novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Intervju

M.O.R.T.: “Glavna valuta je prilika da sviraš, da radiš tulum”

Foto: Ella Valentić
Vrijeme čitanja: 12 minute

Prvi samostalni koncert sinjskog M.O.R.T.-a u Tvornici kulture održat će se već 7. listopada, a tom prilikom odlučili smo sjesti na razgovor s Ivanom Katićem Johnom i Božetom Blajićem Zvrkom. U sljedećim redovima nalazi se sve što trebate znati o M.O.R.T.-u.

Možete mi reći za početak što uopće označava M.O.R.T. i kako ste krenuli s bendom?

John: M.O.R.T. smo uzeli po naslovu jedne knjige jer kad smo se našli smo baš čitali tog Terryja Pratchetta. Njegova četvrta knjiga, fantasy satira, zapravo je jedna društvena i jako humoristična knjiga. Preporučam. U svakom slučaju pročitaj je.

Bože: On je bio najprodavaniji autor do Harry Pottera.

Onda je M.O.R.T. neki akronim za nešto ili…

John: Ne, ne, ova knjiga je samo “Mort”. Našli smo i jedan švedski death metal bend koji se tako zove pa smo ubacili točke jer nismo se htjeli odreć’ imena.

Znači vas i švedski death metal bend razlikuju samo točkice?

John: Tako je!

Kako ste počeli uopće?

John: Ja i on (Bože) smo išli skupa u školu, u isti razred gimnazije…

Slatko.

John: …je, je, i on je svirao gitaru, a ja sam se uvijek derao po selu i pisao neke pjesme i eto. Skupili se jednu pijanu večer u parku i napravili prvu pjesmu.

Foto: Ella Valentić
Foto: Ella Valentić

Koja je to bila godina?

John: 2003.

I kako ste nakon toga okupili ostatak?

John: Bože je našao Kikosa odmah. On je godinu dana stariji od nas. Išao je u klasičnu gimnaziju.

Bože: Negdje smo se skupili nekada, negdje u nekoj birtiji koja je bila kao rock’n’roll birtija tamo i onda smo se ja i on našli i rekao mi je da ima gitaru, ja sam ga pitao: “Oćeš svirat sa mnom?”, on je rekao: “Oću!” i jebiga. Nismo se znali prije uopće.

John: Ja sam ga prvi puta vidio kada smo stopirali na prvu probu. I više se nikad nisam razdvojio od njega. Eto prije 13 godina. Najbolji prijatelj nam postao.

Čekaj, vi ste stopirali na probu i tada si prvi put upoznao čovjeka koji i danas svira s tobom?

Bože: Da, da, oni su skupa stopirali do mene… On je bio gitara. Imali smo prvo dvije gitare i glas. Zapravo, nekolicina ljudi je samo prošla kroz bend ili je svirala ili su samo donijeli gajbu pive i bili tamo. To je tako deset godina išlo i onda smo tamo prije snimanja “Vrhunskog Dna” imali nekog bubnjara koji je odustao u zadnji tren i rekli smo: “Ajde idemo to snimit’ u studio…”

John: …bez bubnjara. I tamo je došao Mile i čovjek koji nam je snimao je rekao: “Nać’ ću vam ja nekog.” I Mile je odsvirao i tako je ostao svirat’. Bez prethodnih probi.

Samo je došao u studio…?!

John: Mi smo došli snimat’ i tamo je sjedio neki tip i Sula, ovaj producent kaže: “Ma imam ja bubnjara.” I Mile je sjedio, ja sam mu malo pokazao kako ono šta, gdje treba i odma’ je on uključio snimanje i eto album.

On se zatekao tamo i završio u M.O.R.T.-u?

John: I odsvirao taj prvi “Vrhunsko Dno”.

Prvi album je izašao 2013.?

John: Početak 2013. Snimljen je u listopadu 2012.

Foto: Ella Valentić
Foto: Ella Valentić

Što ste se vi onda deset godina okupljali, namještali, dogovarali, kalibrirali…

John: Ma da nas netko nije uhvatio za ruku i odveo u studio, mi nikad to ne bi napravili. Nije nam to bilo. Nismo imali para, nit’ nam je to bilo bitno. Samo koncerti, žive svirke…

Bože: I mi smo studirali u tri različita grada. John je bio u Zadru neko vrijeme, Kikos je bio u Splitu, a ja u Zagrebu. Onda je meni dopizdilo više i studirat’ tu na Filozofskom, bacio sam sve to ća i rekao: “Ajmo to snimit!” A on (John) već imao 15, 20 pjesama i onda smo došli, vježbali mjesec dana i onda je taj bubnjar otišao i onda smo tu odma’ na licu mjesta našli drugog. A dođe ti više pun kurac kad ono oćeš snimit’ i onda… To je najgori osjećaj. Kad sam snimio taj prvi album onda me više nije bilo briga oće li uspjet ili šta.

