Hrvoje Ryznar: „Teško je objasniti što se događa kada ti pjesme dospiju pred oči neznanaca“

Prošlogodišnji dobitnik pjesničke nagrade Na vrh jezika, Hrvoje Ryznar, ove je godine objavio svoju prvu zbirku pjesama Kolaterale u izdanju nakladničke kuće Jesenski i Turk. U svojim pjesmama Hrvoje istražuje što se događa u prostoru između – između jezika i šutnje, događaja i njihova odjeka, ironije i ranjivosti.

Kolaterale su slikovno i situacijski raznolike; čitajući ih, lako je zamisliti male filmove koji se ne bave „velikim“ trenucima, nego onima koji im prethode ili slijede – onim što često prešutimo, a možda nas najviše oblikuje. Njegove su pjesme istodobno jednostavne i misaono guste, obojene humorom koji ne skriva tugu te emocijom koja ne traži opravdanje.

Ono što u njima posebno privlači jest osjećaj precizne neodređenosti – svijest o tome koliko poezija može biti istodobno bliska i nedostižna. O toj napetosti, o procesu nastajanja zbirke, ulozi urednika, filozofskom promišljanju jezika i o „poeziji koja živi u srazu suprotnosti“ Hrvoje govori u razgovoru koji slijedi.

Knjiga Kolaterale podijeljena je u nekoliko poglavlja s vrlo sugestivnim naslovima poput “Što je smiješno”, “Što je na kocki”, “Što ne smije na kišu” i “Što pada sa srca”, a sastoji se od 44 pjesme. Kakvo je bilo tvoje iskustvo stvaranja i pisanja Kolaterala nakon osvajanja nagrade? Je li proces tekao glatko ili si se suočavao s neočekivanim preprekama i preokretima?

Izazov je bio uopće shvatiti pisanje ozbiljno, i prijaviti se za nagradu. No knjiga nije mnogo drugačija od rukopisa koji ju je osvojio. U nju je ušlo svega nekoliko pjesama nastalih u međuvremenu. Neočekivano izazovno bilo mi je organizirati pjesme u cikluse jer nisam odmah vidio nit koja povezuje pjesme u cjeline, osim tematske poveznice odnosa s meni bliskim ljudima. Bilo mi je jasno jedino to da je moguće čitati pjesme u nizu kao tričavi Bildungsroman, sa središnjom osi rođenja moje kćeri na sredini priče, što je zbirka možda i ostala u konačnom obliku. Rođenje kćeri bilo je i povod prvotnog naslova rukopisa, „Što ne smije na kišu“, stoga mi je bilo teško i pronaći novi naslov, nakon što sam prihvatio sugestiju jednog od urednika, Marka Pogačara, da razmislim o njegovoj promjeni.

“Urednicima dugujem korisne uvide”

Ima li pjesma iz Kolaterala koju si gotovo izbacio, a na kraju ti je postala jedna od važnijih? Je li neka „sumnjiva“ pjesma preživjela selekciju? Koliki je bio utjecaj urednika na ono što si napisao?

Jedna od pjesama koje su gotovo stradale bile su „Kolaterale“, po kojima sam nazvao knjigu. Dakle, ta je pjesma umalo postala kolateralnom žrtvom rezova kojima sam htio dobiti bešavno tkanje knjige. Stil te pjesme, kao još možda pokoje u zbirci, odudara od prevladavajućeg u rukopisu, ali u svakom zaokruženom proizvodu volim osjetiti bar jednu grešku, koja često otkriva ponešto o cjelini, kao što vjerujem da ta pjesma čini pomoću metafore grananja. Upravo je u njoj bilo ponajviše intervencija urednika, i to s pravom, što joj ne govori samorazumljivo u prilog, ali je svakako čini problematičnim mjestom.

Što se tiče „sumnjivih“ pjesama, možda je u ovom rukopisu višak pjesma „Puls“, jedna opservacija o stoičkim mudrostima i zobenoj kaši. Ne samo zato što može djelovati pretenciozno, nego i zato što se čini da u prvim desetljećima ovog stoljeća svi u Europi odjednom jedemo zob, što je bizarno i indikativno već samo po sebi. No pjesma mi se činila korisnim pomagalom u izgradnji tematske poveznice rastezanja, dugovanja i spomenutog grananja. Kad je riječ o urednicima, dugujem im korisne uvide, ponajprije glede toga „rade“ li poneka asocijacija i metafora, na čemu ponajprije zahvaljujem Marku Pogačaru, ili gubi li se ritam, na čemu zahvaljujem Kruni Lokotaru.

Tvoje obrazovanje uključuje filozofiju. Osjećaš li da te filozofski način mišljenja ponekad ograničava u pisanju – da traži jasnoću tamo gdje bi poezija htjela/trebala ostati nedorečena?

