Ira & John: “Svi mi mijenjamo svijet i svatko mora početi od sebe”

Ira Tomić i John Kardum dva su imena koja bogate hrvatsku kulturnu scenu svojim posebnim pristupom umjetnosti, a većinu vremena provode na relaciji Rijeka – Zagreb – Beč. Već godinama snimaju spotove za poznate glazbenike, fotoaparatom love one čarobne životne scene, a nedavna suradnja s Porinom nagrađenim Vedranom Ružićem rezultirala je prvim hrvatskim jazz filmom Spiritual Market koji smo imali prilike vidjeti u nezavisnim kinima diljem Hrvatske i šire. Ovom su nam prilikom pružili odgovore na nekoliko pitanja: što ih intrigira u njihovom radu, kako nastaju njihove suradnje te kako je to uopće sve počelo.

Sjećate li se vaših početaka? Je li ljubav prema snimanju i fotografiji bila ta koja vas je spojila ili se ona pojavila tek kasnije?

John: Sigurno da je taj neki sličan pogled na svijet bio značajan u našem spajanju. Sad kad se sjetim, naš prvi razgovor sigurno je bio o filmu, fotografiji i muzici, to je ono nešto prvo po čemu skužiš kako netko diše. I tako smo u sljedećih godinu dana nalazili mnoštvo dodirnih točaka i popunjavali praznine. Ira tad nije imala previše veza s rodnom Rijekom, dolazila je dvaput godišnje Noni i Nonotu na Srdoče pa smo se jednom prilikom tako i upoznali i proveli sljedećih sedam dana zajedno. Iako je sve to tad bilo isključivo u prezentu, shvatili smo da je ovo nešto dručkije (Irin izraz).

Moj prijatelj Andrija mi je tad rekao: “Baš si počeo postajati normalan, i onda si upoznao Iru”, a to je valjda i istina. Tad sam bio u nekoj svojoj introvertiranoj fazi pisanja i snimanja kratkih videa, ali svjetlosnim godinama daleko od zamisli da ću napustiti “normalan” život. Tad sam već počeo popuštati jer su mi svi govorili da se “unormalim”, ali meni to nikad nije bilo prirodno, bio sam vrlo prosječan u tim “normalnim“ aktivnostima. Ira se tad spremala upisati studij fotografije i videa u Beču, koji sam ja upisao dvije godine kasnije.

Ira: Fotoaparat imam od desete godine u rukama, od tada nije prošao dan da nisam slikala. Sa 16 godina sam “odlučila” da se ničim drugim ne želim baviti i tad sam počela raditi na svom portfoliju za prijavu za studij fotografije. Da me nisu primili odmah nakon mature, ne bih bila znala kamo sa sobom, nisam imala pričuvnu opciju. Johna sam prvi put upoznala kad je u jedan ujutro na Badnjak došao u stan kod mog bratića Andrije, sjeo na stolicu u sredini dnevnog boravka u nekoj ofucanoj trenerci i držao polusmisleni monolog mojim i Andrijinim roditeljima i još nekolicini ljudi o nekim nasumičnim stvarima. Moji nisu znali smiju li se smijati ili ne.

Snimili ste već brojne spotove za hrvatske glazbenike – NORD, The Blondes, Vedran Ružić Trio, Gustafi. Kako spot nastaje? Po čemu je sve on povezan sa samom pjesmom koju predstavlja?

John: Taj oblik izražavanja, videospot, kačio me još krajem devedesetih i početkom dvijetisućitih, kad sam jedva sebe bio svjestan, ali sam kužio da su neki videospotovi, npr. oni Mauricija Ferlina, više od običnog glazbenog videa. Za mene je to bila umjetnost i iako shvaćam težinu izrečenog, kažem to bez imalo nećkanja. Pop itekako može biti umjetnost, kao i što “art” može biti smeće. Taj pridjev danas ionako imate na svakom wedding studiju, dizajn studiju itd. Svi su art, i neka su, samo ja onda automatski bježim od tog pridjevanja.

Prije nego smo počeli snimati spotove, radio/radili smo kratke videe. Dio toga mi je ostao u spotovima, netko gotovo uvijek ima neku vlastitu interpretaciju, više ili manje vezanu za pjesmu, pa tako nekad pjesmu proširimo za taj neki naš vid. Mali su to pomaci jer moraš poštivati pjesmu, nekad je to samo lagano usmjerenje k zajebanciji ili nekoj laganoj psihodeliji, ili neka naša izjava, stejtment koji želimo poručiti, a opet bez da budeš banalan i pretenciozan. To je baš stvar vaganja. Trudim se ne ponavljati, ne biti isti, užasavam se „odrađivanja posla“, pa tako mislim da bez ovoga gore nema iskrenosti u procesu nastajanja, a bez iskrenosti ni zadovoljstva ni kvalitete. Želim bar biti iskren kad ti više nitko niti ne pomišlja platiti za neku produkciju. Šta drugo preostaje?

