Na rubu stvarnosti (“Split”, M. Night Shyamalan)
U kontekstu (para)psiholoških trilera i horora neosporno je neizostavno ime jednog redatelja – M. Night Shyamalan. Nakon što se 1999. godine proslavio svojim debitantskim uratkom The Sixth Sense, uslijedile su godine (ne)uspjeha ovog redatelja da ispuni očekivanja gledateljske publike.
Svojevrsni povratak ostvario je filmom The Visit (2015) gdje je, osim ikoničnog zaokreta kao svojeg potpisa, unio i element surove stvarnosti utemeljene na psihičkim poremećajima, a sve prožeo i daškom humora. Na tim je temeljima izgradio i svoj najnoviji film Split (2017), koji upravo igra u Cinestar kinima, a glavnog je krivca utjelovio izvanredni James McAvoy.
Malo više od “podvojenosti”
Kao što i doslovni prijevod filma govori, radi se o podvojenoj osobnosti. No, da je to samo djelomično točno diktira i činjenica da radnja prati čovjeka koji ima 23 različite ličnosti. Intrigantan zaplet započinje njegovim otimanjem triju srednjoškolki dok je pod utjecajem jedne od svojih mračnijih ličnosti.
Shyamalan je oduvijek bio ljubitelj korištenja psihičkih poremećaja kao dramatičnih pokretača radnje, no u posljednja dva uratka to posebno dolazi do izražaja. Ovdje se tematizira poremećaj višestrukih ličnosti – nešto s čim se psihologija u moderno vrijeme još uvijek bori. Dok jedni priznaju postojanje navedenog poremećaja, drugi još uvijek ukazuju na moguće manipulacije od strane psiho i sociopatskih osoba. U filmu Split afirmira se postojanje spomenutog poremećaja, a cijeli zaplet metaforom pokušava podići svjesnost o istome.
Još 23 razloga za!
James McAvoy svoje je glumačko umijeće već pokazao u nastavcima serijala X-Men, no da njegov talent seže do ovih granica nitko nije mogao ni slutiti. Većina je reflektora usmjerena na njega kao poremećenu osobu, a prijelazi iz ličnosti u ličnost neizmjerno su glatki i neprimjetni. Na trenutak pomislite da se doista radi od drugoj osobi, a McAvoy s lakoćom izmanipulira gledatelja koji u određenoj fazi filma zasigurno počinje i gajiti empatiju prema njemu kao liku. Ili bar prema jednoj od ličnosti.
U čitavu je priču Shyamalan, po uzoru na The Visit, ubacio i humoristične elemente, pa je tako jedna od ličnosti i Hedwig, 9-godišnji dječak s govornom manom. Svaki kadar u kojem se pojavljuje prožet je humorom i komedijom, a s obzirom na cjelokupnu situaciju savršeno razbija monotoniju melankoličnosti i anksioznosti koju druge ličnosti predstavljaju.
Trend-in, tradicija-out?
Iako je po tome vjerojatno najpoznatiji, M. Night Shyamalan u ovome filmu ne koristi se toliko iznenadnim zaokretom ili plot twistom. Dakako, i taj dio se dogodi, no nije nešto što ne biste mogli očekivati već od prvih 10-ak minuta gledanja. Bez obzira na to, redatelj je, uz izvanrednu glumu Jamesa McAvoya, uspio postići jednako turobnu atmosferu kao i u svojim dosadašnjim uradcima.Čini se da je ovog puta odlučio odbaciti tradiciju (ergo, svoj prepoznatljivi plot twist), a više prostora dati nekim novim elementima poput humora, satire i groteske.
Ako stvari sagledamo outside-the-box, samo očekivanje publike da će se dogoditi taj iznenadni zaokret i njegovo manifestiranje u ne tako poznatom svjetlu, već je samo po sebi zaokret u načinu ostvarivanja kulminacije. Jedino što se u cijelom filmu (možda) malo može prigovoriti Shyamalanu jest neobičan rasplet, barem za njega nekarakterističan, no to ćemo ostaviti publici na procjenu.
Bilo kako bilo, radi se o jednom izuzetno kvalitetnom djelu, a uistinu manje nismo ni očekivali. Prikazom intrigantne realnosti, Shyamalan će u vama potaknuti anksioznost koja će vas držati na samom rubu sjedala do zadnjeg kadra ovoga filma.