Horor vibra: Grad groteskne melankolije (“Silent Hill”, C. Gans)

Adaptacije uspješnih videoigara u filmove obično završe neslavnim ishodom. Tako smo imali prilike vidjeti jeftine priče u smiješnim prizorima ekranizacija klasika poput serijala Tomb Raider i Resident Evil.

Da svi nisu jednako (ne)uspješni, pokazao je i francuski redatelj Christophe Gans sa svojom iznimno pohvalnom ekranizacijom horor klasika, Silent Hill (2006). Koristeći elemente iz više videoigara, kombinirajući ih na inovativan način i uz dašak originalnih ideja, postigao je da ovaj nadnaravni psihološki horor postane ikoničnim „starim-novim“ uratkom. U glavnim se ulogama pojavljuju sjajna Radha Mitchell, Sean Bean i Jodelle Ferland.

Suptilni déjà vu

Radnja prati Rose (Mitchell) koja zajedno sa svojom posvojenom kćerkom Sharon (Ferland) putuje u Silent Hill – grad za kojim vapi Sharon u svojim noćnim morama. Pri dolasku u grad doživljavaju prometnu nesreću, a kada se Rose probudi shvati da je Sharon nestala. Počinje potragu za kćeri, a na putu saznaje mračne tajne malog gradića i vezu koju on dijeli sa Sharon.

Ljubitelji istoimenih videoigara odmah će prepoznati sličnost s prvom igrom u serijalu. Međutim, iako je scenarist Roger Avary preuzeo idejni koncept, ipak se ne radi o slijepoj korespondenciji sadržaja, što filmu itekako daje na važnosti i originalnosti. Čini se kao da je u ovome slučaju preuzeto sve ono što smo voljeli kod igara, a ono što je varijabilno, tu se osjetila kreativnost i mašta tvoraca filma.

Atmosfera i dimenzije paranormalnog

Kao jedan od najvažnijih čimbenika uspješnosti Silent Hilla kao videoigre leži u paranoično ilustriranoj atmosferi, koja je rezultat, kako auditivnih, tako i vizualnih efekata. Silent Hill grad je u kojemu vlada vječna magla, pada „snijeg od pepela“ i apsolutno je napušten. Samo ponekad, takva slika grada poprimi još groteskniju narav, pa postane konstrukcija željeza, vatre i krvi. Razlika između ta dva stanja nije isključivo opisna, ona ima sadržajnu, tematsku pozadinu koja proizlazi iz igara i savršeno se implementira u film.

U kanonskom se tumačenju ta razlika manifestira kao razlika dvaju svjetova. Prvi, „fog world“ ili svijet magle, onaj je koji je ispunjen melankolijom, panikom i paranojom. To su, vjerujemo, primijetili i gledatelji, pa se u tom kontekstu realiziraju elementi karakteristični psihološkim trilerima.

S druge strane, „the otherworld“ ili svijet pakla, groteskna je kombinacija prožeta sadržajima gnjusnog, odvratnog i nasilnog. Ukratko, radi se o estetici ružnoće. U filmskom svijetu, prilikom „stupanja“ tog svijeta na pozornicu, psihološki triler iznenada postaje paranormalni horor s akcijskim elementima, pojačanom panikom i shodno tome, snažnim zvučnim i vizualnim efektima. Prelasci između ta dva scenarija odrađeni su izvanredno, toliko neprimjetno da nećete shvatiti da se zapravo radi o dva suštinski različita žanra koji se u ovome filmu stapaju.

Vjerodostojna scenografija

Iznimno važnu ulogu u cijelom filmu svakako igra i scenografija te način na koji je realizirana i stopljena s radnjom. Iako u filmu dolazi do konstante promjene mjesta radnje, bilo interijer ili eksterijer, ekipa koja je radila na tome obavila je besprijekoran posao. Ni u jednom trenutku ne bi se moglo zaključiti da se uistinu ne radi o gradu duhova, referirajući se na svijet magle.

Ako se pak osvrnemo na ostatak scena, vidjet ćemo da je savršeno realistično dočaran i drugi svijet u kojem vladaju kaos, sotonske sekte i monstruozna čudovišta. Na samom koncu filma, vidljiv je i treći, zapravo jedini stvarni i realni prikaz Silent Hilla, a iz kojeg shvatimo da se zapravo radi o trima dimenzijama koje relativno slabo međudjeluju. Iz svega što se može vidjeti, prijelazi između dimenzija su besprijekorni, a prikazi svakog pojedinačnog scenarija odviše vjerodostojni i originalni.

U cijelu je priču uključen i element empatije, odnosno požrtvovnosti. Rose je prikazana kao majka koja će za svoje dijete učiniti sve što je potrebno. Kroz lik Dahlie Gillespie također je ponuđen prizor majčinske ljubavi ili pak neuspjeha u realizaciji osjećaja.

Ovaj film ispunjava, videoigrama postavljene, visoke kriterije na više razina. Od glume, scenografije, kostimografije pa do priče, gotovo u svim elementima doseže svoj vrhunac. Silent Hill služi kao jedan pozitivan primjer da se korištenjem postojećeg idejnog koncepta, ne mora nužno ni u potpunosti reciklirati sadržaj, a ni stvoriti smeće. Ovaj film pokazuje sve što je i Resident Evil mogao postati, no ipak nije.