John: Snimili smo, sad možemo i umrijet!

Bože: Tako i je. Od tad više i nemam uopće nikakve napetosti što se tiče muzike. Šta će bit, oće li se kome dopast’…

Od onda je opuštenije?

Bože: Ma je.

John: Puno. Sad snimaš kad možeš. Ono je bilo baš povod da ostaviš neki trag…

Bože: Da imaš iza sebe nešto.

I kako je onda išlo? 2013. prvi, 2014. drugi i sada evo treći… Otkud imena za albume?

John: E, to je sintagma iz ekipe naše dolje. Vrhunsko dno je kad piješ najgore vino iza škole na minus deset i ono: “Ma šta ti je, dobro nam je. Vrhunsko dno!” Grozno je, ali dobro je. Nezaposlen si, ali bar ne radiš.

Jel znate barem otprilike koliko ste koncerata odradili samo ovo ljeto?

John: Znam da smo u prošloj godini odradili 71 nastup. Ove godine do sada možda nekih 40 ili 50.

Dobro, to je samo ovo ljeto jer znam da ste svirali svugdje: Sveti Filip i Jakov, Ferragosto, Đakovo… Kako uopće birate gdje ćete ići svirati?

Bože: Mi smo ispočetka svirali i dan danas su nam zimski koncerti takvi da sviramo gotovo bilo gdje di nas zovu…

John: Ti pozovi i eto nas.

Bože: …pa smo dobivali ponude za rođendane, ne znam…

Ekipa vas je zvala da im svirate na rođendanima?

Bože: Ma da, ono dođi, bit će droge hahaha.

John: Da, ali glavna valuta je prilika da sviraš, da radiš tulum.

Bože: S vremenom smo skontali da ono ne valja baš da sviramo svugdje da se pročuje da smo džabe jer ljudi onda to namiriše. Onda smo stavili neku donju granicu ispod koje ne sviramo kao, ali ono uglavnom kada se nama svira, mi ćemo otić’ negdje.

John: Jebiga

Bože: Moramo držat’ neki standard. Ili sviramo svugdje za ništa ili sviraš deset koncerata pa čekaš neku paru. Mislim, ne sviram da bih svirao samo deset puta godišnje.

U Tvornici ste svirali na rođendanu stojedinice, ali ovo vam je zapravo prvi samostalni koncert u Tvornici kulture.

Bože: Ovo je prvi samostalni koncert, da. I okršaj s Tvornicom je san. Prije smo napunili Vintage, ali mislim i da će se Tvornica napuniti. Bar se nadam da ‘oće.

John: Uopće te se ne bojim stara moja!

Bože: Uvijek izgleda veće kada gledam koncert, sada ovako pusto i ne baš.

Foto: Ella Valentić
Foto: Ella Valentić

Meni ovako prazna izgleda savršena za nogomet.

John: Uuuu da! Baš bi bacio sada.

A gle, imamo ograde od kojih lako napravimo golove i igramo.

Bože: Ja sam dugo trenirao nogomet. Godinama. Onda sam upoznao njega (Johna), počeo pušit’ travu i nema nogometa više.

Studirali ste po nekim drugim gradovima, no sada opet svi živite u Sinju. Može li se usporediti Sinj sa Zagrebom pa onda i Splitom i Zadrom gdje ste živjeli neko vrijeme. U čemu je glavna razlika i je li razlika toliko velika i primjetna?

John: Vidi, onako ti je kakvom napraviš svoju sredinu. Mi smo se stavili u Sinju kroz zadnjih nekoliko godina; zauzeli smo prostor, skvotirali smo staru vojarnu, osnovali smo udrugu preko koje organiziramo koncerte i radimo sadržaje. Tako da sad sadržaja ima i scena je živa. Puno mladih ima, ali je to do prije koju godinu bilo jako bezsadržajno. Nisi imao di bendu mladom dati svirati. Sad školarci neki oće svirat’ s nama, a di svirat’, di napravit’ probu?