Kad je fotografija u pitanju, koje trenutke želite ovjekovječiti?

John: Dugo sam se tražio u fotografiji i još sam uvijek s njom u labirintu. To ne znači da nisam dobar fotograf, nego da mi često fali ono što sam ja htio reći, osim da sam napravio estetski  dobru fotografiju. A ta estetika fotografija se vidi u svim našim videima, jako puno vremena posvećujemo fotografiji, svjetlu, atmosferi… Moja ultimativna ljubav je ipak film, a fotografija mi je tu od ogromne pomoći.

Ira: Sad puno više ciljano fotografiram nego prije, točnije znam kad će nešto ispasti dobro ili kako napraviti da ispadne dobro. Ne volim ispaliti 1000 slika pa izabrati jednu dobru, radije slikam manje, ali puno više pazim. Ako treba, pripremim se, manje je traženja i iznenađenja. Dosta fotografiram i na filmu pa se možda to i odrazilo na digitalno fotografiranje. Volim portrete. Radim kao fotograf u modnoj agenciji u Beču, ali ne volim se zvati fashion fotografkinjom. Volim jednostavno da je sve skladno na slici, od svjetla, stylinga, atmosfere, momenta, izraza, osobe, pozadine… Kod snimanja, kad vidim dobar kadar, privremeno me obuzme zanimljivost trenutka da zaboravim na ono što sam trebala po “knjizi snimanja“.  Ali zato valjda John i ja dobro funkcioniramo u kombinaciji.

Smatrate li da sredina u kojoj se nalazite utječe na vaše stvaralaštvo? Drugim riječima, što nudi grad poput Rijeke ili pak Beča, a što priroda ili neka manja sredina?

John: Ja sam odrastao u Rijeci i učinio sam sve što sam mogao da ne postanem to što jesam. Tako da sam ja između ostalog gospodin magistar ekonomije John Kardum. Iako sam se na neki način umjetnošću (riječ koju mrzim 1) bavio još prije puberteta, kad sam bio neka vrsta polusvjesno-nagonskog performera, kad sam radio enciklopedije o zmijama (jedno šest njih), pisao čudne pričice koje su se bavile egzistencijalizmom (haha) i uvijek imao neki alter ego (Đuro Čarapa, Gavrilović, Doc, Yosey Walles…) pa onda u srednjoj školi i adolsecenciji počeo snimati neke svoje prve filmove, zapisivati poeziju i nastavio egzibicionirati uživajući u reakcijama ljudi, svejedno mi je bila nemoguća i nerealna ideja da upišem Akademiju i kažem svojima “adio ekipa“, ja sam umjetnik, a vas ko šljivi. Realno i financijski nismo imali uvjete za takve egzibicije, tako da većinu tih stvari nisam ni pokušavao nigdje plasirati, još u to vrijeme bez Fejsbuka i ostalih mreža.

Slično je bilo i šest godina kasnije kad sam upao na bečki studij, bez novaca, bez njemačkog jezika, sve se činilo nemoguće… Ali sad na to gledam kao najbolji potez, bez obzira na to da li ostao u Beču, vratio se u Rijeku ili negdje treće. Tako da na kraju budeš ono što jesi. Nisam to odabrao, nego je to odabralo mene, samo sam ja to napokon prihvatio. Samo u tome sam dobar, samo u tome sam ja. Razlika između Beča i Rijeke u smislu otvorenosti ljudi prema umjetnosti i nekim pogledima nije tako velika. Ne osjećam se tamo kao da sam nešto veliko propustio u mentalnom razvoju, dapače. Ono u čemu je velika razlika je funkcioniranje države kao takve, i tu se Hrvatska i Austrija ne mogu usporediti, ali to je neka druga priča.

Ira: Prvih godinu-dvije smo svaki dan bili na nekoj novoj izložbi, neke koje smo sanjali vidjeti i neke na koje smo išli besplatno jesti. Uglavnom, toga ima puno. U Beču već skoro četiri godine surađujem s jednom od najpoznatijih modnih agencija, tako da, što se tiče Beča, uvijek imam nekoga za slikanje, konstantno upoznaješ ljude iz cijelog svijeta, to je stvarno zanimljivo. Ono što mi je u Beču počelo faliti su vanjske lokacije, nema ulice i mjesta koje nismo prošli i iskoristili. U Hrvatskoj su mi lokacije zanimljivije, ali najčešće mi fale ljudi. Prije par godina Hrvatska mi je bila praktički nepoznata, ono što je do mene dolazilo u Austriji su turbofolk i nacionalizam, nešto drugo teško izlazi na van, pogotovo kad si tinejdžerica i baš te briga za sve to.