Tvoje me pitanje nagnalo na razmišljanje. Vjerojatno je tome zaista tako, jedino što tu „kompulziju“ nisam pripisivao filozofskom obrazovanju, nego želji za uspostavom zajedničkog horizonta razumijevanja s čitateljicama i čitateljima. Zapravo me intuicija katkad vodi k manje komunikativnom jeziku, no taj horizont mi je važniji. Stoga nastojim dozirati nejasnoću, uključujući veze s filozofijom, koja je čitatelju bez konteksta sve samo ne razumljiva.

Iz svega toga se trudim izvući uvijek sretan sraz visokog i niskog – Aristotela i mađioničara, primjerice, u jednoj od pjesama – kakav me oduvijek privlačio pjesnicima poput Ivana Slamniga. Uostalom, poezija koja ne živi u srazu suprotnosti nije poezija. Dakle, slažem se s tvojom tezom o njezinoj nedorečenosti, a potragu za slobodom te neodređenosti vidim kao cilj pred sobom. Nadam se da ću naučiti putovati do njega u dodiru s čitateljem i čitateljicom.

“Poezija nastaje u tišini”

Postoji li pjesnički glas koji te je formirao, ali ti danas više nije blizak? (Primjerice, pjesnik kojeg si nekad obožavao, a sada ti više ne govori na isti način.)

Dobro pitanje. Kao dječak sam volio pjesme Slavka Mihalića. Sada mi se čini da preozbiljno shvaćaju same sebe, pritom glumeći nonšalantnost, a tu glumu dijete teško razumije, iako je može prepoznati. Međutim, ne možemo odabrati što će nas formirati, i siguran sam da je ta poza utjecala i na moju poetsku estetiku.

Kakav je tvoj odnos s vlastitim tekstom nakon objave – prijateljski, ravnodušan, kritičan? S obzirom na to da su neke pjesme iz Kolaterala nastale i prije četiri-pet godina, jesu li one još uvijek tvoje, ili su objavom i izlaskom pred čitatelje dobile neku novu dimenziju – možda i odmak? 

Začuđuje me ravnodušnost koju osjećam kada pročitam neku od svojih pjesama iz knjige. Jednako me začudi i poneka snažnija reakcija čitateljica i čitatelja na neke pjesme koje su po mom viđenju nastale „olako“. Česta je pojava da su pjesnikinji ili pjesniku najdraže upravo one pjesme koje malo koga dotiču, što vrijedi i u mom slučaju. Kao što znaš, teško je objasniti što se događa kada ti pjesme dospiju pred oči neznanaca, osobito u obliku knjige (iz kojeg god razloga to bilo). Poezija nastaje u tišini i s njom računa, a u nju se možda i vraća, ali između toga se nalazi govor o njoj, ako ima sreće.

Izuzetno cijenim kritiku. Međutim, nova dimenzija, a možda i odmak koji spominješ priželjkujem u smislu govora s poezijom, a ne o njoj. Volim čitati i slušati komentare i kritike stranih pjesničkih knjiga. Primjerice, na engleskom i njemačkom govornom području, u razgovorima, podcastima i člancima katkad naiđem na upravo poetska viđenja objavljene poezije. Na taj način doima se kao da se pjesme o kojima je riječ nastavljaju tuđim i drugačijim riječima, što je lijepo. Katkad tome svjedočimo i kod nas, ali čini mi se da imamo drukčiju tradiciju recepcije.

“Poeziju sada pronalazim u prozi ili filozofiji”

Jesu li ti ove teme i dalje bliske ili osjećaš pomak u onome što te danas zaokuplja kao pjesnika? U kojem smjeru vidiš razvoj svoje poezije – što bi volio istražiti? Kakva te poezija danas privlači?

Teme odnosa iz knjige zatvorit će se tek kada umrem, a dotad će prolaziti kroz različite mijene, kako to biva u svačijem životu. Nisam u mogućnosti prognozirati budući smjer svog pisanja, ali trenutačno se osjećam spremnijim vratiti se svijetu, polazeći od toga da se u svemu što nas okružuje krije unutarnja napetost koju pjesma treba. I dalje me privlači žustrina Radmile Petrović, ali i gotovo modre pjesme Bei Daoa.

Mnogo poezije sada pronalazim u prozi ili filozofiji – prisjetimo se samo koliko snažnije pogađa istina u rečenicama Simone de Beauvoir kada se služi slikama krvi i mlijeka. Uostalom, na studiju filozofije su me učili da svijet nije apstraktan pojam, nego opipljiv sklop odnosa. Inače, jednom sam negdje pročitao da pjesnici pate od neizlječive bolesti prepoznavanja znakova u svijetu, čak i ondje gdje ih nema. Ako je bolest neizlječiva, možda ne bi bilo loše od nje barem napisati knjigu.