Prije ovoga što ste vi napravili nije bilo prostora za probu uopće?!

John: Ne, ne, ne.

Bože: Bio je ipak jedan čovjek koji iznajmljuje svoju opremu. Ali je uvijek nešto s njima. A mi smo napravili taj prostor, prvo smo skvotirali i onda je nekako krenulo. Mora biti prostor da bi scena krenula.

John: Zvali smo i druge tu.

Bože: Onda sad tu ima dosta promašaja, ljudi koji samo dođu otkačivat’ se, koji se traže u tom cijelom procesu i di ćeš, nemaš di i ideš tu svirat’. Onda se s vremenom stvori neka masa ljudi koji sviraju i to vole. Mislim, to je terapija neka.

Što se tiče spotova. Jesu li to vaše ideje ili nekome drugome prepustite sve vezano uz spotove?

John: A to je ono uzmeš kameru i sad kako ćemo, šta ćemo… to mi je najmrži dio. Možeš zamisliti šta oćeš, ali, jebiga, nismo obrazovani u tome pa ne znamo kako to realizirati.

Ok, ali vi dođete s nekom konkretnom idejom ili cijeli koncept spota radi netko drugi?

Bože: A neke jesmo, ali smo dosta sami zapravo radili. Tipa Tango; tip se nama javio sam, njemu je super to i…

Tango je radio Nevio Smajić?

Bože: E, e, Nevio Smajić, je.

John: U njegovom stanu popili dve pive one velike, zapalili malo…

To je njegov stan na spotu?

John E, e.

Bože: Ali prije toga se javila jedna cura. Tad mi nismo znali. Ona se javila meni i rekla: “Ajde, odite snimat” i onda je on (John) otišao sa svojom curom do Nevia i snimio taj spot. Snimao nam je i Ninu.

Znači, ti (John) si tako otišao na svoju ruku do Nevia i snimio spot?

John: Da, tako je bilo.

Bože: Mi smo financirali Meni se skače, Volim je zadnje što smo snimali i Na cesti je spot koji će biti, nadam se, bomba. Ovo je prvi spot za koji želim da bude baš art. Da ne bude ono mekan. Ako treba, puštaj ga samo na YouTubeu. Išli smo prije snimat’ spotove da kao prođu negdje, ali sada…

John: Malo te i diskografska kuća tjera da se to vidi, da ljudi vide…

Bože: Al’ ne možeš ti, neće ti dat’ pare za spot ako ga ne može di vrtit’. Mi smo neke snimili čak našom vlastitom opremom, ali kao to nije dovoljno ‘skup’ spot.

Otkad ste potpisani s Croatia Recordsom?

John: 2013.

Bože: Prije “Odjela za žešće.”

John: Je, oni su se nama javili prije nego što je izašao album i onda smo morali čekat’ po onom ugovoru s DemoFestom da tada izađe album.

I jel vam to donijelo više koristi ili štete? Zašto ste se uopće odlučili za diskografsku kuću i niste ostali DIY?

John: Pa gledaj, donijelo je puno koristi. Najviše što se tiče te promocije. CMC je, kužiš, kad ti puste pjesmu na televiziji i zapne za uho ljudima pa upale televiziju i gledaju, slušaju. Pomogne nešto u tom smislu. U promociji. I kad kažeš nekom: “Mi smo M.O.R.T.” i on kaže: “E, vidio sam vaš spot na televiziji.” Nije isto k’o: “Ma kakav M.O.R.T., nisam vidio ništa.”

Croatia je također u odličnoj suradnji s medijima pa znate završiti i u novinama.

John: Da, da.

Znači, najviše zahvaljujete diskografskoj kući na promociji?

John: A jedino to ostaje kada pogledaš.

Ali, nemate neke restrikcije? Možete i dalje svirati gdje želite i raditi više-manje što želite?

John: Da, nije to tako. Nema to veze s njima. Njihov posao je izdavanje i evo pošalju pjesmu na televizije i radije i to je praktički to. Ne rade nam oni ni druge medije ni booking ni ništa. Oni su ograničeni na radio i televiziju.

Bože: To je samo neka platforma preko koje postaješ vidljiv u biti. To je bitno jer u nekoj fazi moraš imati izdavača. Mislim moraš. Ne moraš, ali dobro dođe za neki početak. Mi nismo tu po Zagrebu, mi nismo tu po nigdje, došli smo iz male sredine i to nam je napravilo nekakav skok. Moraš se učiniti vidljivim da bi nešto počeo raditi.

