In Memoriam – Manuel de Falla: Skladatelj koji je proslavio španjolski folklor
Prije točno 70 godina umro je Manuel de Falla, jedan od najpoznatijih španjolskih skladatelja. Njegova glazba često se izvodi i danas, a odigrao je veliku ulogu kao predstavnik španjolskog glazbenog nacionalizma.
Manuel María de los Dolores Falla y Matheu rođen je u Cadizu 1876. godine u imućnoj obitelji, a prve poduke iz klavira dobio je od svoje majke. Zarana je pokazivao senzibilnost i veliku moć imaginacije. Njegova prvotna ljubav bila je književnost, a s 12 godina pokrenuo je časopis El Burlón (Šaljivdžija) te je pisao u drugom časopisu pod nazivom El Cascabel (Veseljak), gdje je na kraju postao i urednik. Privlačilo ga je i kazalište i slikarstvo, a njegova ljubav prema pozornici odrazila se na kasnija djela. Sa 17 godina odlučio se potpuno posvetiti glazbi te je diplomirao na Konzervatoriju u Madridu 1899. godine s najvećim počastima. U međuvremenu je njegova obitelj bankrotirala, čime je Manuel postao glavni privređivač u kući dajući privatne poduke. Kako on sam nije bio karijerist, često svoje satove nije naplaćivao.
Početak umjetničkog nacionalizma
Pod utjecajem svog učitelja Felipea Pedrella upoznao je španjolski folklor, posebno specifičnu andaluzijsku mješavinu arapskih i starošpanjolskih glazbenih elemenata, i španjolsku renesansnu glazbu te postao oduševljeni pristaša španjolskog nacionalnog umjetničkog smjera. Posebno ga je zanimao vokalni stil cante jondo (duboki napjev).
https://www.youtube.com/watch?v=QDl3vHA8VWw
Svoje prvo veliko djelo stvorio je 1904. godine – operu La Vida Breve (Kratak život), uvelike pod utjecajem flamenca. Libreto potpisuje Carlos Fernández Shaw, a Falla koristi snažne ritmove kako bi dočarao slike smrti, bezvremenosti, prirode i strasti. Glavna uloga pripala je liku mlade Ciganke, a cilj je bio uzdići flamenco kao popularni pučki žanr na razinu umjetnički priznate glazbe. Opera je nagrađena s 2500 pezeta na glazbenom natjecanju u Real Academia de Bellas Artes de San Fernando i obećanjem da će se izvesti u madridskom Teatru Royal, što se tada nije ostvarilo. U skladanju je bio pobornik perfekcionizma, a njegov kreativni proces često je bio vrlo dug i pedantan što je izluđivalo njegove suradnike.
U svojim tridesetima još uvijek nije bio financijski stabilan, doživio je neuspjeh u popularnom žanru zarzuele (sličan opereti), produkcija njegove jedine opere je odbijena, a kao koncertni pijanist imao je tek djelomičan uspjeh. Frustriran takvom situacijom, napustio je Španjolsku i preselio se u Pariz gdje je radio od 1907. do 1914. godine.
Pariška faza
U Parizu se brzo uklopio u krug progresivnih glazbenika i skladatelja te je prihvatio značajan utjecaj impresionizma. Claude Debussy, Paul Dukas, Isaac Albeniz, Maurice Ravel i Igor Stravinski postali su mu prijatelji, a pod Debussyjevim utjecajem nastaju simfonijske impresije za glasovir i orkestar – Noches en los jardines de España (Noći u španjolskim vrtovima). Svoje prvo značajno klavirsko djelo Cuatro Piezas Españolas završio je 1908. godine. Ta četiri španjolska komada pod nazivom „Aragonesa“ „Cubana“, „Montañesa“ i „Andaluza“ zamišljeni su kao glazbena ekspresija atmosfere i duše svake od tih regija. U tom periodu čitao je velika djela francuske književnosti, a posebno mu je dojmljiv bio Victor Hugo.
Napokon je 1913. u Nici izvedena njegova opera La Vida Breve, a kritičari su ga proglasili revolucionarem španjolske glazbe. Malo nakon toga napisao je i solo pjesme Siete canciones populares españolas.
Rastući uspjeh
Međutim, početak rata 1914. godine natjerao ga je da se vrati u Španjolsku. Tamo je dovršio svoj balet El Amor Brujo (Začarana ljubav) koji je postao vrlo uspješan. Dio iz baleta pod nazivom Danza ritual del Fuego (Ritualni ples vatre) vjerojatno je Fallin najčešće izvođen komad.
Sljedeće djelo postiglo je internacionalni uspjeh, a riječ je o baletu El sombrero de tres picos (Trorogi šešir). Koreografiju potpisuje Léonide Massine, a scenografiju i kostime Pablo Picasso. Trorogi šešir spaja klasicizam, modernizam i španjolsko ozračje u glazbi, sceni te koreografiji. Premijera je održana u londonskom Alhambra Theatre u izvedbi ruskog ansambla Ballets Russes pod vodstvom Sergeja Djagiljeva, već dobro poznatog po izvedbi Posvećenja proljeća Igora Stravinskog.
Koncert za čembalo i pet instrumenata posvetio je Wandi Landowskoj, tadašnjoj poznatoj čembalistici i prvoj osobi koja je 1942. izvela Goldberg varijacije J.S. Bacha na čembalu – instrumentu za koji je djelo i napisano.
Posljedice rata
Španjolski građanski rat buknuo je 1936. godine i otpočeo je period okrutne represije u Granadi. U kolovozu je ubijen Federico García Lorca što je bio velik udarac za Fallu s obzirom na to da su bili bliski. Zdravlje mu se drastično pogoršalo te je, razočaran ishodom rata, emigrirao u Argentinu 1939. godine.
Posljednjih dvadeset godina života proveo je radeći na kompoziciji koju je smatrao vrhuncem svoga stvaranja: scenskoj kantati Atlantida, zasnovanoj na poemi Jacinta Verdaguera na katalonskom jeziku koja ga je opsjedala od djetinjstva, i u kojoj su se odražavali svi njegovi filozofski, religiozni i humanistički interesi. Smrt ga je 14. studenog 1946. godine spriječila da završi djelo. To je učinio njegov učenik Ernesto Halffter prema skicama koje je Falla ostavio iza sebe.
Španjolska narodna banka je 1965. godine pustila u tisak novčanicu od 100 pezeta s portretom de Falle kako bi odala počast njegovom umjetničkom djelu. Ova novčanica bila je u opticaju sve do 1982. godine kada je, uslijed inflacije, odlučeno da postane kovanica.
Manuel de Falla za života je primio brojne nagrade i priznanja, a ostat će zapamćen kao skladatelj koji je prekinuo dugu izolaciju španjolske glazbe i proslavio njen autohtoni zvuk.