U Austriji prođeš kroz neki periferni kvart, sve trešti od narodnjaka, a onda kad bih došla u Rijeku i prošetala Korzom, isto. Meni je sve to bilo isto, to je ono što je na površini i odmah vidljivo. Tek sam poslije s Johnom skužila da tu ima dosta dobre muzike, nekih mladih i talentiranih individualaca koji se trude raditi to u čemu su dobri, valjda više nego u Austriji. Ovdje su ljudi prošli više tu tranziciju, pa su bogatiji za ta neka iskustva, osjećaj za samoironiju, za “život“ , Austrijanci to generalno nemaju jer se nisu s tim stvarima ni susretali, pa se gore često vrte ukrug, tražeći sami sebe. Molim neka se ovdje naglasi da isključivo mislim da individualce u umjetnosti, nikako na ljude na nekoj nacionalnoj razini.

Nedavno je hrvatska kulturna scena, zahvaljujući vama, postala bogatija za jednu novost – prvi hrvatski jazz film, Spiritual Market. Kako je došlo do vaše suradnje s Vedranom Ružićem?

Ira: S Vedranom se znamo od prije, radili smo sport za njegov prvi singl Night speaking. Zvao nas je negdje u proljeće 2016. i rekao da ima ideju da glazbeno prati putovanje Marka Pola od Venecije do Kine. Odmah sam mu rekla da mi se ideja sviđa. On je tad predložio da snimimo neku “pozadinu” za cijeli album i tako se pomalo rodila ideja o filmu, čekali smo pravo vrijeme jer je snimanje trajalo 30-ak dana. To je bila naša potpuno slobodna interpretacija svijeta u kojem živimo, a opet zamotana u priču o putovanju Marka Pola. Da smo još imali nekih financijskih sredstava, možda bi sve bilo još i bolje, ali i ovako sam skroz iznenađena posjećenošću i prihvaćenošću u Hrvatskoj i u Austriji. Često uz koncert i film koji se isprepliću imamo i izložbu Vedranovih slika i naših fotografija.

Jazz nije glazba koju je lako predočiti i pratiti, a ovaj je film temeljen na jazz albumu. Ružićeva su inspiracija bila putovanja Marca Pola, a jeste li vi pošli od iste ideje?

John: Ono što je mene iznenadilo je to da imamo publiku za nešto što smo ustvari radili “po sebi”. Apsolutno sam svjestan da bi nekakav eksperimentalni film jako teško došao do ikakve publike, a bome teško i jazz. Ali u ovoj kombinaciji privukao je raznoliku publiku, neki dođu više zbog filma, neki zbog muzike, i na kraju su reakcije vrlo pozitivne. Muzika nam je bila okvir filma, ali sve unutar tog okvira je bilo slobodno u interpretaciji i improvizaciji. Kao u jazzu, imali smo čvrste teme i motive za film, a sama realizacija je bila dosta improvizirana. Sad na koncertima je film taj koji diktira muzičare koji ga hvataju i moraju paziti da ne ispadnu iz tempa. Meni je to svaki put doživljaj.

Kako su i zašto odabrane upravo te tehnike, lokacije i glumci kod stvaranja filma?

Ira: Sve lokacije su u Hrvatskoj, a 90% od toga je okolica Rijeke. U nekoj recenziji sam pročitala da smo snimali i van Hrvatske. Nismo. Ali dobro, jer to smo htjeli i postići, da ti pejzaži budu apstraktni, to je i jedan od razloga zašto je film crno-bijeli.

John: Ne volim snimati u susjedovom dvorištu ili kvartovskoj ulici samo zato jer mi je blizu. Istraživali smo, napravili smo jako puno kilometara da te lokacije budu što više apstraktne, iako je film u svojoj pozadini o vrlo stvarnim i današnjim stvarima.

Odmaknemo li se od objektiva, koji su vaši drugi interesi? Imaju li oni utjecaja na vaše stvaralaštvo ili pak je obratno?