Foto: Ella Valentić
Foto: Ella Valentić

Možete mi reći nešto o Yellow Buzzu. Kako ste se upoznali, jel će se uskoro pokrenuti neka suradnja?

Bože: Pa Yellow Buzz smo upoznali na Brijačnici. Oni su svirali prije nas i ono kako sam bio u backstageu onda sam im rekao kada smo izlazili: “Svaka čast momci!”

John: Al’ neke od njih smo upoznali i prije. Kad smo išli snimat u njihov studio Runaway Sessions. Bio je bubnjar i tako smo se upoznali.

Bože: Sad smo se u Đakovu opet sreli pa smo ih se odma’ sjetili.

Neka suradnja u bližoj budućnosti?

Bože: Pa ne znam. Slični smo u nekim tim izričajima i ako nam se bude zajebavalo…

John: Ma to nije problem, nađemo se u studiju ili bilo di i sudarimo i to je to. Nema problema. Zapalit’ ćemo pa lagano.

Bože: Mi smo taman mislili snimit neki engleski album poslije ovoga svega, kad se sve smiri i prođe. Možda godina, pola godine. Imamo stare stvari. Mi smo krenuli pjevat’ na engleskom, al’ onda smo vidli, jebiga, ovo je sredina u kojoj se teško probijaš tako. Ali sada kada sve to odradimo, onda ćemo to napravit’. Jedan za naš gušt.

Poslije “Tužne kocke” možemo očekivati nešto na engleskom?

Bože: Pa mi ćemo to snimit’, al’ ne znam oćemo li izdavati službeno. Ne znam oće li biti interesa uopće za to, ali ćemo ga mi snimit’ i dat’ barem na download ili nešto. Imam tako neku viziju.

John: Ma čisto da negdje usmjerimo tu kreaciju i ako se previše borimo s izdavanjem u trenutku kada album izađe, pjesme će svima bit’ nove, a meni će već biti dosadne.

Bože: Još nam je sad ovaj album aktualan. Još snimiti koji spot i gurat ga do kraja godine barem…

Od 2003. svirate i nastupate. Je li neki koncert ostao u posebnom sjećanju?

Bože: Imaš onih kojih se sjećaš, a imaš onih kojih se ne sjećaš.

John: Ludo i nezaboravno.

Bože: Ne znam, ima od onih prvih koncerata dosta super nastupa.

John: Nema ni jedan da je bio loš. Svaki je tulum jebote.

Bože: Ma nije, prvi mi je bio… kad smo svirali tamo u selu. Kad prvi put izađeš imaš tremu i sve i na kraju te briga što je bilo. A bilo je i onih gdje je baš dobra energija. Di te iznenade. Bio je taj Vintage il’ Nikšić ovo ljeto. Pa Benkovac kad smo svi sinjski bendovi nastupali. Ima ih, ima…

John: Ma svaki je dobar. Da nije dobro svaki put onda bih razmišljao o nečemu drugome da radim.

Bože: Uvijek se iznenadiš s nečime. Nekad se iznenadiš sa svojim ponašanjem, kako se zabavljaš, a nekad te ljudi iznenade.

Foto: Ella Valentić
Foto: Ella Valentić

Bili ste nominirani za Porin 2015. godine u kategoriji “Najboljeg novog izvođača”. Znači li vam išta ta nominacija, što općenito mislite o Porinu kao nagradi?

John: Meni je bilo dobro samo otić’ na taj party, ali drugo ništa.

Bože: Meni to ne znači ništa, ja uopće nisam bio tamo.

Jeste i nastupali ili…

Bože: Bila je ponuda da sviramo kao minut’ i dvadeset…

John: A tri minute nam najkraća pjesma traje.

Bože: …i ja sam osobno odbio to, rekao da neću svirat’ i nisam htio niti ić’.

John: Odbili smo to i otišli smo i bili smo najgori, najluđi tamo. Strašni smo bili, baš strašni, ajme!

Bože: Meni to stvarno ništa ne znači. Mislim, super je vidit tamo neke ljude kojima se divim, a s druge strane ne bih htio vidit ove od kojih mi se sere.

Da, ali Porin kao nagrada…

Bože: A je to sigurno znači, ali ono, s godinama je izgubio važnost.

