„Groteskni incidenti” (I. Kruljac): Ubojstva, dobročinstva i ostale bizarnosti
Kad sam dobila u ruke zbirku priča „Groteskni incidenti”, koju je napisao Ivor Kruljac, nisam znala što me čeka. Mislila sam da će to biti četrnaest kratkih priča u maniri horor uradaka kakve možete naći po zbornicima nekih tematskih festivala ili nekoliko pričica kakve stižu na razne natječaje kratkih priča. Ne mogu reći da sam bila potpuno u pravu, a niti potpuno u krivu, ali ono što mogu ustvrditi nakon čitanja jest: knjiga me je zabavila.
Znam da to najčešće i nije svrha književnosti, ponekad čak imam osjećaj da je i nepoželjno i da se smatra odlikom „treša”, „niske” književnosti ili, ako hoćete, one trivijalne. Kao nekoga tko je uživao i u knjigama koje muče, rastavljaju na atome, knjigama koje vas udave, koje vam „oduzimaju dah” (to je posebna kategorija o kojoj nešto više u jednom drugom tekstu u budućnosti), i mnogim drugima, usudim se s punim pravom reći da mi nedostaju knjige koje će me jednostavno – zabaviti.
Prva proza mladog pjesnika
Ivor Kruljac možda vam je poznatiji sa scene slam poezije ili općenito kao pjesnik s nekoliko pjesničkih zbirki iza sebe („Nebuloze”, „Psihodelije” i „Intelektualna kruljenja”) i ova je knjiga njegov prvi prozni uradak pa ćemo mu oprostiti neke sitnice koje bih onako cjepidlačno čerupala iz teksta i usredotočiti se na ono što je bitnije, a to je potencijal da već u idućoj zbirci priča (ili možda čak romanu, tko zna) takvih sitnica uopće neće biti.
No, da ne duljimo. Što sam ja to pročitala?
Brisanje predrasuda
Prva priča vodi nas u zagrebački Arheološki muzej i u punom smislu opravdava ovaj dio „groteskni” iz naslova zbirke. U početku mi je, moram priznati, bilo malo previše, kao da su se napetost i jeza mogli malo sporije i spretnije graditi, ali došla sam do zaključka da je gradnja priče kojoj se priklonio autor ipak upravo onakva kakva treba biti ako slijedimo pravila žanra. Oprostila sam sebi takvu omašku, obrisala lokvu predrasuda ispred sebe i hrabro krenula dalje.
Priče su me uvukle
Dok se nisam na neki način „ufurala” u atmosferu trebala sam se podsjećati da su priče složene upravo onako kako trebaju biti i da groteska to tako zahtijeva. Dok sam se ja u početku pomalo mučila da se prepustim, nisam ni primijetila kad su me te pričice uvukle i kako sam se odjednom našla u trenutku u kojem ne mogu dočekati da vidim što će se dalje dogoditi. To je ono što ovakva žanrovska literatura mora imati pa čak i ako tu ima slabijih momenata, kao što su neke nemotivirane situacije, neobična rješenja ili pak jezične nespretnosti.
Miks koji dobro funkcionira
Ima tu svega: SF-a, trilera, noira, horora pa čak i neke egzistencijalističke tematike i, iako to na prvu može djelovati kao nespojivi miks, priče zajedno funkcioniraju jako dobro. Njihova raznolikost čak razbija moguću monotoniju koja se nerijetko pojavi u zbirkama priča koje ostaju unutar okvira žanra. Ovdje se vidi da se autor igrao i čak, usudim se reći, eksperimentirao i pronalazio svoj prozni glas. No, unatoč raznolikosti žanrova, priče su u velikom broju slučajeva povezane likovima, a vidimo i tendenciju da se tako nastavi i ubuduće. Da oni postanu neka stalna postava, prepoznatljivi set likova u nekim mogućim budućim pripovijestima.
“…poput šmrklja tijekom prehlade…”
Ono što me posebno zabavilo jest jedna figura koju Kruljac provlači kroz sve tekstove na vrlo specifičan način, a to je usporedba. Na trenutke može djelovati isforsirano, ali taj me postupak podsjetio na one hard boiled krimiće, čak i stripove s detektivom antijunakom koji bi uredno iznad čaše viskija s ledom mogao lupiti koju od tih rečenica. U zadimljenom uredu sjedeći ispod klepetavog ventilatora, razdrljene košulje i sa šeširom preko očiju dok u pepeljari dogorijeva cigareta… No, dobro, kako se ne bih i ja zanijela pa počela pisati priče o pričama, dajem vam, dragi čitatelji, na uvid nekoliko spomenutih jezičnih igrarija da se i sami uvjerite:
„Oči su joj bile mliječno zelene poput šmrklja tijekom prehlade,…”
„Depresija se samo sve više i više uvlačila u kožu kao ulizica u dupe poslodavcu.”
Ove rečenice mogu vrlo lako zamisliti na stranicama kakvog stripa. Ispravite me ako sam u krivu.
Književnost je zaboravila zabaviti čitatelja
Kad bih krenula zaokružiti svoj doživljaj ovih četrnaest priča ponovila bih da su me u prvom redu zabavile, a to je ono na što je književnost u posljednje vrijeme, čini se, zaboravila. Zabaviti. Isfiltrirao se neki „visoki” stil protkan s nekoliko imena koja se pomalo incestuozno vrte ukrug, evo ima već par godina i neprestano nam pričaju o traumi. Trauma je in. Ali nakon zadnje dvije godine, ova se čitateljica od trauma, što književnih, što osobnih, eto, umorila. I zato sam se iznimno zabavila uz ove priče, a i vi ćete ako volite krimiće, bizarne situacije pa čak i hrvatske fantastičare kao što su Pavličić i Tribuson. Moram priznati da me nekoliko priča podsjetilo upravo na neke Pavličićeve uratke iz njegovog fantastičnog opusa. Jedna od njih nosi poseban pavličićevski „šmek”, a to je priča „Discrtarija”. Tu se susrećemo sa slikaćom mašinom koja stvara remek-djela umjesto čovjeka, a blago me podsjetila na Pavličićev „Večernji akt”.
Nešto za kraj i kako do knjige
Još bih istaknula i priče „O Suzana…” i „Dobrotvor” koje, ni jedna ni druga, nisu groteskne, ali su iznimno dobre. Prva u rangu krimi priče s vrlo realnom i jezivom tematikom, a druga je upravo jedna od onakvih kakve volim pročitati: jednostavna, ljudska i potiče na razmišljanje. Svaki će čitatelj vjerojatno imati svoje favorite, a ako sam vas uspjela zainteresirati za knjigu, možete ju zasad naručiti samo putem web knjižare na sljedećem linku:
Groteskni incidenti (Ivor Kruljac)
Naručite, čitajte, a svi zajedno nadajmo se da Kruljac ni u budućnosti neće zanemariti prozu. Bilo bi šteta, ima potencijala.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