John: Nekad sam puno pisao, to je sigurno nešto što mogu povezati i s filmom na primjer, ali i ne moram. Onda sam prestao jer sam izgubio vrijeme. Nedavno sam kopao po tim nekim starim fajlovima, čitao i pomislio kako sam bio pametno dijete. Kad bih imao vremena pročistiti te zapise od ponekih tinejdžerskih masturbacija, možda bih razmislio o tome kako to objaviti. Ono što me danas veseli je otputovati negdje i upoznati druge krajeve, samo za to nemamo baš vremena.

Ira: Mi smo na relaciji Rijeka –Zagreb – Beč veći dio godine. U godinu dana smo na toj relaciji napravili skoro 60 000 km u Ladi Johnovog dida, šest puta smo promijenili ulje i jednom platine koje nosim sa sobom uz pastu za zube i četkice. Mirimo se s tim jer i na jednoj i na drugoj strani ima dobrih stvari. Ja sam oduvijek jako puno čitala, do prije četiri godine oko 50-ak knjiga na godinu, sada, kad smo stalno na putu  amo-tamo, uspijem možda 10-ak knjiga na godinu pročitati. Jako mi fali čitanje. Knjige su mi uvijek bile neki ventil da se isključim iz svega.

Možete li se u budućnosti vidjeti u snimanju “klasičnih“ filmova? Koje su njihove prednosti i nedostaci naspram art filmova?

John: Pred godinu dana sam počeo pisati scenarij za film, nitko me ne požuruje, osim mene samog koji prolazim u vremenu. Ogroman posao, ali neka, puštam da ideja sazrije pa da je zaokružim, da pretresem sve detalje, pa da je pobrišem, pa da doživim slom živaca, pa da se oporavim i jednom to i završim, na sve moje zadovoljstvo. A onda ćemo vidjeti. Opet kažem, kao i za pop muziku, ne mislim da klasičan film ne može imati i izuzetnu umjetničku vrijednost i da je svaki art film umjetnost. Oksimoron.

Ira: U tom “klasičnom” filmu opet bi glavni uvjet bio da smo mi redatelji i scenaristi. Moraš sve to proživjeti par puta da sve bude vrhunski. Mi nismo bogati jer ne znamo raditi za publiku, ali nadam se da će se to ipak kroz godine vratiti na neki način. Mislim da ni jedan veliki filmaš nije radio filmove za publiku, za novce, bar ne one zbog kojih je postao “veliki”, one najbolje.

Kakve mogućnosti nudi Hrvatska osobama s vašim interesima? Mislite li da bi situacija mogla ići na gore ili na bolje?

John: Nažalost, situacija u Hrvatskoj ide na gore. Svako toliko bude nekih pomaka, ali onda opet pada. U Hrvatskoj, kao i u svakoj drugoj zemlji, ima genijalaca, u glazbi, filmu, slikarstvu, književnosti, znanosti, ekonomiji… Ali ti genijalci ostaju ispod radara, u ovom ideološki zaglupljenom i konzumerističkom društvu. Stvaratelj je kod nas lutač pustinjom kojeg jedino poznaje njegova obitelj i susjed koji misli da je narkoman. Dobra pop muzika u Hrvatskoj se zove “alternativa” (riječ koju mrzim 2), što u ovim okolnostima i jest, i tu mnogi ostaju uskraćeni za resurse s kojima bi njihove ideje, znanje, talent i ponajviše trud bili nagrađeni. Mislim da ne griješim ako kažem da bi, naprimjer, Beatlese danas u Hrvatskoj prozvali alternativcima. Bojim se da će Hrvatska još potonuti dok kritična masa ne shvati prioritete i samoresetira se iz temelja.

Većina debata koje se vode po medijima se svode na čisto vrijeđanje i mlataranje, a veliki dio tih diskusija je toliko periferan da bi zaslužio ikakav bitan osvrt uopće. Nema nikakve konstrukcije, ljudi su navikli na te negativnosti i time se hrane, na iskazivanju frustracije. Ja se recimo trudim što manje baviti onim što mi se ne sviđa, ali nije da toga nisam svjestan, jednostavno nemam potrebu biti učitelj nekome, a pogotovo ne na način kako se to radi u Hrvatskoj – napadom, agresivnošću, vrijeđanjem, ismijavanjem, a sve bez nekog pokrića anemičnih masturbatora s druge strane. Ja se glupanima nasmijem u sebi, dovoljno mi je to, a bavim se time da “pametna” strana bude bolja, pametnija, utjecajnija i donekle složnija. Sa svakim svojim uratkom nosimo svoj stejtment koji kontrira onome lošem. To je najbolji način da društvo postane bolje, a ne pametovanje ukorijenjenim bukvama.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.