bolje reći, odbrojavajući do trenutka u kojem će se hrabro vinuti u gotovo akrobatski skok – znajući da će na siguran način biti ulovljen, ali i prizemljen.
Neke nove virtuoznosti
Jednostavnost hodanja prelama se upravo solističkim dionicama skokova i vrtnji. Pritom posebno valja izdvojiti virtuoznost zagrebačke plesačice Nike Lilek,čija je prodiruća sekvenca, sačinjena isključivo od različitih okreta savršeno vođenih glazbom, naočigled oduzela nekoliko dahova u publici.
U ulogama inicijatora dueta najčešće se nalaze kako plesu, tako i jedno drugome izvedbeno apsolutno predani, Linda Tarnovski (ZPA) i Mattia Casson (EN-KNAP).
Može se proučavati koliko su individue aktivne, prisutne i tjelesno svjesne za čitavog vremena kretanja – sve do trenutka kad ih u centripetalnoj vrtnji skoka uhvate tuđe ruke, kojima dopuštaju da ih iz visina spuste poput mrtvih tijela, da bi potom obje strane kratkotrajno zamahnule glavom i odgurnule se u novu igru. Ona može biti takva da plesačica podiže muškog plesača, ali i takva da u prisnoj varijaciji sudjeluju partneri, neovisno o spolu.
Kako se predstava bliži kraju, sve je više dinamičnih susreta većeg broja plesača, a sama završnica dovodi plesače do ekstaze, potpunog oslobađanja od odjeće, slobode glasa, krika, izuzetno brzih i riskantnih, bestežinskih utrčavanja i uklizavanja u podrške; okrete; skokove kojima na publiku uspijevaju prenijeti dojam i čistu emociju predivne mladenačke hrabrosti i gorljive potrebe za slobodom.
Čitava je predstava poduprta sjajnim svjetlosnim rješenjima (za koje je zaslužan Leon Curk po originalnom nacrtu Davida Picaza), od kojih je najdojmljivije ono završno – kad polovica scene ostaje u mraku, a polovica je obasjana toplim žutonarančastim svjetlom koje umiva već znojna, zadihana, ali neumorna trčeća tijela koja ne prestaju izgarati željom.
Čemu senzacionalizam
Ovoliko snažne predstave doista mogu biti poziv na zaljubljivanje svima onima koji posjeduju kliker umjetnosti, a dosad nisu otkrili čari suvremenoga plesa.
Ipak, od sve te fantastične kondicijske (nakon sat vremena neprestanog kretanja, plesači još uspijevaju i pjevati iz sveg glasa) i tehničke spremnosti, vibrantnosti i izražajnosti pokreta, muzikalnosti i posvećenosti kojom su zračili svi izvođači, neki su veliki mediji nakon premijere izvukli jedino bombastični naslov o golotinji (čija se dramaturška opravdanost, također, pritom nije spominjala).
Da bude još bolje, članci su – već od naslovnice – bili besramno i bezrazložno popraćeni fotografijama golih grudi i genitalija naših plesača (fotografije su, napominjemo, ipak nakon nekoliko dana uklonjene).
Sex definitivno sells, ali i bez senzacionalizma ovakve sjajne, umjetničke izvedbe pronalaze put do svoje ciljane publike – baš kao što je i dokazala gromoglasnim ovacijama i dugotrajnim pljeskom ispunjena dvorana Zagrebačkog kazališta mladih.
Sjajnom koreografu, autorskom timu te predanim mladim umjetnicima treba čestitati i zahvaliti na odvođenju u strastveni, slobodni svijet koji pokretom nepogrešivo ispisuje taktove glazbe i silnice u gledatelju zarobljenih emocija.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.