Ivica Šimić: “Nedostatak vremena za igru doveo je djecu do emotivne, kreativne i socijalne tuposti”
Ivica Šimić, zagrebački redatelj, glumac i direktor kazališta Mala scena, prije nekoliko godina je zagrebačku adresu zamijenio kineskom. Tamo se također posvetio radu u kazalištu te je njegova predstava „Bio jednom Kaos” uvrštena u službenu konkurenciju najvećeg kineskog kazališnog festivala „China Drama” u organizaciji Kineske udruge dramskih umjetnika. „China Drama” okuplja najbolje predstave iz cijele zemlje, a s predstavom „Bio jednom Kaos” kazalište Zhongbeiyuan postaje jedno od vodećih kazališta u Kini. S Ivicom Šimićem smo popričali o njegovom uspjehu, životu u Kini i razlici između hrvatske i kineske kazališne publike.
Jeste li očekivali ulazak u konkurenciju kazališnog festivala „China Drama”?
Ne, nisam ni znao za festival dok me direktorica kazališta nije informirala o tome. Tek sam naknadno potražio više informacija i kad sam shvatio da se radi o najvećem kineskom kazališnom festivalu osjetio sam se iznimno počašćen.
Predstava „Bio jednom Kaos” kroz priče filozofa Zhuangzia govori o odnosima djece i roditelja. Kako ste došli na ideju povezivanja dvije naizgled nespojive stvari: filozofije i odgoj djeteta?
Svaki je odgoj i obrazovni sustav rezultat određene društveno prihvaćene filozofije života. U kršćanskom odgoju roditelj brine za duhovni razvoj djeteta u skladu s kršćanskim naukom. Dok u Europi liberalizam formira i obrazovnu paradigmu, u marksističkom odgoju u Kini fokus je na materijalističkoj filozofiji i svemu onome što ta i takva filozofija sa sobom nosi. Europski individualizam u suprotnosti je s kolektivizmom koji je osnovna životna odrednica svakog Kineza. Filozofija Konfucia (Kong Zi) duboko je ugrađena u sve pore života kineskog čovjeka i njegov (konfucijanski) koncept dječje poslušnosti (孝道xiào dào) jedan je od stupova na kojima počiva cjelokupno kinesko društvo. Iako je Daoizam (Taoizam), najstarija i superiorna idealistička filozofija, istisnut konfucijanskim socijalnim pravilima koja tako dobro prate potrebe materijalističkog odgoja, duh Daoizma, mitologija, tradicionalne narodne priče, duhovna tradicija i nauk, duboko su ukorijenjeni u kulturi.
U svijetu okrenutom materijalnim dobrima otvara se veliki ponor u duhovnom životu ljudi, posebice kod djece i mladih gdje je taj ponor toliko velik da se sve više napisa u kineskim medijima koristi metaforom ‘djeca s praznim srcem’ kako bi opisali stanje duha djece i mladih u Kini. U tom i takvom svijetu, kazalište poprima jednu sasvim novu funkciju i okupira prostor duhovnog vodiča, mjesta gdje djeca i mladi mogu dobiti ‘duhovnu hranu’, ono što ne dobivaju nigdje drugdje.
Zhuangzi (Zhuang Zhou) je vodeći filozof klasičnog Daoizma (Taoizam). Njegova istoimena knjiga Zhuangzi nezaobilazan je filozofski tekst prepun predivnih mitoloških priča, alegorija i aluzija. U Europi je najpoznatiji njegov san o leptiru u kojem se Zhuang Zhou pita je li on filozof koji sanja da je leptir ili leptir koji sanja da je filozof. Priča o žabi u bunaru još je jedna poznata priča u Europi. Te i druge priče uklopio sam u jednu naraciju koja u osnovi ima priču „Smrt Kaosa”. Upravo je „Smrt Kaosa” alegorija koja mi je poslužila kao osnova za predstavu u kojoj, na tragu Zhuang Zhouovog teksta, razmišljam o tome je li materijalistički odgoj i obrazovanje i privođenje duhovnog svijeta djeteta u banalnost materijalnog života odraslih zapravo sustavno ubijanje prirodnog (kaos) u djetetu.
Mislite li da postoji potencijal za sličnu predstavu i u hrvatskim dječjim kazalištima? Mislite li da je moguće „Bio jednom Kaos” prilagoditi hrvatskoj publici i kako bi ta prilagodba izgledala?
Ne znam postoji li potencijal za sličnu predstavu u Hrvatskoj, ali mislim da takve predstave nedostaju hrvatskim kazalištima. Poruke koje predstava „Bio jednom Kaos” šalje univerzalne su, kao što su univerzalne i poruke Zhuangzia i velike prilagodbe ne bi bile potrebne. U globaliziranom svijetu djeca odrastaju u više-manje sličnim okruženjima, koriste istu tehnologiju, gledaju iste filmove, koriste iste društvene mreže koje ih povezuju, imaju iste potrebe za igrom i iste snove o svojoj budućnosti.
Kineska djeca i mladi ni malo se ne razlikuju u tom smislu od hrvatske djece. Naravno da postoje ogromne razlike između europske i kineske kulture i naravno da je situacija kineskog djeteta u mnogome drugačija od djeteta u Hrvatskoj, ali na općeljudskoj razini, na podsvjesnoj razini, na razini dječjih snova, dječjih želja i očekivanja, te razlike nestaju. S druge strane namjere roditelja u procesu odgoja i obrazovanja djeteta, koliko god bile različite u svojoj pojavnosti, u svojoj osnovi imaju isti cilj. Siguran sam da bi predstava, prebačena iz kineskog u hrvatski kontekst, zaživjela na isti način kao što je zaživjela u Kini.
Na što ste se fokusirali kada ste pisali tekst za predstavu namijenjenu kineskoj publici?
Pri pisanju teksta mislio sam primarno na poziciju djeteta u odnosu na roditelje i njegovo pravo na djetinjstvo i igru. Kineska djeca imaju velike probleme u odnosu na odgoj i obrazovanje. Preveliki školski programi opterećuju djecu do te mjere da nemaju niti malo slobodnog vremena, a ambicije roditelja dodatno naprežu ionako prenapregnute radne sate djeteta.
Domaće zadaće koje se pišu do kasno u noć, učenje bez predaha, dodatne aktivnosti kao učenje engleskog jezika, u potpunosti oduzimaju djeci toliko potrebno slobodno vrijeme za igru. Taj nedostatak vremena za igru posljedično dovodi do emotivne, kreativne i socijalne tuposti koja se još pojačava prekomjernom uporabom elektroničkih sprava, kompjutera i mobilnih telefona (što je u Kini postao velik problem).
Postoje li i kakve su razlike između kineskih i hrvatskih kazališnih publika?
Razlike su ogromne. Kazališna publika u Kini zapravo ne postoji. Kazališni život, blizak našem iskustvu, odvija se jedino u Beijingu i Shanghaiu. Iako i u ostalim velikim gradovima postoje kazališta i premda se proizvodi mnogo predstava, sve su to komercijalne predstave okrenute zabavi ili tradiciji ili revoluciji (tzv. crvene predstave). Predstave se izvode samo vikendom jer se preko tjedna radi i nema se vremena za bilo što drugo.
Isto je i s predstavama za djecu koje su jako komercijalizirane, izgledaju kao crtani filmovi i imaju namjeru zabaviti djecu ili ih poučiti o tome kako moraju biti dobri i slušati mamu i tatu. Naravno da u toj općoj slici postoje izuzeci. Predstave koje dolaze iz Beijinga i Shanghaia iznimno su kvalitetne, a veliki pomaci vide se ne samo u dramskom programu nego prvenstveno u plesnom kazalištu. No, ono što je najvrijedniji dio kazališnog života u Kini je kineska opera koja ima svoju publiku, svoje glumačke zvijezde i koja živi u svakoj provinciji sa svojim specifičnostima i svojim različitostima, ali uvijek vrijedna, zanimljiva i atraktivna.
Za ljeto 2021. godine najavljena je nova predstava u vašoj režiji u kazalištu Zhongbeiyuan. Je li tema te predstave jednako neobična kao i „Bio jednom Kaos”?
Ah, nadam se da će biti jednako provokativna. Njome se želim nastaviti baviti kineskom tradicijom i mitologijom i dovoditi ju u suvremeni kontekst. Kineska mitologija iznimno je bogata, zanimljiva, prepuna predivnih priča i likova i nudi ogromne mogućnosti interpretacije.
Osim najavljene predstave, imate li u planu za 2021. godinu još neke kazališne pothvate u Kini ili u Hrvatskoj?
U Kini surađujem s mnogim kazalištima i kompanijama, intenzivno putujem, igram svoje dvije predstave „Priča o oblaku” i „Pale sam na svijetu” te vodim mnoge radionice i seminare na razne kazališne teme što mi, uz redoviti posao profesora na Univerzitetu u Xi’anu, u potpunosti ispunjava vrijeme.
U Hrvatskoj, Buga (Buga Marija Šimić) i ja želimo u Maloj sceni nastaviti raditi na pripovjednom kazalištu, što smo započeli prošle jeseni s „Nevom Nevičicom”. Želimo se baviti slavenskom mitologijom na način na koji se u Kini bavim kineskom i ispitati do koje je mjere naša mitologija upisana u biće suvremenog djeteta. Iako taj posao ‘na daljinu’ nije lagan, zahvaljujući tehnologiji, nadam se ipak da ćemo do jeseni uspjeti iznjedriti novu predstavu kojom ćemo zacrtati smjer jedne repertoarne linije po kojoj bi se estetika Male scene mogla razvijati u budućnosti.
Kako ste Vi podnijeli prvi lockdown uslijed pandemije COVID-a 19 prije godinu dana? Koliko se situacija u Kini promijenila od tada, kakvo je stanje sada?
Koliko god to moglo zvučati neuvjerljivo, prošlogodišnji lockdown donio je puno dobroga. Igrom slučaja, cijelo proljeće i ljeto Vitomira i ja proveli smo u Hrvatskoj i iskoristili to vrijeme na otoku Cresu na učenje, pripremu za nastavu na fakultetu u Kini, pisanju knjiga (Vitomira je završila svoju novu knjigu/priručnik o menadžmentu, a ja još uvijek radim na svojoj knjizi o dramskoj pedagogiji u kineskom okruženju … ah, uvijek je bila brža od mene!) rad na predstavi s Bugom, druženje s obitelji i prijateljima, sređivanju okoliša oko naše male kuće u Ustrinama… Cijelo to vrijeme držali smo nastavu online, tako da nismo zapravo izgubili ništa niti u kvaliteti života niti u našim poslovnim odnosima s Kinom. Upravo obrnuto.
Situacija u Kini je sasvim normalna i život se odvija neometano jer je virus potpuno pod kontrolom i zapravo ga više uopće nema. Istina, mjere opreza su velike, tako da je kontrola ogromna svuda – pri ulazu u sredstva javnog prijevoza mora se pokazati elektronski kod kao potvrda o zdravstvenom stanju i moraju se nositi maske. Pri ulazu u zatvorene prostore (šoping centre, sveučilište, kina, kazališta, koncertne dvorane) uz kontrolu kodova mjeri se temperatura i obavezno je nošenje zaštitnih maski. Čak se i na otvorenome svi (pri tom mislim SVI) bez ikakvog pogovora pridržavaju propisanih mjera.
Na putovanjima iz grada u grad moraju se imati elektronski zdravstveni kodovi bez kojih je nemoguće ući u grad niti izaći iz njega. U Beijingu su te mjere opreza još i strože pa se bez testa ne može dobiti niti zdravstveni kod. Sigurnost ljudi je jedna od najvećih briga kineskog društva i nikome ne pada na pamet da propituje odluke, a kamo li da se buni. Kinezi sustavno procjepljuju i nadam se da ćemo i mi uskoro biti cijepljeni, iako je fokus za sada na radnom stanovništvu i mladima, dok mi, stariji, moramo sačekati da dođemo na red. Iskreno, presretan sam što smo se uspjeli vratiti u Kinu iz Hrvatske prije drugog vala i što živimo u sigurnome okruženju gdje možemo normalno raditi i živjeti.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