John: Hrpa njih dijele nagrade sami sebi. Propalo je.

Bože: Meni se najviše čini da je Porin napuhan izvan proporcija.

John: Da, izgubilo je to što bi trebalo bit’.

Bože: Sve to kao Spaladium, velika produkcija, a u biti ono, nije uopće mjerodavan. Mislim da većina nagrada koje su ljudi dobili, to su neki dealovi i neka… Nema nijedno ime koje je te godine dobilo nagradu, čast Josipi Lisac i velikanima, ali nitko te godine nije dobio da je to stvarno stanje stvari. Znaš, dobiju neki giganti koji su izdali ne znam, dvadeseti album, imaju svoje ljude i dobri su, u redu su, ali ono, to ne stvara neku scenu.

Foto: Ella Valentić
Foto: Ella Valentić

Smatrate da Porin ne daje realan prikaz situacije?

John: Ne

Bože: Ma nikako.

John: Evo u konkurenciji za nove smo bili mi, Jonathan i Bang Bang. I vjerujem da za pet godina tog Bang Banga neće bit’, a mi i Jonathan ćemo i dalje furat’ i bit nešto.

Bože: A ne znam, ali to je realno stanje stvari koliko je i bilo koja top ljestvica na televiziji. Mislim, imaš četiri, pet…

John: Ivan Zak!

Bože: …izvođača koji mogu napunit’, ne znam, Arenu i ovi ostali su neki projekti koji se nađu. Nema žive svirke, znaš, baš da oni koji sviraju k’o mi, Repetitor, pokojna Vlasta da nešto osvoje. Zna se, jebiga. Na terenu se vidi kakva je situacija.

Sad smo spomenuli Repetitor pa i Yellow Buzz. Ima li u Hrvatskoj nekoga koga poštujete i tko vam je drag?

John: A ima jebote.

Bože: Od ovih naših Sinjana, a onda i masa bendova koja prolazi ispod radara. Bila je tu i Vlasta Popić i dosta bendova. Svi ti bendovi koji su tu, to su sve kvalitetni muzičari koji prolaze ispod radara, ali su nešto… Ja bih svakome preporučio koncert Repetitora ili Sare Renar. različiti su žanrovi ili bilo šta, ali bitna je iskrena emocija i to je to. Dosta je i tih potisnutih koji su underground, ali možda i bolje da je tako.

Ima li nekih koncerata, festivala, klubova ili općenito mjesta gdje bi voljeli svirati, a još niste dobili priliku?

John: Meni je najbolja Banja Luka, Nikšić… a ima ih jebote.

Bože: Ma ja bih volio svirati sva ona mala mjesta, klubove. Gospić i tako. Stane dvadeset ljudi, ali je tulum. A šta nisam svirao, htio bih odsvirat’ dva-tri dana KSET-a. Tako neki mali koncert. To mi ima posebnu draž kad sviram. Kada mi je malo, da mi je nabijeno i to mi je jebeno. Ne volim visoke bine. Volim kad si s publikom.

John: To je bezveze kad si na visini i još je ograda pa te gledaju k’o da si na pijedestalu.

Bože: To je neki punkerski moment koji je još u meni i ne možeš to.

Jeste li ikada nastupali izvan Hrvatske?

John: Slovenija, Bosna i Hercegovina, Srbija i Crna Gora.

Ali imate li ambicije ići i dalje. Da se tako izrazim, još više prema ‘Zapadu’?

Bože: Pa ima. To mi je neka sitna vizija s tim albumom na engleskom šta mislimo izbacit’.

John: Ma nije mi toliko bitan taj ‘Zapad’. Mogu ja i u Rusiju i tamo, samo mi je bitno da širimo krug. Novo, novo, novo!

Bože: Nama se i putuje. zato ćemo i snimit’ taj engleski. Tamo u Nizozemskoj, ma nije njima niti bitno, prolaze tamo i naši bendovi poput Repetitora. Ali zato bi album na engleskom bio dobra ulaznica.

Neka europska turneja?

Bože: Ma da, ne da ti se uvijek vrtiti ista mjesta.

Pa baš zato i kažem, odsvirali ste cijelu Hrvatsku i okolicu pa je možda sljedeći logičan korak Europa.

Bože: Pa da, druga mjesta. Dobiješ drugačiju viziju.

John: Bilo bi bezveze ponavljat isto. Dosadi valjda.

Be social

Komentari