novo u kinu
14. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 3 minute Pet trilera, tri drame, dva horora te po jedan mjuzikl i znanstvenofantastični film izvanredan su recept za mjesec ljubavi prema svemu, a u našem slučaju, i prema filmovima!

JEBOTON
8. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 9 minute Upoznajte srce zagrebačke glazbene scene kroz JeboTon kolektiv – urbanu ekipu koja piše povijest. Od školskih klupa do Boogaloou, pratite put Jebtona u stvaranju alternativne scene.

Izvedbene umjetnosti

„… a još su manji izlazi”: Plesne predstave kakve manifestiramo i u 2024.

Foto: Nina Klarić
Vrijeme čitanja: 3 minute

U posljednjim danima godine na izmaku redoviti smo svjedoci mnogobrojnih top-lista svega, svačega i svakoga. Shvatila sam da svoj prostor toga tipa zaslužuje i umjetnost pokreta te sam odlučila izdvojiti nekoliko redaka za nezavisnu suvremenu plesnu scenu, preciznije za sjajnu predstavu koja me se u 2023. izrazito dojmila, a čiji autorsko-izvođački tim svakako zavređuje medijski prostor, a nadam se da im ga ovime tek načinjemo.

Filmska inspiracija

Riječ je o duetu zagrebačkih akademskih plesačica Dore Pocedić i Linde Tarnovski premijerno izvedenom krajem lipnja u Pogonu Jedinstvo. Dramaturgiju potpisuje Luka Bosanac, a kao inspiracija za istraživački proces poslužio je Oskarom nagrađeni kratkometražni animirani film „Tango” Zbigniewa Rybczyńskog iz 1981. godine.

Film prikazuje subjekte koji nasumično ulaze u prostor i izlaze iz njega, ostavljajući gledateljevoj mašti na volju popunjavanje praznina, tojest zamišljanje onoga što se tim subjektima dogodilo dok su bili izvan filmskoga prostora; dok su se nalazili u off-u.

Predstava „… a još su manji izlazi” filmski medij pretvara u kazališni, istražujući prostor kao temeljni organizacijski princip izvedbe. Svojevrsni je to nastavak istraživačkog procesa kojem je ova mlada skupina umjetnika okupirana već dulje.

Naime, prijašnje etape nastanka predstave zagrebačka publika mogla je vidjeti još u studenom 2022. godine (predstava Tango izvedena u MO Voćarska). U odnosu na tadašnje uprizorenje, 2023. donijela je dublje promišljanje on- i off-screena među tijelima.

Foto: Nina Klarić

Publika kao dio izvedbe

U plesnoj literaturi prostoru je posvećena velika pozornost. I Rudolf Laban, neizostavno ime kad je riječ o izučavanju plesa, uz vrijeme, tok i snagu,  prostor ubraja u četiri osnovna faktora koji sačinjavaju svaki ljudski pokret.

Dramaturgija predstave iznašla je vrlo mudro i efektno rješenje kako gledatelje usmjeriti upravo na taj faktor: iz gledališta nas je izmjestila u prostor! Pri ulasku smo mogli odabrati jedan od 40 različito usmjerenih, naoko razbacanih, stolaca. Osim scenografske uloge, oni su promatrače smjestili u središte procesa, u središte igre. Zahvaljujući tomu, nitko od nas zapravo nije gledao identičnu izvedbu.

Naime, plesačice se kreću među, oko i pod nama, propitujući time mogućnost i nemogućnost izbora, pristajanje na nametljivost, ali i sposobnost disperziranja pažnje.

Riječ je o dvjema školovanim umjetnicama koje podjednako (i to izrazito dobro) vladaju različitim kvalitetama pokreta, tehničkim vještinama te usmjeravanjem fokusa. Iako naoko čitavo vrijeme plešu odvojeno, povremeno naše oko uspijeva uloviti kakav sinkronicitet, paralelizam ili antagonizam, osobito vidljiv u dvama bliskim kontaktnim duetima.

Dublja pitanja perifernog vida

Začudno je to kako su autori (baš i na tragu filma) uspjeli stvoriti koncept kojim će i publika postati subjektom jer je svaki gledatelj itekako svjestan da je i on jedan od aktera scene, da je pogled drugog promatrača sigurno zastao i na nama samima.

Zanimljivo je bilo promišljati to kako se svi međusobno neprestano promatramo perifernim vidom, trudeći se ne ispasti čudni ako uspostavimo slučajni kontakt očima. Povremeno su nam se pogledi zaklanjali (osim stolaca, u predstavi se kao rekviziti koriste i paravani), čime nam je katkad bilo onemogućeno promatrati čitav prostor izvedbe, unatoč odabiru mjesta koja smo pronašli na samome početku. Dovodi to do dubljih pitanja kao što su sloboda izbora, popunjavanje rupa u sjećanju ili jednostavno konstruiranje priče/vizije/pretpostavke čiji su segmenti našem oku bili nevidljivi.

Osim izvedbe i dramaturgije, treba pohvaliti i glazbu Elizabete Marjanović čija je nenametljivost izvrsno korespondirala s kvalitetama pokreta. Cjelokupan kreativan tim donio je na scenu duboko promišljen, autentičan, suvremen pristup izvedbenim umjetnostima.

Razmišljala sam kako bi bilo sjajno da glas o ovome projektu nekim putem dođe do Poljske, do redatelja filma „Tango”, koji i nakon mnogo godina nastavlja inspirirati, a nadam se (i vjerujem) da nam i 2024. godina sprema još puno kreativnih projekata na rubovima grada.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.

Be social
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari